Od stresnog posla u Zagrebu do vlastitog keramičkog obrta u Zadru: 'Glina me oblikovala kao osobu'

Prvi susret Danire Travice s glinom bio je, kako sama kaže, grozan. U glavi je imala jasnu sliku onoga što želi napraviti, ali ruke je tada nisu mogle pratiti. Što je više željela da predmet ispadne baš onako kako ga je zamislila, to je bila nezadovoljnija. Na tečaj keramike došla je učiti oblikovati glinu, a pritom je otkrila koliko joj je teško dopustiti sebi da »griješi«.

Lekcija iz strpljenja

Danas vlasnica zadarskog obrta Glinko tu priču često ispriča svojim polaznicima. Osobito onima koji već na početku zaključe da nemaju strpljenja i da keramika nije za njih. Dobro ih razumije. I sama je morala učiti prihvatiti pogrešku, pričekati i odustati od zamisli da sve mora imati pod kontrolom. Upravo joj je u tome glina pomogla, a poslije, u jednom teškom životnom razdoblju, pružila i toliko potreban osjećaj smirenja.

– Nisam znala koliko sam perfekcionistica dok nisam došla na tečaj. Trajao je dva mjeseca i bio je jako strukturiran. S jedne strane, osjetila sam povezanost s materijalom i da je to napokon moj medij, a s druge su na površinu izašle moje perfekcionističke tendencije za koje do tada nisam ni znala. Moj je mozak zamišljao nešto što nisam mogla izvesti jer nisam imala potrebnu vještinu. Ali toliko sam to htjela i onda je nastajala frustracija, prisjeća se Danira.

Bilo je to 2020. godine. Nakon tečaja u Zadru nastavila je raditi kod kuće, istraživati i upoznavati glinu. Kreativnost ju je pratila od djetinjstva, voljela je crtati, iskušavala različite medije, privlačile su je biljke i priroda. S glinom je, kaže, napokon osjetila da je pronašla nešto svoje.

Nekoliko godina poslije radila je kao projektna voditeljica u Zagrebu. Stres je postao toliko snažan da je shvatila kako mora promijeniti način na koji živi i radi. Keramika je tada još bila hobi, ali dovoljno važan da u njemu prepozna mogućnost novog početka.

– Doživjela sam dosta stresno razdoblje u kojem su mi se doslovno noge oduzele od stresa. Shvatila sam da moram nešto promijeniti i nekako mi je logičan zaključak bio pretvoriti hobi koji sam toliko voljela u posao. Kad danas gledam unatrag, to je bilo jako naivno, ali dobro. Glina mi je pomogla u tom nekom zacjeljivanju. Oblikovala me kao osobu, pomogla mi da otpustim kontrolu i budem opuštenija, govori Danira.

No, baš zato, Danirina priča o terapeutskom doživljaju rada s glinom počinje vlastitim iskustvom. Osjećajem da može zastati, posvetiti se onome što radi i prihvatiti da rezultat neće uvijek odgovarati zamisli. Kad je pitamo uspijeva li danas prema sebi biti onako strpljiva kako uči polaznike, priznaje da još radi na tome. Blizu je, kaže kroz smijeh.

Dva sata bez ekrana

Na radionicama dobro prepoznaje nezadovoljstvo koje je i sama osjećala. Nekome ruke još ne slušaju, netko očekuje previše od prvog pokušaja, a netko se teško miri s oblikom koji se pred njim pojavljuje. Danira tada podijeli svoje početničke muke i podsjeti da za stjecanje vještine treba vremena.

– To se često događa. Pogotovo ako netko ima mozak sličan mojemu, zna mu biti frustrirajuće jer ne zna što mu se događa. Onda ispričam svoju priču da mu bude malo lakše. Da shvati da nije do njega, nije do gline, nego je to jednostavno proces. Trebamo prihvatiti da smo sada u tom trenutku i da ono što ispadne ne mora biti savršeno. Možda čak ni ne preživi. I sve je to u redu, objašnjava.

U takvom radu ima mnogo prilika za vježbanje strpljenja. Glina traži pažnju, praćenje svakog pokreta i osjećaj za ono što se događa pod prstima. Nekad joj treba malo vode, nekad vremena da se prosuši. Čovjek koji je navikao istodobno pratiti nekoliko stvari ovdje se, opisuje Danira, mora posvetiti jednoj.

