Još jednu krizu dočekali smo nespremni

Usporavanje gospodarskog rasta i energetski šok koji još nije rekao svoje, to je pozicija s koje smo krenuli u treći kvartal, odnosno drugu polovinu godine. Prvo je Hrvatska narodna banka izašla s dramatičnim apelom da mora stati prekomjerno kreditiranje. Plaće više neće rasti kao prije, a cijene i dalje rastu. Veliki broj kućanstava mogao bi se naći u riziku otplate kredita i potencijalnom bankrotu. Očekuje se i rast kamata, u skladu s odlukama Europske središnje banke koja se pokušava boriti s inflacijom. Ponovno uvođenje kredita s promjenjivim stopama mogla bi biti nova tempirana bomba za dužnike. Inzistiranje na hlađenju kreditne aktivnosti stoga nije tu zbog pregrijanosti gospodarstva. To je već odavno završena priča. Daleko smo mi od zdrave pregrijanosti. Sada ćemo imati problema s recesijskim kretanjima. O pregrijanosti se moglo govoriti prije dvije godine, kada su cijene rasle, a HNB nije odmah reagirao strožim uvjetima kreditiranja. Tako su i potrošački krediti pridonijeli rastu inflacije. No, kao da se nije htjelo »kvariti« Vladin narativ o najbržem rastu u eurozoni. Puštalo se prekomjerno zaduživanje iako je već tada bilo očito da se najviše radi o dirigiranom rastu plaća na političkoj odluci, a ne na rastu produktivnosti. HNB je lani konačno reagirao. Tada su postroženi kriteriji za podizanje kredita, po meni prekasno, potom nisu dali dovoljni efekt, i stoga se opet pale lampice. Jer, i građani i cijeli financijski sustav su u riziku, ako ekonomija bitnije uspori, a cijene nastave rasti. A upravo se to događa. Samo, inflacija će opet sve više biti inflacija ponude. Izazvana rastom cijena inputa. »Plenkovićeva inflacija« potražnje zaustavlja se sama po sebi, silom ekonomskih zakona i sve veće proračunske rupe.

Pisali smo ovdje prije koji mjesec o mogućnosti tehničke recesije. Nakon prvog kvartala s nula posto rasta, došla je i HNB-ova procjena za drugi. Govorimo naravno o rastu kvartal na kvartal. U drugom u odnosu na prvi BDP se pomakao svega 0,3 posto. To su sve procjene i sve na razini statističke greške. Formalno, nije tehnička recesija, ali jest stagnacija. Model rasta s kakvim je nastavila i ova Vlada ruši se kao kula od karata. Ekonomija usporava do razine da je HNB sada godišnji rast procijenio na svega 1,6 posto. Tome je pridonio pad industrije, poljoprivrede, trgovine na malo. Robni izvoz je porastao. Turizam je međutim zasad u podbačaju. Sada smo u trećem kvartalu, koji uvijek daje pozitivan doprinos. Zbog turizma. No, turistički djelatnici kažu da je sezona »čudna«. Moguće je dobiti last-minute cijene i za sredinu kolovoza. S cijenama se pretjeralo, a europska potražnja nije više onoliko potentna. Njemački gosti ne dolaze kao nekad. Nije ni čudo kada tamošnje gospodarstvo na tjednoj bazi potresaju krize sa stečajima i otpuštanjima. Putovanja su u drugom planu. Treći kvartal će naravno »povući«, ali ne kao prošlih godina, i onda dolazi jesen. Vrlo neizvjesna i moguće teška.

