Ivica Prtenjača u Gradskoj knjižnici Zadar predstavio novi roman: 'Moje knjige nisu pisane za masu, nego za pojedinca'

Ako Pariz nema publiku za poeziju, onda je pitanje gdje je uopće ima – tom je rečenicom Ivica Prtenjača otvorio promociju u Gradskoj knjižnici Zadar (GKZD), a istodobno i sažeo atmosferu svojega najnovijeg romana »Odeon« u kojem donosi priče o pjesnicima, Parizu, stvaralačkoj krizi, umoru, humoru, ali i potrebi da čovjek ostane otvoren prema svijetu. U sklopu programa »Palača riječi« na Odjelu za mlade GKZD-a predstavio je najnoviji roman, a razgovor je vodila Karmela Zagorac. Bio je to razgovor o najnovijoj knjizi, ali i o cijelom njegovom stvaralaštvu od poezije i romana do pitanja kako nastaje književnost koja ne nudi gotove odgovore.

Prtenjača je pjesnik i pisac rođen 1969. godine u Rijeci, gdje je studirao kroatistiku na Pedagoškom fakultetu, a iza sebe ima osebujan životni i književni put. Naime, radio je kao čitač vodomjera, naplatničar plina, dostavljač sladoleda, skladištar, građevinski radnik, galerist, serviser vatrogasnih aparata, trgovac, knjižar, voditelj marketinga i glasnogovornik. Osim poezije i proze, piše i dramske tekstove, a živi i radi u Zagrebu. Objavio je zbirke poezije »Pisanje oslobađa«, »Yves«, »Nitko ne govori hrvatski« i »Uzimaj sve što te smiruje«, roman »Dobro je, lijepo je«, dramu »Nedjeljni ručak« te književnu kuharicu »Kod Yvesa«.

Nomadska zajednica

Govoreći o početku »Odeona«, Prtenjača se vratio u Pariz početkom 2000-tih, na pjesnički festival koji mu je pokazao kako javni prostor može postati prostor poezije.

– Preko dana tamo imate tržnicu s blitvom, sirom, povrćem i ribom, a onda oko dva popodne sve se počinje čistiti. Već oko četiri stižu pjesnici, mali izdavači… Donose svoje velike drvene kutije pune knjiga, slažu izdanja poezije, prijevode, časopise i taj prostor živi do ponoći. To mi je bilo fascinantno, taj način na koji se javni prostor koristi da bi se poezija približila ljudima. Jer ako Pariz nema publiku za poeziju, onda je pitanje gdje je uopće ima, prisjetio se autor.

Ondje je, kaže, sudjelovao kao jedan od trojice hrvatskih pjesnika. Susretao je ljude koje je već viđao po drugim europskim festivalima, od Ljubljane i Stockholma do Pariza, i tada shvatio da pjesnici čine posebnu, gotovo »nomadsku zajednicu«.

– Shvatio sam da se pjesnici kao jedna vrlo zanimljiva skupina kreću po Europi, po tim festivalima, razmjenjuju iskustva i stalno se ponovno susreću. Htio sam napisati roman o tom svijetu pjesnika, nešto poput Cortázarovih »Školica« ili Bolañovih »Divljih detektiva«, ali iz našeg, hrvatskog iskustva. Onda je umro moj prijatelj, veliki hrvatski pjesnik Danijel Dragojević, i učinilo mi se da je pravi trenutak da ga stavim u priču, dok su uspomene još svježe, kazao je Prtenjača.

–​ Danijelov opus ne znam napamet, naravno, ali sam ga toliko čitao da gotovo uvijek znam o kojoj je pjesmi riječ i što se u njoj događa. Njegove su pjesme savršeno napisane, pune ljudskosti. Bez obzira piše li o guljenju krumpira, cvijetu, ptici koja prolijeće kroz ogradu psihijatrijske bolnice, brežuljcima ili moru, to je uvijek poezija upućena nekome stvarnom ili zamišljenom prijatelju, dodao je pisac.

Posebno je izdvojio savjet koji mu je pokojni prijatelj dao kada je ostao bez posla i bio, kako je rekao, prilično izgubljen.

– Rekao mi je: »Svako jutro napišite jednu rečenicu. Bilo što. Ne očekujte od te rečenice ništa. Samo je napišite svako jutro i sve će se riješiti.«. Poslušao sam ga. Nakon nekoliko mjeseci stvari su se doista počele mijenjati, ispričao je Prtenjača te istaknuo kako je važno ostati otvoren prema svijetu, pokazati da smo prisutni i da će nam svijet dati priliku.

Dragojevića je opisao kao čovjeka snažno vezanog uz nekoliko mjesta: Zagreb, Split, Dubrovnik i Velu Luku.

– Kad čitate njegove knjige, lako možete naći te gradove. To je njegov svijet. Bio je talijanist, studirao je talijanski i komparativnu književnost, bio je izvrstan klarinetist i jako je lijepo pjevao. Imao je divan, snažan bariton. Bio je izrazito zanimljiv čovjek i prema meni jako dobar. Uvijek bi donio čokoladicu ili bombonijeru za moju kćer i nikad nije dao da ja platim kavu, prisjetio se Prtenjača.

Grad koji ga zove

Pariz je, uz Danijela, jedan od glavnih junaka »Odeona«. Prtenjača ga opisuje kao grad koji ga trajno privlači, ali ne idealizira ga. U romanu se pojavljuje i Barbès, četvrt u kojoj mu se, tijekom obiteljskog boravka u Parizu, dogodila gotovo filmska scena.