– Ljudima dobro dođe da se odmaknu od svakodnevice, ekrana i užurbanosti. Glina je jednostavno takav materijal da traži da staneš i da ta dva sata budeš usredotočen na ono što radiš. Traži potpunu pozornost, da je gledaš, osjećaš i razmišljaš o njoj. Dok radiš, moraš misliti o pokretima, pritisku, treba li malo više vode, treba li nešto prosušiti ili pričekati. Čekanje je jako velik dio svega i cijelo vrijeme vježbamo strpljenje. Nekima to teško padne, ali uvijek mi je simpatično da se najčešće vraćaju upravo oni koji na početku kažu da nemaju strpljenja i da to nije za njih. Baš mi je drago kada shvate koliko im pomaže, kaže Danira.

Danira svoj rad opisuje kroz stvaranje, učenje i iskustvo opuštanja koje su u njemu pronašli ona i njezini polaznici.

Radionice uglavnom traju oko dva sata, premda nekome treba i nešto više vremena. Grupne organizira povremeno, kada stigne, a individualni rad te radionice za dvije ili tri osobe omogućuju joj da se više posveti svakome. Podučavati je počela i prije otvaranja obrta, okupljajući prijatelje i najbliže. Interesa je, kaže, bilo od početka.

Netko dolazi sa željom da napravi šalicu, netko zamišlja zdjelicu, tanjur ili malu vazu, a netko tek uz glinu otkriva što bi mogao oblikovati. Danira poduku prilagođava interesima i iskustvu polaznika. Za one koji žele temeljitije upoznati zanat tu je individualni početnički tečaj u pet susreta, tijekom kojih prolaze različite faze izrade, od upoznavanja materijala i oblikovanja do glaziranja i slaganja predmeta u peć.

Gotov rad, naime, ne nastaje u dva sata. Nakon što polaznici završe oblikovanje i oslikavanje, za Daniru slijedi još niz poslova. Sušenje može potrajati oko dva tjedna. Prvo, biskvitno paljenje odvija se na približno tisuću stupnjeva, a nakon glaziranja slijedi drugo, na temperaturi od 1.100 do 1.240 stupnjeva, ovisno o glini. Svako paljenje s hlađenjem peći traje oko 48 sati. Predmeti su u prosjeku spremni za preuzimanje za 20 do 25 dana.

I dok polaznik čeka da vidi što je nastalo od njegova rada, Danira prati svaku fazu. Njezin odnos prema predmetu počinje mnogo prije otvaranja peći, od promišljanja oblika i namjene do odabira materijala. Uz kreativnost tu su i računanje, ispitivanje i stalno učenje.

Naučila reći »ne«

– Ja prolazim cijeli proces, od dizajna i promišljanja predmeta, računanja zapremnine, odabira gline i glazure do određivanja krivulje paljenja u peći. Ljudi na radionici oblikuju i oslikaju predmet, a ja odradim taj drugi dio koji ga dovodi do keramike. Zato na svoj rad gledam i istraživački. Testiram što će se dogoditi ako nešto napravim drukčije, dodam ili oduzmem. Ima tu puno kemije i matematike, nije to samo oblikovati i pustiti. Ali postoji i taj osjećaj ponosa i sreće kad vidiš predmet, kad lijepo ispadne i osjetiš da je to to. Nekad i nije ono što si zamislio, ali jednostavno je uspjelo i dobro ispalo, opisuje Danira.

Polaznike pri preuzimanju dočeka veće iznenađenje. Predmet pamte iz vremena kada je glina još bila mokra, a sve što se s njim događalo poslije ostalo im je nevidljivo.

– Ja gledam kako se glina suši, kako se mijenjaju boje, prolazim sve te male korake. Oni dožive mnogo veću transformaciju jer su svoj rad vidjeli dok su ga oblikovali i oslikavali, a onda ga dobiju nakon sušenja, paljenja i glaziranja. Ponekad ga ni ne prepoznaju i to mi je baš slatko, govori Danira.

S vremenom su se mijenjali i njezini radovi. Na početku su je privlačili čisti, geometrijski oblici, a istraživanje se više svodilo na kombinacije boja. Poslije si je dopustila više slobode, počela iskušavati različite gline i tražiti nove mogućnosti u samom materijalu.

– U početku sam bila dosta rigidna u pristupu. Onda sam počela više istraživati vrste i boje gline, kako ih možemo kombinirati i kakve efekte stvarati. Kroz tu igru dopustila sam si prvenstveno da se igram, ali i da pogriješim, jer je to neizostavan dio keramike. Tako se počeo nazirati neki moj stil. Tek sada, nakon šest godina, došla sam do nečega za što osjećam da je moje i da sam to ja, kaže Danira.

