Autorica Vlasta Franičević predstavila prvijenac nastao iz osobne borbe: 'Što god vas snađe u životu, ako vjerujete u dobar ishod, on će doći'

Predstavljanjem svog prvog romana »Čudesno crveni mali kišobran« Vlasta Franičević je pred dupkom punom Multimedijalnom dvoranom Gradske knjižnice Zadar donijela osobnu, ali istovremeno univerzalnu priču o suočavanju s teškom bolešću, liječenju i životnoj borbi koja je završila pobjedom.

Premda je riječ o autobiografski inspiriranom djelu, glavna junakinja (ona) ostaje bez imena. Svjesno je odlučila izostaviti identitet kako bi se u njezinoj priči mogli prepoznati svi oni koji su se našli pred ovakvim velikim životnim izazovom. Štoviše, već sam naslov nosi snažnu simboliku te je inspiriran i jednom slikom koja se pojavljuje i unutar same priče, koja je s vremenom postala svojevrsna metafora cijelog putovanja kroz bolest i ozdravljenje.

– Namjerno sam pisala tako da je glavna junakinja »ona«, bez imena, dobi… To je nešto što se može dogoditi svakome. Moje je iskustvo, ali i iskustvo stotina drugih ljudi, ne samo žena, nego svih koji se susreli s teškom dijagnozom, objašnjava autorica.

U središte romana utkala je poruku nade i vjere u pozitivan ishod, čak i onda kada se čini da ga nema.

– Poruka je da, što god vas snađe u životu, ako ostanete pozitivni i vjerujete u dobar ishod, on će doći. Mnogi se ljudi uplaše, obeshrabre i izgube snagu za borbu. A iz vlastitog iskustva mogu reći da je psiha najvažniji faktor u cijeloj toj priči, govori Franičević.

Povratak teškim godinama

U knjizi je sve od početka do kraja istinito. Autorica je promijenila samo imena, ali vjeruje da će se mnogi ljudi ipak moći prepoznati. Put kroz bolest i oporavak pretočila je u pet poglavlja. Prvo nosi naziv »Prije«, posljednje »Poslije«, dok tri središnja poglavlja: »Prva runda«, »Druga runda« i »Treća runda» prate najteže razdoblje kada je prošla različite faze liječenja od kemoterapije, operacije do zračenja.

– Kada sam prihvatila istinu i krenula u tu borbu, odlučila sam da ću iz nje izaći kao pobjednik. Zato je svaka runda za mene završila rezultatom 1 – 0 za mene, a na kraju je bilo 3 – 0, govori kroz osmijeh.

Ipak, priznaje da je bolest ostavila dubok trag, pritom ne misleći fizički, nego psihički. Jer, kako kaže, koliko god se čovjek trudio, nije se lako nositi s tim. To će čitatelji itekako imati priliku osjetiti kroz ovu knjigu.

Nakon završetka terapija nastojala je zatvoriti to poglavlje života i ne vraćati mu se. Rukopis nije nastajao tijekom liječenja, nego godinama poslije.

– Takva sam osoba da ružne stvari ostavljam iza sebe i uvijek gledam naprijed. Ideja za pisanje pojavila se sasvim neočekivano. Zbog vrućine sam puno vremena provodila kod kuće i tražila neku aktivnost. Odjednom mi je došla želja da napišem tu priču. Nisam to vidjela kao roman niti sam znala kome je zapravo pričam – sebi ili nekome drugome. Ali kada sam krenula pisati, nisam mogla stati, prisjeća se.

Pisanje je otvorilo vrata uspomenama koje su godinama bile potisnute.

– Pisala sam dok nisam osjetila da sam rekla sve što sam imala za reći. Iako ta bolest zapravo traje cijeli život, činilo mi se da je priča zaokružena, kaže autorica.

Rukopis bez plana

Od završetka liječenja do nastanka rukopisa prošlo je osam godina, a zanimljivo je da u početku uopće nije planirala objaviti knjigu.

– Nisam imala plan objaviti knjigu. Zato sam rukopis dala Željki Horvat-Vukelji, priznatoj književnici i urednici za koju sam znala da će biti potpuno iskrena. Njezina reakcija je bila presudna da rukopis ugleda svjetlo dana. Nakon čitanja odmah me nazvala i rekla da je vrijedna objavljivanja, da je pitka, da ima radnju i da će je ljudi čitati, otkriva Franičević.

Usprkos godinama stručnog i znanstvenog pisanja, od stručne literature do doktorata, autorica se prvi put se našla u situaciji da pred publikom podijeli vlastitu životnu priču i najintimnije dijelove iskustva.

– Nije mi problem održati stručno predavanje, ali ovo je nešto sasvim drugo. Prvi put sam se našla u ulozi osobe koja je potpuno ogolila svoju intimu. Većina ljudi ovdje su moji prijatelji, ali ipak je to poseban osjećaj. Moram paziti da se ne raspekmezim, kazala je kroz osmijeh neposredno prije predstavljanja knjige.

Na promociji je, uz autoricu i urednicu, sudjelovala i dr. Vesna Telesmanić-Dobrić, voditeljica Odjela za onkologiju i nuklearnu medicinu Opće bolnice Zadar, dok je odabrane ulomke iz romana čitala Davorka Mezić.