Mladen Blažević u Zadru predstavio novi roman: 'Najviše sam se mučio upravo sa slojem koji prati neandertalce'

Pod temom »Čovjek protiv mašine« ovogodišnji 25. Festival europske kratke priče propitivao je odnos čovjeka i tehnologije u suvremenom svijetu. Među gostima zadarskog dijela festivala bio je riječki književnik Mladen Blažević, koji je predstavio svoj novi roman »Aritmija zemlje«. Kroz nekoliko pripovjednih linija smještenih u različita povijesna razdoblja u ovom romanu istražuje odnos čovjeka prema prostoru, prirodi i povijesti te tragove koje različite civilizacije ostavljaju za sobom. O slojevitoj strukturi romana, procesu pisanja i temama koje ga zaokupljaju govorio je za naš list.

– Htio sam napisati slojevit roman, a mnogi autori pokušavaju postići tu slojevitost metaforički. Ja sam je odlučio ostvariti doslovno. U sadašnjosti pratimo arheologa koji tijekom iskapanja u jednoj istarskoj špilji otkriva četiri različita arheološka sloja. Svaki od njih otvara zasebnu priču i vodi u drugo razdoblje. Prvi sloj vodi na sam kraj Drugog svjetskog rata i prati partizanskog postolara koji pokušava pronaći svoje mjesto u svijetu koji se raspada i ponovno nastaje. Drugi je smješten u vrijeme neposredno prije kraja Napoleonove vlasti u Istri, u razdoblje velikih političkih promjena i nesigurnosti. Treća pripovjedna linija odvodi nas u željezno doba, neposredno prije rimskog osvajanja Istre, u vrijeme sudara kultura i nestanka starih svjetova, započinje Blažević.

Ispod slojeva zemlje

Najdublji sloj smješten je prije otprilike 40 tisuća godina, u vrijeme velike erupcije vulkanskog područja pokraj Napulja, događaja za koji neki znanstvenici smatraju da je mogao pridonijeti nestanku neandertalaca u Europi.

– U tom dijelu romana pratimo dvoje neandertalaca koji se prvi put susreću s pripadnicima naše vrste. Kada govorimo o neandertalcima, danas znamo da mnogi od nas nose dio njihova genetskog nasljeđa. Zato mi je bilo važno prikazati ih ne kao daleke i egzotične pretke, nego kao bića koja su nam mnogo sličnija nego što mislimo, ističe književnik.

Ideja za roman rodila se kada je istraživao istarski krajolik i tijekom susreta s pećinom koja je potaknula njegovu maštu.

– Nisam arheolog, ali sam ranije radio na nekoliko arheoloških iskopavanja. Tijekom jednog obilaska naišao sam na brončanodobnu gradinu, a potom i na pećinu koju, koliko sam mogao zaključiti, desetljećima gotovo nitko nije posjećivao, prisjeća se Blažević kojeg oduvijek zanima arheologija.

Presudnim se pokazalo otkriće prikaza jelena na stijeni.

– Taj me prizor potpuno zaokupio. Arheolozi su potvrdili da je riječ o vrlo zanimljivom nalazu, no najveća je zagonetka upravo taj jelen. Teško je utvrditi iz kojeg razdoblja potječe, a upravo je ta nepoznanica pokrenula moju maštu. Počeo sam se pitati što se krije ispod slojeva zemlje i kakve su se priče ondje odvijale. Zato sam poslao svog lika, arheologa Marka Aerora, da istraži ono što u stvarnosti nisam smio dirati. Iz tog pitanja postupno je nastala cijela »Aritmija zemlje«, otkriva ovaj Riječanin.

Najzahtjevnijim, ali i najzanimljivijim za pisanje pokazao se najstariji sloj romana, smješten u vrijeme neandertalaca.

– Najviše sam se mučio upravo sa slojem koji prati neandertalce, ali sam u njemu možda i najviše uživao. To je razdoblje o kojem znamo relativno malo, pa ostavlja velik prostor za maštu. U početku sam pokušavao rekonstruirati nekakav neandertalski jezik, no brzo sam shvatio da je to nemoguć zadatak. Zato sam se pitao kako prikazati njihovu svijest i komunikaciju, a da ne upadnem u zamku lažne znanstvene preciznosti, objašnjava pisac.