Priroda joj je pritom ostala bliska i izvan stvaranja. Voli brati biljke, sušiti ih i koristiti kao začine, a kada stigne, i sama nešto uzgojiti. U branje gljiva odlazi s nekim tko ih poznaje bolje od nje. Boravak u prirodi i rad s glinom uklapaju se u ono što ju je privlačilo još kao djevojčicu.

Ipak, kada je od hobija napravila posao, uz stvaranje su došle i obveze o kojima dotad nije mnogo razmišljala. Na pitanje što misli kada svoj početak naziva naivnim odgovara bez uljepšavanja – voditi obrt značilo je preuzeti financijsku neizvjesnost, administraciju i odgovornost od koje se nije lako odmaknuti na kraju dana.

– Nisam imala pojma što sve to znači, koliki je pritisak i koliko je financijski nesigurno. Stalno razmišljaš o tome, zapravo to živiš. Budiš se s tim i ideš spavati s tim u glavi. Osobni rast i poslovni rast tu su neodvojivi. Ali s vremenom učiš. Sada sam došla do toga da na trenutke mogu osjetiti tu takozvanu poduzetničku slobodu, da mogu sebi reći da sam kod kuće, kuham ručak i ne razmišljam o birokraciji i administraciji, priča Danira iskreno.

U prve dvije godine prihvaćala je gotovo svaku priliku. Suradnje, upite, radionice, baš sve što se nudilo. Pokretao ju je strah, a posljedica je bila da je sve manje vremena ostajalo upravo za ono zbog čega je otvorila obrt.

– Krenula sam s ciljem da stvaram i što bolje izučim zanat. Ali prihvaćala sam sve suradnje, sve prilike, sve upite. Onda bi prošli mjeseci da ništa nisam stvorila i ponovno sam dobivala osjećaj da sam na krivom putu. Zato sam polako počela govoriti ne, završavati neke suradnje, postavljati granice i usmjeravati se prema onome što mi odgovara. Radionice su više tražili drugi, ali došle su i prirodno jer sam već prije radila s prijateljima i prijateljicama, objašnjava.

Keramika koja traje generacijama

Sada se više posvećuje vlastitoj proizvodnji. O tome kako se probiti na tržištu govori s dozom opreza, svjesna da je taj posao tek čeka. Međutim, usporedbu ručno izrađenog predmeta s jeftinom industrijskom šalicom smatra promašenom. Za nju je razlika slična onoj između hrane koju netko uzgaja u vrtu iza kuće i velike, automatizirane proizvodnje.

– Ljudi, pogotovo kad dođu na radionicu i odnesu kući svoj predmet, shvate kolika je razlika držati ga u ruci. I kad kupimo nečiji ručno izrađen predmet, drukčiji je osjećaj koristiti ga. Moj je cilj, ako budem te sreće, stvarati keramiku koja će nekome biti toliko važna da će je čuvati i prenositi generacijama. Važna mi je ta dugotrajnost. Keramika može trajati tisućljećima ako je čuvamo. Čak i kada neki grad nestane, poslije u zemlji pronalazimo keramiku, govori Danira.

Ovog vikenda svoje radove predstavlja na manifestaciji Jesen u Lici, koja se održava od 2. do 4. listopada u Gospiću. To će joj biti prvi sajam takve veličine, pa pripreme prati i uzbuđenje zbog susreta s brojnom publikom. Priprema novu kolekciju, a u mislima razrađuje i izložbu, kojoj će trebati posvetiti još vremena.

Podršku ima u obitelji, partneru i prijateljima, a posebno ističe i svoju mentoricu Andreu Kvartuč te Darka Obelića iz obiteljskog obrta OVER, koji joj je ručno izradio peć za keramiku. Mnogo joj znači i prijateljica i susjeda Zvonimira, koja je dulje u poduzetništvu te iz vlastitog iskustva razumije i umor i dvojbe. Kada postane teško, ponekad je dovoljno da rade jedna uz drugu.

– Zvonimira zna sve te muke pa se guramo međusobno. Nekad ona dođe raditi k meni, nekad ja odem k njoj, samo da ne budemo same. U tom smislu mi je možda najveća podrška jer je prošla ono što ja prolazim i potpuno razumije kada mi dođe da odustanem, kaže Danira.

Pred sobom još ima mnogo toga što želi naučiti i napraviti. Voljela bi da njezine šalice, zdjele i drugi predmeti postanu nekome dovoljno dragi da ih sačuva za sljedeću generaciju. A na radionicama već ima razlog za zadovoljstvo; vraćaju joj se ljudi koji su bili uvjereni da nemaju ni strpljenja ni dara za glinu. I ona je na početku od sebe tražila previše. Danas zna koliko vrijedi dati rukama vremena i sebi priliku za još jedan pokušaj.