Energetski šok, kaže predsjednica ECB-a Christine Lagarde, još se nije u potpunosti prelio na cijene. Cjenovni se udar tek čeka. Lagarde je govorila ozbiljno. Gotovo kriznim rječnikom. Uz nju je stajao Boris Vujčić. Iako je inflacija u eurozoni u lipnju malo posustala (a i kod nas, samo na duplo višoj razini), u niskom su startu. Sada nisu reagirali novim rastom ključnih stopa jer očekuju buru na jesen. Pa si ostavljaju prostora. Sve ovisi o Hormuškom tjesnacu. A tu ništa nije sigurno. I kad se čini da se napravio neki pomak, sukob iznova eskalira. Uglavnom, vjerojatan je novi rast cijena energije koje će tek izvršiti pritisak na sve ostale cijene, hranu, robu široke potrošnje, usluge. Sprema se teška jesen i zima. Cjenovni udar tek predstoji. Naša će Vlada, kažu, nastaviti subvencionirati. Ali, već sada je to nemoguće pohvatati. Jako su porasle cijene komunalija, čistoće, vode, pričuva. Sezonski su kod nas cijene hrane uvijek još dodatno skuplje. No, inercijom ostanu na višim razinama, a sve prognoze idu prema tome da će hrana biti kritična. Prvo, zbog općeg rasta cijena energenata koji se prebacuju na inpute proizvođača i potom na cijene potrošača. Drugo, zbog suše i vrućina očekuje se slabiji urod i nestašice. To bi prema kraju godine moglo izazvati novu eksploziju cijena. I treće, a to je naš domaći problem, ne proizvodimo dovoljno. I dalje duplo više uvozimo nego izvozimo, iako se robna pokrivenost nešto i povećala, »čak« do 60 posto. Daleko smo od samodostatnosti. Niti to trebamo u potpunosti biti. No, logika nalaže da mala i otvorena ekonomija, toliko izložena svakom vanjskom šoku, mora gledati da koliko god može kompenzira vanjske udarce i pripremi se u tri segmenta: energetski, prehrambeno i financijski. To je prava obrana i obrambena politika. A tu smo najtanji. Slijede se tek naputci o izdvajanju za obranu. Je li to taj novi suverenizam? Pa ako jest – nije nešto.

S druge strane, zanimljivo, polugodišnja izvješća na Zagrebačkoj burzi ukazuju da ima uistinu uspješnih kompanija koje nalaze tržišne niše, te ulažu i izvoze više nego ikad. Nekoliko, međutim, perjanica iz prerađivačke, prehrambene i farmaceutske industrije, nije dovoljno. Pojavili su se i novi poduzetnički projekti i tvrtke. Pokušavaju se financirati preko burze. I hrvatski BDP sada bi mogao spašavati samo taj privatni sektor, da povuče rast. Jer, rast na potrošnji koju je generirao dirigirani rast plaća, te potrošnji proizašloj iz EU fondova, došao je svom kraju. Sada se porezima može nanijeti još samo dodatna šteta, ako se udari po onima koji se trude i ulažu u razvoj. Pregrijanost koja dakle proizlazi iz ovih komponenti – rasta državne i osobne potrošnje, hladi se sama po sebi. Prodaja na malo pada, plaće stagniraju jer se njihov dodatni rast više nema iz čega isplaćivati. Eurostat donosi da su državne financije već udarile u deficit proračuna iznad propisanih 3 posto. Javni dug je još ispod 60 posto. Međutim, u uvjetima sporijeg rasta BDP-a, vrlo brzo bi se mogao prebaciti u »crveno«. Javne financije stoga moraju kočiti, a s njima će kočiti i potrošnja. Sada predstoji borba da se ekonomski brod zaustavi barem u ovoj fazi stagnacije i ne dopusti daljnje padanje i recesija. Privatni sektor će biti ključan. Geopolitički i geoekonomski uvjeti su pak očajni. Sve diktira Amerika. Nafta je skuplja, dolar jača. Eurozona također pokušava povećati samodostatnost. Tu se sada »jaše« na digitalnom euru. Kako bi se što manje morali koristiti kanali plaćanja američkih izdavatelja. Izlaz eurozona vidi i u digitalizaciji, umjetnoj inteligenciji, i o čemu sve već nije pričala Lagarde.

No, dok se zanosimo modnim trendovima, u svijetu i dalje drmaju nafta i oružje. I carine, koje Trump ponovo uvodi. Stvaranje kaosa, iz kojeg će neki izaći kao pobjednici, a mnogi kao gubitnici. Tu igru igraju veliki. Mali gledaju da smanje štetu. I u ranijim krizama zemlju je napuštao kapital. I sada strani vlasnici banaka povlače dividendu prema svojim matičnim tržištima. S obzirom da imamo euro, bijeg kapitala teže je pratiti. Ostaje fiskalna politika. Nju je do sada determinio populizam. I EU-fondovi, uz snažnu emisiju, što je također djelovalo inflatorno. Da su danas izbori, tko zna što bi bilo. Oporba navaljuje kao da su sutra. Vlast čeka da se ispušu. Kao i inflacija. No, to će se, kako smo opisali, desiti samo djelomično. Za svaku pak strukturnu promjenu, kakva je potrebna našem gospodarstvu, potrebne su godine. Mnoge su izgubljene. Državna i osobna potrošnja, na koje se oslanja domaća ekonomija, više ne mogu biti pokretač rasta. Na eksterne šokove i krizne uvjete opet se nismo pripremili. A kriza je postala novo normalno. Priča se najviše o oružju, a prava obrambena politika sastoji se u obrani i razvijanju resursa potrebnih za život.