Svi pričaju o haljini mlade dizajnerice iz Selina: 'Ljudi mi sad šalju hekleraj iz svih dijelova regije'

Nekada su krasili komode, stolove i televizore, brižno ih se čuvalo, nasljeđivalo i spremalo u ladice, a danas su, zahvaljujući jednoj mladoj dizajnerici iz zadarskog kraja, postali prava modna senzacija. Antonija Bucić, rodom iz Selina podno Velebita, od dvjestotinjak heklanih tabletića stvorila je haljinu simboličnog imena »Dalmatinka«, koja je u samo nekoliko dana osvojila društvene mreže. Video njezina nastanka prikupio je gotovo dva milijuna pregleda, a ono što je započelo kao kreativno poigravanje zaboravljenim ručnim radovima pretvorilo se u priču koja je probudila uspomene diljem regije.

Iza ove neobične kreacije stoji dizajnerica čiji je rad već imao priliku upoznati i milijunski eurovizijski auditorij. Naime, upravo je Antonija sudjelovala u stvaranju prepoznatljivog modnog izdanja Baby Lasagne za Eurosong 2024. godine. Sada je, nakon godina rada na različitim projektima, pokrenula vlastiti modni brend SUR MER, a »Dalmatinka« je gotovo preko noći postala njegov najprepoznatljiviji ambasador.

– Evo, sad dok ovo pišem, video ima već skoro dva milijuna pregleda, što mi je stvarno čudesno. Nisam ni u snu očekivala ovakvu reakciju i sve što se događalo zadnjih dana mi je zapravo još uvijek malo nestvarno. Imala sam i prije neke viralne trenutke, ali ovo je stvarno nadmašilo sva moja očekivanja, priznaje Antonija.

Ipak, brojke su samo jedan dio priče. Mnogo je više veseli ono što se počelo događati nakon što je haljina obišla društvene mreže. Umjesto isključivo komplimenata na račun dizajna, počele su pristizati poruke ljudi koji su u njezinoj kreaciji prepoznali dio vlastitog djetinjstva.

– Kao da sam uspjela probuditi tu neku sentimentalnu vrijednost koju ljudi već imaju prema hekleraju, pogotovo na našim prostorima, i vratiti ih u neke njihove uspomene na bake, mame i sve te ljude koji su to nekad izrađivali. Ljudi mi pišu prekrasne poruke, dijele svoje priče, a sad su mi čak počeli slati i hekleraj iz svih dijelova regije, govori nam.

Uspomene iz ladica

Ideja da heklani tabletići mogu postati mnogo više od ukrasa nije se, međutim, rodila ovoga ljeta. Antonija se njihovim mogućnostima počela baviti još tijekom studija, kada je izradila kolekciju koja je privukla znatnu medijsku pozornost. Upravo je taj rad poslije otvorio vrata i nekim od njezinih najvažnijih profesionalnih suradnji.

A sve je počelo jednostavnim opažanjem. Gotovo da nema kuće u kojoj se negdje ne skriva barem nekoliko heklanih tabletića. Neki su naslijeđeni od baka, neki su darovi dragih osoba, a mnogi godinama stoje spremljeni jer ih je vlasnicima žao baciti, iako više ne znaju što bi s njima.

– Kao mlađa nisam toliko doživljavala hekleraj. Gledala sam ga više kao nešto zastarjelo, nešto što stoji na bakinim komodama i stolovima. Ali kada sam počela raditi s njim, zapravo sam se zaljubila u taj ručni rad. Počela sam razmišljati koliko je vremena netko proveo izrađujući samo jedan takav komad, prisjeća se.

Posebno ju je zaintrigiralo ono što se iza svakog tabletića ne vidi na prvi pogled. Sati strpljivog rada, koncentracije i ponavljanja sitnih pokreta, ali i osobni trenuci žene koja ga je izrađivala. Možda je to bilo njezino vrijeme za odmor, predah od svakodnevnih obveza ili prilika da se posveti vlastitim mislima.