Likovi prije svega

Od ideje stvaranja zasebnog jezika na kraju je Blažević odustao te se usredotočio na detalje koji otkrivaju njihov pogled na svijet.

– Komunikaciju sam sveo na nekoliko gesti i riječi. Primjerice, biće koje ih nadilazi nazivaju »Užareno oko«, a snijeg »bjelina«. Takvi detalji bili su mi važniji od izmišljanja čitavog jezika, dodaje.

Pisanje tog dijela romana otvorilo mu je i niz praktičnih pitanja.

– U jednom sam trenutku shvatio da se radnja odvija prije 40 tisuća godina, kada je jadranska obala bila mnogo južnije nego danas. Budući da sam u priču uveo sol kao važan element svakodnevice, morao sam istražiti na koji su je način ljudi tada mogli nabavljati. To me odvelo do slanih izvora i sasvim novih istraživanja, otkriva Blažević.

Dok jedne čitatelje najviše privlače povijesni slojevi romana, drugi se najlakše povezuju s pričom smještenom u sadašnjosti.

– Zapravo mi jako laska. Možda upravo zato što ni sam ne mogu izdvojiti jedan omiljeni sloj. Neki su mi dijelovi romana išli lakše, neki teže, ali tijekom pisanja stalno sam mijenjao perspektivu i vezivao se uz različite priče. Paradoksalno, najmanje me privlačio sloj smješten u sadašnjost, iako je čitatelju možda najbliži. Već godinama najviše čitam stručnu i popularnoznanstvenu literaturu o prapovijesti i željeznom dobu, pa su upravo ti najstariji slojevi bili najbliži mojim interesima. Ipak, s vremenom sam se vezao za likove iz svih razdoblja, iskreno će pisac.

Upravo su mu likovi, kaže, tijekom rada postali najvažniji dio romana.

– Bez obzira na to jesu li pozitivci ili negativci, svaki je lik morao postati stvarna osoba sa svojim motivima, slabostima i željama. Za neke od njih posebno sam ponosan jer mislim da sam uspio stvoriti složene i uvjerljive karaktere. Naravno, to ne znači da će ih svi čitatelji jednako doživjeti, ali meni su postali važni, govori Blažević.

Takva vezanost za likove utjecala je i na neke autorske odluke tijekom pisanja, pa prvotne zamisli o sudbinama pojedinih protagonista nisu uvijek ostale nepromijenjene.

– U početku sam imao puno nemilosrdniji plan. Neki likovi bili su zamišljeni kao žrtve već na samom početku priče i dio njih doista nije preživio. Ali kako je roman rastao, tako sam počeo mijenjati odluke.

Mali otpori sustavu

U procesu pisanja, priznaje, nikada ne polazi od čvrsto zacrtanog plana.

– Ne sjednem s gotovom kartom romana, nego priču otkrivam dok pišem. Radnja se razvija organski i često me odvede na mjesta koja na početku nisam mogao predvidjeti. Zbog toga se dogodilo nešto što mi je ranije zvučalo kao književni klišej. Uvijek sam s dozom skepse slušao autore koji govore da se vežu za svoje likove kao za stvarne ljude. Međutim, nakon četiri stotine i više stranica provedenih s istim junacima, shvatiš da u tome ipak ima istine. Ne bih rekao da su mi likovi postali »djeca«, kako se ponekad zna čuti, ali jesu postali bliski. Toliko da sam se ponekad i na društvenim mrežama šalio kao da s njima vodim razgovore. I onda, kad dođe trenutak da nekoga uklonite iz priče, više vam nije svejedno, iskreno će Blažević, priznajući kako ni danas nije potpuno siguran je li neke likove poštedio zato što je to zahtijevala radnja ili zato što ih je jednostavno zavolio.

Jedan od likova kroz koje otvara neka od središnjih pitanja romana jest arheolog Marko Eror. Upravo on iznosi i jednu od intrigantnijih ideja »Aritmije zemlje« – da Zemlja nije tek pozornica ljudske povijesti, nego sustav s vlastitom logikom i ritmom.

– Nekad imam osjećaj da je sve to dio zemljinog plana. Kao da nam ova planeta ne dopušta stvarne promjene. Zemlja je konzervativna. Ne vjeruje u revolucije, samo u evoluciju, kaže Eror u romanu.

