Švicarski velikan bio je nezaustavljiv u svojim disciplinama, a o Kostelićima kaže: 'Fascinantno je što su napravili...'

Ono što je Mario Matt bio za slalom, to je Didier Cuche bio za brze discipline. Austrijski olimpijski pobjednik nam je predstavio tajne slalom-zanata u intervjuu na početku tjedna, a sada nam je legendarni Cuche otvorio karte svoje velike karijere. Švicarac je osvojio ukupno šest malih Kristalnih globusa u Svjetskom kupu: četiri u spustu (2007., 2008., 2010. i 2011.), jedan u superveleslalomu (2011.) te jedan u veleslalomu (2009.), a uz to je bio svjetski prvak u superveleslalomu 2009. godine, osvojivši također olimpijsko srebro u istoj disciplini u Naganu 1998. godine.

– U Svjetski kup ušao sam kroz brze discipline, ali bio sam i vrlo dobar slalomaš u FIS utrkama. U slalomu morate biti mentalno jako snažni u drugoj vožnji. Čak i ako imate najbolje vrijeme nakon prve vožnje, utrka još nije gotova. I dalje se morate boriti kako biste zadržali poziciju ili odradili dobru drugu vožnju i ostvarili dobar rezultat. To je velika razlika. U slalomu je također vrlo važno poznavati opremu i različite konstrukcije skija te znati koja najbolje funkcionira na određenoj vrsti snijega. U svakom slučaju, volio sam i brze i tehničke discipline. Primjerice, iznenadio sam i samoga sebe time koliko sam postao dobar slalomaš. Kada se natječete u brzim disciplinama i slalomu, priprema skija potpuno je drugačija. I dalje sam otprilike 70 posto treninga posvećivao slalomu, dok smo u brzim disciplinama radili velike blokove treninga, tijekom kojih smo prelazili mnogo kilometara kako bismo isprobali različite modele skija i utvrdili koje su najbrže i najbolje za određene uvjete. Upravo je to kroz cijelu karijeru bio jedan od najvećih izazova – uskladiti raspored utrka i treninga, osobito tijekom ljeta. Morao sam se prilagođavati, pronalaziti drugačiji plan i organizirati treninge prema vrlo zahtjevnom rasporedu. Isto je vrijedilo i tijekom zime. Između utrka bilo je potrebno pravilno rasporediti vrijeme za oporavak i fizički trening, ali i odraditi određene prilagodbe nakon velikih blokova treninga brzih disciplina, objašnjava nam Cuche razliku između brzih i tehničkih disciplina.

Onda smo se okrenuli prema njegovim najvećim postignućima.

– Najznačajnija od četiri svjetske medalje možda mi je upravo ona zlatna sa Svjetskog prvenstva u Val d’Isèreu, jer iza nje stoji zaista posebna priča, povezana s pancericama. Staza je bila vrlo strma i iznimno zaleđena pa sam pomislio da moram napraviti nešto posebno s pancericama kako bih se mogao nositi s takvim uvjetima. Zato smo napravili kombinaciju između pancerica za slalom i onih za spust – mekše pancerice koristile su se u spustu, dok su one za veleslalom bile tvrđe, kako bih na ledu mogao dobiti dovoljno prianjanja. Bilo je to na stazi La Face de Bellevarde u Val d’Isèreu 2009. godine. Te sam pancerice koristio samo u toj utrci. Kasnije se nisu pokazale jednako dobrima u drugačijim uvjetima pa ih više nisam koristio. Naravno, svaka od te četiri medalje ima svoju posebnu priču. Srebrna medalja bila je moja prva i ujedno jedina olimpijska medalja, a tada zapravo nisam ni shvaćao što ona predstavlja. Natjecao sam se u Japanu i sve mi je nekako bilo normalno. Bio sam još mlad, tek sam te iste godine ušao u Svjetski kup, a onda osvojio srebrnu medalju. Tek danas puno više shvaćam što zapravo znači osvojiti olimpijsku medalju, ističe.

Nova karijera

Za obitelj Kostelić smatra da je zadužila njegov sport.

– Ivica Kostelić bio je jedan od najvećih skijaša svoje generacije. Natjecao se u svih pet disciplina, a to je ogroman izazov. Jedno je fizički trening, ali pronaći pravu postavku opreme za svaku od tih disciplina, organizirati raspored treninga i utrka te biti sposoban pružati vrhunske rezultate u svima njima – to je zaista iznimno zahtjevno.  Način na koji su trenirali bio je nevjerojatan. Impresivno je ono što su Janica i Ivica postigli uz ogromnu podršku i poticaj svojih roditelja. Cijela ta priča je fascinantna. Moje odrastanje bilo je potpuno drugačije. Odrastao sam kao dječak čiji su roditelji imali puno posla na farmi i u restoranu. Nisu bili treneri i nisu sjedili u ciljnom prostoru zajedno s roditeljima druge djece koja su se natjecala. To pokazuje da do uspjeha mogu voditi potpuno različiti putevi. Kostelići su imali svoj način, uz ogroman rad i predanost, i ono što su postigli zaista je impresivno, govori nam 52-godišnji Cuche, koji i danas pohodi planine, iako u drukčijoj ulozi.

– I dalje pratim gotovo svaku utrku, uglavnom putem televizije. U siječnju sam uživo na utrkama u Adelbodenu, Wengenu i Kitzbühelu, gdje pomažem i vodim neke ljude kroz događanja oko utrka. I dalje surađujem s Audijem, a radim i s Headom, tako da sam još uvijek u vrlo bliskom kontaktu sa samim sportom. Sljedeće zime bit ću i na Svjetskom prvenstvu u Crans-Montani u Švicarskoj, što je velika stvar i zbog čega mi je jako drago što svake godine mogu biti sve bliže utrkama. U Kitzbühelu sam također svake godine. Impresivno je gledati utrke s druge strane ograde, iz potpuno drugačije perspektive. To je sada jedan sasvim drugačiji život, ali u njemu zaista uživam. Otac sam dječaka i djevojčice, vole snijeg i vole skijati, ali meni nije prioritet da postanu natjecateljski skijaši. Put do uspjeha u ovom sportu vrlo je dug i može biti iznimno težak. Ako oni to budu željeli, uvijek ću ih podržati, ali nikada ih neću gurati u to. Također radim sa Skijaškim savezom svoje regije. Riječ je o vrlo maloj regiji, a ja sam predsjednik regionalnog saveza. Lijepo mi je na taj način nešto vratiti sportu i pomoći mladim sportašima. Podržavam i jednu zakladu koja pomaže sportašima čiji roditelji nemaju dovoljno financijskih mogućnosti da im omoguće nastavak bavljenja alpskim skijanjem ili nekim drugim sportom. Švicarski skijaški savez obuhvaća 12 različitih disciplina, od snowboarda i freestylea do biatlona, nordijskih disciplina i drugih sportova. Na neki način, sve što danas radim i dalje je povezano sa sportom, posebno sa zimskim sportovima. U tome sam pronašao svoju ravnotežu – ostati blizu sporta koji toliko volim, ali istovremeno pronaći dovoljno vremena za obitelj i djecu. Oni odrastaju nevjerojatno brzo i to vrijeme zaista treba cijeniti, zaključuje.