– Danas, kada nam je pažnja stalno negdje drugdje i kada se teško toliko dugo fokusiramo na jednu stvar, još mi je fascinantnije koliko vremena, strpljenja i koncentracije stoji iza toga. Kad sam ga počela gledati na taj način, više nisam vidjela samo neki stari ukras, nego nešto u što je netko uložio sate svog života, objašnjava.

Upravo se iz takvog razmišljanja rodila želja da tim predmetima podari novu namjenu. Umjesto da ostanu skriveni u ormarima, mogli bi ponovno postati dio svakodnevice, ali u sasvim drukčijem obliku. Tako su nastale njezine prve kreacije s heklerajem, a poslije i »Dalmatinka«.

Za izradu haljine trebalo joj je desetak dana, no proces je bio daleko od jednostavnog spajanja dvjestotinjak komadića čipke. Svaki je tabletić imao drukčiji oblik, veličinu i uzorak, zbog čega je konačni izgled haljine nastajao postupno, uz mnogo isprobavanja i improvizacije.

Najprije ih je sve oprala i ispeglala, a zatim rasporedila po stolu, podu i svim slobodnim površinama na koje su mogli stati. Promatrala je njihove uzorke i pokušavala zamisliti koji bi se međusobno najbolje nadopunjavali.

– Ja sam u glavi imala neku siluetu haljine kakvu želim. Htjela sam da ima taj lijepi pad, gola leđa, ovratnik koji ide gore i veže se oko vrata, jer je to nekako tip haljine koji jako volim. Tako da je taj dio bio osmišljen, ali sve ostalo zapravo dosta ide spontano. Rekla bih da je možda 50-50 – imaš neku početnu ideju i siluetu, ali onda kroz sam rad dosta improviziraš, opisuje mlada dizajnerica.

Tabletiće je slagala na krojačku lutku, pričvršćivala koncem ili pribadačama, skidala, isprobavala i ponovno premještala. Ponekad bi se neki uzorak savršeno uklopio, a ponekad bi trebalo početi ispočetka. Iako takav način rada zahtijeva mnogo strpljenja, Antonija priznaje da upravo u toj nepredvidivosti najviše uživa.

Dalmacija utkana u modu

A jedan od najupečatljivijih detalja haljine nastao je sasvim slučajno.

Dok je oblikovala prednji dio, nikako nije uspijevala postići željeni izgled. Nešto joj je nedostajalo, iako nije znala što. Tada je uzela jedan tabletić, raširila ga i primijetila da ima dovoljno prostora za oblikovanje. Postavila ga je na lutku i počela oblikovati poput ušitka.

– I odjednom se gore na grudima pojavila forma koja izgleda kao školjka. I meni je to bio baš onaj: »Ajme, ovo je savršeno!« moment. Nekako je idealno sjelo i uz samu haljinu i uz cijelu priču Dalmatinke, oduševljeno prepričava.

Taj detalj, koji se danas doima kao pomno osmišljen dio morske inspiracije, zapravo je nastao bez ikakva prethodnog plana.

– Ja tu školjku nisam unaprijed zamislila niti sam mogla predvidjeti da će se pojaviti. Jednostavno je nastala kroz tu igru s materijalom. Ne možeš unaprijed isplanirati svaki detalj, nego radiš, slažeš, isprobavaš i onda se dogodi nešto spontano u što se baš zaljubiš, kaže.

Iako danas živi i radi u Zagrebu, Antonijina je kreativna priča duboko povezana s mjestom iz kojeg dolazi. Odrastanje u Selinama, more, obiteljski domovi i naizgled nevažni detalji svakodnevice postali su nepresušan izvor inspiracije koji sve snažnije određuje njezin dizajnerski rukopis.

Do takvog je pristupa došla postupno, razmišljajući o tome kakvu modu zapravo želi stvarati i po čemu želi biti prepoznatljiva.