Iz takve perspektive čovjek nije vrhunac razvoja, nego tek jedna etapa u dugoj povijesti života na planetu. Nije važno koja će vrsta dominirati Zemljom, nego sam kontinuitet života. Ideja Zemlje kao svojevrsnog živog sustava s vlastitom logikom i ritmom jedna je od važnijih metafora romana. U tom kontekstu i potresi, koji se kroz priču učestalo pojavljuju, nadilaze svoju geološku dimenziju te postaju simbol svijeta koji se opire ljudskoj potrebi da ga do kraja objasni, uredi i podredi vlastitim pravilima. Takva pitanja o odnosu čovjeka prema svijetu, moći i mogućnosti promjene otvorila su i temu otpora sustavu.

No Blažević književnost ne doživljava kao izravno sredstvo borbe, nego prije svega kao način promatranja i propitivanja stvarnosti.

– Ne znam bih li to nazvao borbom u nekom velikom smislu. Pisanje je prije svega način da pokažeš prstom na nešto što ti se čini važnim ili problematičnim. Postoje i drugi načini otpora, premda su oni možda više mali osobni bjegovi nego stvarna borba. Imam sreću da živim na lijepom mjestu pa puno vremena provodim u prirodi, berem gljive, lovim ribu i obrađujem vrt. Netko bi to nazvao hobijima, ali meni se sviđa pomisao da su to mali načini izmicanja logici sustava. Kad uzgojiš deset vlastitih pomidora, tržište se neće srušiti, ali si barem na trenutak izašao iz tog mehanizma, govori ovaj pisac.

Čitatelj kao mjerilo

Pitanje odnosa pojedinca i zajednice posebno ga je zaokupilo u pripovjednoj liniji smještenoj među Histre, ilirsko pleme koje je nastanjivalo prostor današnje Istre prije rimskog osvajanja. Taj se sloj dijelom nadovezuje i na motive iz njegova ranijeg romana »Iliri«.

– U središtu te priče nalazi se žena koja nakon očeve smrti preuzima vodstvo plemena. Umjesto da nastavi tradiciju ratovanja i pljačke, pokušava stvoriti drukčiji oblik društva, kaže Blažević dodajući kako ga je zanimala ideja zajednica koje funkcioniraju kroz dogovor, odnosno zajedničko odlučivanje.

Tek naknadno naišao je na literaturu koja je potvrdila neke ideje koje su ga tijekom pisanja intuitivno privlačile.

– Zanimljivo je da sam tek nakon što sam razvio velik dio te priče naišao na knjigu »Zora svega«. Ona mi je potvrdila intuiciju da povijest čovječanstva nije jednostavna priča o linearnom napretku prema hijerarhiji i centraliziranoj vlasti. Kroz povijest se neprestano ponavlja napetost između težnje prema ravnopravnijim oblicima zajednice i nastojanja pojedinaca da koncentriraju moć u svojim rukama, pojašnjava autor.

Iako se kroz »Aritmiju zemlje« provlače teme moći, društvenih nejednakosti i različitih modela organizacije društva, Blažević ne smatra da ga to čini književnim aktivistom.

– Aktivisti su ljudi koji djeluju mnogo konkretnije i organiziranije nego što to ja činim. Ja sam čovjek koji bere gljive i šparoge, obrađuje vrt i većinu vremena provodi pokušavajući razumjeti svijet oko sebe. Ne zvuči mi to baš kao opis aktivista. S druge strane, naravno da me zanimaju društvena pitanja i da se ona pojavljuju u mojim knjigama. Mislim da je nemoguće ozbiljno pisati, a pritom potpuno ignorirati svijet u kojem živiš, ističe književnik.

Jednako tako, ne vjeruje ni da je zadaća književnosti nuditi jednostavne odgovore na složena pitanja.

– Iskreno, ne znam postoji li recept kako izbjeći da književnost postane pamflet. Čim ideju svedeš na parolu, već si izgubio nešto važno. Parole i pamfleti uvijek su neka vrsta pojednostavljenja. Zato mi nikada nije cilj napisati manifest ili dokazati čitatelju da sam u pravu. Ono što me zanima jest tema koja me opsjeda u određenom trenutku. U poeziji se ona često pojavljuje kroz slike i metafore, a u prozi kroz likove i njihove priče. Dok pišem roman, pokušavam napisati knjigu kakvu bih i sam želio čitati. To mi je jedino pravo mjerilo, objašnjava Blažević.