– Shvatila sam da je možda najbolje pogledati u sebe, u svoju nutrinu, u ono što ja zapravo jesam. Nisam se željela pretvarati da sam nešto što nisam, nego sam poželjela ispričati priču o svojim korijenima, porijeklu, ali i tom nekom novom identitetu koji zadnjih godina gradim i kroz život u Zagrebu, govori.

Njezina inspiracija ne zaustavlja se na heklanim tabletićima. Među dosadašnjim kreacijama našle su se i čipkane hlače izrađene od nekadašnjih kućnih zavjesa, a zanimaju je i stare deke, šlinga te brojni drugi tekstilni predmeti koji su nekoć bili sastavni dio dalmatinskih domova.

Posebno pamti resice koje su visjele na bakinim vratima i kroz koje je prolazila kao djevojčica.

– Igrala bih se s njima. To su neke sitnice koje možda na prvu ni ne doživljavaš kao nešto posebno, ali ti ostanu negdje urezane i kasnije shvatiš koliko su zapravo dio tebe, prisjeća se.

Takve uspomene danas pokušava pretočiti u suvremene odjevne predmete, ne nužno doslovnim prenošenjem starih uzoraka, nego njihovim uklapanjem u nove siluete i modne koncepte. Ponekad će to biti čitava kolekcija, a ponekad tek jedan detalj koji će podsjećati na djetinjstvo.

A more, priznaje, zauzima posebno mjesto u njezinu životu.

– Meni je more užasno bitno, ja stvarno kažem za sebe da sam neka morska sirena. Jednostavno ne želim glumatati nešto što nisam. Okej, ja sam Dalmatinka i želim to prikazati kroz svoj rad, ističe.

Suradnja s Baby Lasagnom

Zanimljivo je da njezin put prema modnoj industriji nije započeo naizgled logičnim izborom obrazovanja. Nakon završene jezične gimnazije Vladimira Nazora u Zadru, Antonija je upisala ekonomiju, uvjerena da bira sigurniju budućnost. Međutim, vrlo brzo postalo joj je jasno da se u tom području ne pronalazi.

– Već nakon par mjeseci shvatila sam da od toga neće biti ništa. Došla sam doma i svojima rekla: »Gledajte, ja ovo nikad neću završiti, meni treba nešto kreativno«, prisjeća se.

Godinu dana poslije upisala je Tekstilno-tehnološki fakultet i našla se u potpuno novom svijetu. Za razliku od mnogih kolega koji su dolazili iz modnih i dizajnerskih škola, nije imala veliko predznanje u šivanju i modnom crtanju. U početku ju je to plašilo, osobito kada je vidjela koliko su drugi već vješti.

No upravo je taj osjećaj zaostatka postao poticaj za dodatni rad. Uz fakultetske obveze učila je šivati, pohađala radionice, čitala stručnu literaturu i već tijekom druge godine studija počela raditi poslove povezane s modom.

– Razlika u odnosu na ekonomiju bila je ogromna. Ovdje sam svaki dan htjela naučiti još nešto. Uistinu sam živjela to što sam upisala, govori.

Rezultati nisu izostali. Studij je završila kao studentica generacije s prosjekom 5,0, osvojila Dekanovu i Rektorovu nagradu, priznanja za posebna postignuća te bila finalistica Bijenala hrvatskog mladog dizajna.

Ipak, jedan će projekt zauvijek zauzimati posebno mjesto u njezinoj karijeri. Riječ je o suradnji s Baby Lasagnom, čiji je scenski i modni identitet tijekom Eurosonga 2024. privukao međunarodnu pozornost.

Do suradnje je došlo gotovo slučajno, zahvaljujući upravo njezinu ranijem eksperimentiranju s heklerajem. Nekoliko dana prije Dore pogledala je spot za pjesmu »Rim Tim Tagi Dim« i uočila heklane detalje koji su se savršeno uklapali u ono čime se već bavila. Odlučila je kontaktirati izvođačev tim i predložiti suradnju.

– Oni su se oduševili jer je to bilo doslovno što su tražili i tako je zapravo sve krenulo, prisjeća se.

Ono što je uslijedilo nadmašilo je njezina očekivanja. Baby Lasagna ostvario je povijesni uspjeh na Eurosongu, a njegov modni izgled također je privukao pozornost, uključujući priznanje za jedno od najboljih izdanja na eurovizijskom tirkiznom tepihu.

– Kad se dogodi tako nešto veliko i odjednom sve eksplodira, doslovno imaš osjećaj kao da letiš. Sve se događalo jako brzo i bilo je stvarno ludo. Nisam mogla spavati od uzbuđenja, pratila sam sve što se događa i mislim da u tom trenutku nisam ni bila potpuno svjesna koliko će cijela priča postati velika, govori.

Osim prepoznatljivosti, to joj je iskustvo donijelo i važnu profesionalnu potvrdu. Rad s čipkom i heklerajem sve se više počeo povezivati upravo s njezinim imenom, postajući svojevrstan dizajnerski potpis.

Danas, kaže, na velike uspjehe reagira mnogo smirenije. I dalje im se veseli, ali naučila je uživati u trenutku i nastaviti raditi bez prevelikog opterećivanja očekivanjima.

Vrijeme za vlastitu priču

Nakon godina rada na projektima drugih izvođača i brendova, Antonija je odlučila napraviti možda i najvažniji profesionalni korak dosad. Krajem rujna javnosti je predstavila vlastiti modni brend SUR MER, a njegova prva kolekcija, simbolično nazvana »JUG«, inspirirana je Dalmacijom i osobnim uspomenama.

Iako se pokretanje brenda izvana može činiti prirodnim nastavkom njezina uspješnog dizajnerskog puta, odluka je proizašla iz razdoblja preispitivanja.

– Na taj iskorak potaknula me moja vlastita dizajnerska kriza. Došla sam do trenutka kad sam se stvarno počela pitati: »Okej, kud sve ovo vodi za mene osobno?« Hoću li i dalje stalno raditi za druge, graditi tuđe priče i pokušavati čitati što netko drugi želi ili ću se konačno okušati u tome da napravim nešto svoje i dam više prostora vlastitom stvaranju?, objašnjava.

Odlučila je pokušati, svjesna da uspjeh nije zajamčen. No ubrzo je otkrila da vođenje vlastitog brenda podrazumijeva mnogo više od kreativnog rada. Uz osmišljavanje kolekcija, izradu krojeva i odabir materijala, sada mora donositi poslovne odluke, organizirati proizvodnju i brinuti o svim ostalim aspektima poslovanja.

– Voditi vlastiti brend nije samo biti dizajner koji sjedi doma, crta i stvara cijele dane. S druge strane moraš biti i poslovna žena, donositi odluke na dnevnoj bazi i nekad ih moraš donijeti jako brzo, ističe.

Unatoč neizvjesnosti, odluku ne dovodi u pitanje.

– Ne znam gdje će me sve ovo odvesti. Možda uspije, možda ne uspije, ali nekako mi je bilo puno važnije pokušati. Ne želim se za deset godina okrenuti i reći: »Ah, zašto nisam probala onda kad sam to stvarno htjela?«, poručuje.

U vremenu u kojem veliki modni lanci neprestano izbacuju nove kolekcije, Antonija želi graditi drukčiji poslovni model. Umjesto masovne proizvodnje i utrke za trendovima, njezin se pristup temelji na manjim količinama, kvalitetnijim materijalima i promišljenom dizajnu.

Sva se njezina odjeća zasad proizvodi u Hrvatskoj, a osobno je uključena u cjelokupan proces, počevši od izrade krojeva.

– Mene ne zanima moda u smislu da sad izbacim 500 majica, tisuće hlača i kažem: »Evo, kupite, uzmite.« Jednostavno ne želim biti takav dizajner, naglašava.

Vjeruje da se i na takvom pristupu može izgraditi održiv posao, premda je svjesna da će rast vjerojatno biti sporiji. Smatra da među kupcima postoji sve veće zanimanje za odjeću čije podrijetlo i način proizvodnje poznaju.