Koliko mu je važna čitateljska perspektiva, pokazuje i reakcija jednog od njegovih najstrožih čitatelja.

– Posebno mi je drag komentar mog starijeg brata. Rekao mi je da ga suvremeni sloj romana u početku uopće nije zanimao i da ga je planirao preskakati, ali ga je na kraju ipak pročitao do kraja. To mi je jedna od najdražih reakcija jer čovjek tada ima osjećaj da je postigao ono što je želio – zainteresirao i nekoga tko u početku nije bio siguran da ga priča zanima. Naravno da se kroz roman provlače i neka šira pitanja, od odnosa pojedinca i zajednice do moći, nejednakosti i povijesti, ali ne pokušavam nuditi odgovore. Draže mi je da o tim temama govore likovi i njihove priče. Književnost je zanimljivija kada postavlja pitanja nego kada dijeli gotove odgovore, naglašava autor.

Stvaranje svjetova

Ulazak u svijest likova koje dijele tisućljeća jedan je od najvećih izazova romana. Od suvremenog arheologa do neandertalaca, svaki od njih zahtijevao je vlastiti pogled na svijet, a upravo u sposobnosti stvaranja uvjerljivih svjetova Blažević vidi jednu od temeljnih zadaća književnosti.

– Nakon devet objavljenih knjiga više se ne branim kada me netko nazove piscem. Na riječ »književnik« još uvijek reagiram s određenom zadrškom, ali da sam pisac, to mogu prihvatiti. A ako si pisac, onda je stvaranje svjetova temeljni dio posla. Ne mislim pritom nužno na velike izmišljene svemire ili povijesne rekonstrukcije. Svijet može biti i unutrašnjost nečije glave, jedan dan nečijeg života ili mala zajednica ljudi. Važno je da djeluje uvjerljivo i da čitatelj, barem na trenutak, povjeruje da postoji. Meni je upravo to najuzbudljiviji dio pisanja, mogućnost da izgradim svijet i naselim ga ljudima koji će čitatelju postati stvarni, kaže Blažević.

Za njega je stvaranje uvjerljivih likova prije svega pitanje empatije, bez obzira na to koliko su oni udaljeni od njegova vlastitog iskustva ili vremena u kojem žive.

– Da bi lik funkcionirao, moraš ga pokušati razumjeti iznutra, bez obzira na to koliko je udaljen od tebe u vremenu, iskustvu ili načinu života. U tom smislu nema velike razlike između suvremenog čovjeka i neandertalca. Obojica moraju postati uvjerljivi kao ljudska bića. Možda upravo zato najviše volim knjige koje uspijevaju stvoriti takve svjetove, u kojima osjećaš da se život nastavlja i izvan stranica koje čitaš. Volim romane koji me uvuku u vlastiti svijet i natjeraju da povjerujem kako je stvaran i nakon što zatvorim korice. Mene zanima osjećaj da iza priče postoji stvarni život, sa svim svojim proturječjima, nesavršenostima i tajnama, ističe pisac.

Dok »Aritmija zemlje« još uvijek pronalazi put do čitatelja, Blažević već radi na novom romanu. O njemu zasad ne želi govoriti previše, no otkriva kako je početni impuls pronašao u zapisu Marka Pola o neobičnom običaju s područja današnjeg Tadžikistana.

– Naučio sam da je opasno govoriti o knjizi dok još nastaje. Mogu tek reći da se dio radnje odvija na Pamiru. Zaintrigirao me običaj prema kojem se djeca koja su umrla vrlo mlada simbolično »vjenčavaju« nakon smrti. Ne toliko zbog religijskog aspekta, koliko zbog onoga što govori o ljudima. Moja je pretpostavka da je možda manje riječ o zagrobnom životu, a više o potrebi da ljudi podijele bol. Kada dvije obitelji prolaze kroz istu tragediju, možda upravo kroz takav ritual pokušavaju pronaći utjehu i osjećaj zajedništva. Za sada je to tek početna iskra iz koje se razvija roman, a kamo će me priča odvesti, to još ni sam ne znam, otkriva Blažević.