– Nekako imam osjećaj da je došlo do određenog zasićenja u modnoj industriji i da je ljudima više dosta majice od dva eura koja se nakon tri pranja raspadne. Mislim da se ljudi sve više žele povezati s onim što nose, žele znati tko je nešto napravio, zašto je napravljeno i koja priča stoji iza toga, govori.

Upravo zato važan dio njezina stvaralaštva čine priče koje odjevni predmeti nose. »Dalmatinka« je možda najočitiji primjer, no isti princip želi zadržati i u komercijalnijim kolekcijama. Pritom ne želi izgubiti iz vida osnovnu svrhu odjeće. Iako voli umjetnički i konceptualni pristup modi, smatra da odjevni predmet mora biti nosiv.

Nije sve u velikim pistama

U svojem radu razlikuje takozvane »hero komade«, unikatne i vizualno upečatljive kreacije u koje ulaže sate, pa i dane rada, od jednostavnijih modela namijenjenih svakodnevnim ili svečanijim prilikama.

– Želim vidjeti ljude kako stvarno žive u mojim stvarima. Ne bih voljela doći do toga da radim nešto samo zato što znam da će se prodati, a da se ja u tome više uopće ne prepoznajem, objašnjava.

Takav stav rezultat je i njezina dizajnerskog sazrijevanja. Tijekom godina istraživala je različite modne smjerove, od vintage estetike i streetweara do elegantnijih silueta, da bi danas pronašla najveće zadovoljstvo u spajanju suvremenog i elegantnog s neočekivanim detaljima. Ipak, ne vjeruje da dizajner jednom zauvijek mora pronaći svoj stil.

– Vjerujem da će Antonija s 40 ili 45 opet imati malo drugačiji stil nego Antonija danas. Estetika se mijenja zajedno s tobom i mislim da je to sasvim normalno, zaključuje.

Nakon gotovo dva milijuna pregleda, brojnih poruka podrške i neočekivanog interesa za »Dalmatinku«, pred Antonijom je razdoblje u kojem će pozornost javnosti pokušati pretvoriti u dugoročan razvoj vlastitog brenda.

Voljela bi da SUR MER postane prepoznatljiv u Hrvatskoj i regiji te da se uz njegovo ime vežu hrvatska kultura, tradicija i suvremeni dizajn. Priželjkuje nove suradnje, kreativne projekte i mogućnost da jednog dana u potpunosti živi od vlastitog stvaralaštva.

Iako ne skriva da bi je razveselila velika međunarodna suradnja ili prilika da njezine kreacije nosi neka svjetski poznata osoba, uspjeh ne mjeri isključivo velikim modnim pozornicama.

– Nemam sad neku jednu ogromnu modnu pozornicu za koju mogu reći: »E, ako ne dođem tamo, nisam uspjela.« Naravno da bi bilo prekrasno da moje stvari jednog dana nosi netko svjetski poznat ili da se dogodi neka velika međunarodna suradnja. Ali nekako su moje želje zapravo puno jednostavnije nego što možda sad sve ovo izgleda, priznaje.

Najviše bi voljela izgraditi krug kupaca koji razumiju njezin rad, prepoznaju vrijednost ručne izrade i žele nositi odjeću koja ima osobnost.

Svjesna je da se modni brend ne gradi preko noći, baš kao što ni dvjestotinjak različitih heklanih tabletića ne postaje haljina jednim potezom. Potrebni su vrijeme, strpljenje, pokušaji i pogreške, ali i spremnost da se ponekad prepusti nepredvidivom tijeku stvaranja.

A upravo joj je »Dalmatinka« pokazala koliko daleko jedna ideja može otići.

– Što se tiče nekog najvećeg sna, možda mi je zapravo najljepša pomisao da se dogode stvari za koje danas ni ne znam da su moguće. Već mi se sad u svega nekoliko dana dogodilo nešto što nisam mogla ni zamisliti. Tako da možda ne želim sve ni isplanirati. Život je prekrasno čudo kojem se nekad samo treba prepustiti, zaključuje Antonija Bucić.