– Ja sam očaran Parizom. Kad sam prvi put bio ondje i lutao ulicama, shvatio sam da je to velik grad, uz Rim, naravno. Ali Pariz je Pariz. Prije dvije godine bio sam ondje s obitelji, »Odeon« još nije bio objavljen, ali je već bio donekle napisan. Bilo je neobično voziti se metroom i vidjeti natpis: sljedeća stanica je Odéon. Imao sam osjećaj da se roman i stvarnost preklapaju, rekao je Riječanin.

Potom se prisjetio kvara metroa u Barbèsu.

– Morali smo izaći, već je bio mrak, velika široka ulica, bačve s vatrom, prizor kao Bronx ’80-ih. Bili smo žena, kći i ja, nigdje taksija. Onda se pojavio neki taksi s ugašenim svjetlom. Unutra mlada žena koja zapravo nije radila. Moj francuski je bio žestoko oskudan, ali molio sam je da nas poveze. Pristala je, ali rekla: »Odvest ću vas, ali dopustite mi da vam pjevam«. I onda nam je cijelim putem pjevala, gotovo kao Gloria Gaynor. To je doživljaj. Takve stvari su razlog zbog kojih vam bude drago da ste napisali roman o nekom gradu, priča ovaj pisac.

Iako je »Odeon« roman o Parizu, pjesnicima i stvaralačkoj krizi, on je i ujedno i nastavak njegove poetike u kojoj se proza često približava pjesmi.

– Moji romani nastaju dosta brzo, gotovo iz prve ruke. Napišem ih i pošaljem uredniku. Nisam pisac koji čeka da mu urednik kaže ovo izbaci, ovo dodaj, ovdje skrati 50 stranica. Moje knjige nemaju prostora za takve zahvate jer je ideja moje proze da romani budu napisani poput pjesama u prozi. A kad imate pjesmu, ne možete iz nje vaditi cigle. Ako izvadite jedno slovo iz velike pjesme, više nemate tu ljepotu, objasnio je Prtenjača.

Takva poetika, kaže, od čitatelja traži strpljenje. Prisjetio se tako jednog čitatelja koji je gotovo odustao od »Odeona« zbog zahtjevnog početka.

– Pitao me: »Zašto ste tako zakomplicirali početak?«. Rekao sam mu: »Baš zato da vam bude teško, da kasnije ono što u romanu dođe osjetite kao nagradu«. On mi je poslije rekao da je doista bilo tako, da je roman pročitao dvaput i da mu drugi put početak više nije bio toliko težak, priča Riječanin.

Izazov za čitatelje

U tome vidi i širi odnos prema književnosti. Njegove knjige, naglašava, nisu pisane za masu, nego za pojedinca.

– Moje knjige nisu pisane za imaginarnu publiku, ni za masu, nego za pojedince u toj masi. Svaki čitatelj knjizi dolazi sa svojim iskustvom, svojim životnim stavom, svojim željama. Zato ne želim davati gotove odgovore. Želim da čitatelj uđe u situaciju, da mu bude i teško i neugodno, jer ni život nije uvijek ugodan, pa ne mora biti ni književnost, istaknuo je ovaj književnik.

Otvoreni krajevi dio su te poetike. U »Odeonu« glavni lik mora odlučiti ostaje li u Parizu ili se vraća u Hrvatsku, no čitatelj ne dobiva jasan odgovor.

– On donosi odluku, ali mi ne znamo vraća li se ili ostaje. Počne padati kiša, kao u francuskim filmovima, i roman završava ljetnom kišom. Znam da otvoreni krajevi iznerviraju čitatelje, ali ja ne želim sve urediti. Mogao sam mu dati ženu, kuću, stolnjak, fotelju i prizor idiličnog života. Ali bilo je potrebno da ostane ondje, na pločniku, i da po njemu pada kiša, jasan je pisac.

Sličan odnos prema nedorečenosti opisao je i kroz roman »Brdo« prisjetivši se predstavljanja njemačkog izdanja u Salzburgu.

– Jedna mi je žena prišla sa suzama u očima i pitala: »Zašto ste ubili magarca?«. Govorila je o Viscontiju. Rekao sam joj: »Ja ga nisam ubio«. Ona kaže: »Kako niste, vaš mu je lik stavio pištolj u uho«. Pitao sam je: »Jeste li čuli pucanj?«. Nije. To je moj mali izazov za čitatelja. Netko će vjerovati da ga je lik ubio, netko će misliti da je magarac bio star i bolestan. Mene zanima da se čitatelj sam smjesti u tu situaciju, objasnio je pisac.

Govoreći o drugim romanima, objašnjava da se njegovi tekstovi međusobno razlikuju, iako ih povezuje slična gustoća rečenice i osjećaj unutarnje potrage.

– Roman »Sine, idemo kući« ima dosta autobiografskoga i nakon njega htio sam napisati »Odeon« tako da se događa u Parizu, s drugim ljudima, da mogu više zamišljati. »Albert« je napisan još 2019. godine, pa u toj kronologiji stoji malo drukčije. »Brdo« je roman u koji sam puno sebe upisao kroz hodanje prirodom, osluškivanje, pogled na životinje i taj osjećaj bivanja pojedincem u svijetu, rekao je autor.

S druge strane, pak, »Tiho rušenje« izdvojio je kao drukčiju knjigu u vlastitom opusu.

– Tu nema jednoga glavnog lika, nego četiri. Tu sam sebi pustio malo gušta i napravio nekoliko »happy endova«. To je jedan vedriji roman, osim što postoji jedno samoubojstvo u njemu. Ne može baš sve biti idealno, podijelio je pisac.

Pisanje bez nacrta

Govorio je i o knjizi »Kino Sloga«, čijih je tridesetak priča nastajalo u ritmu jedne večeri.

– Nisu nastajale u nizu, jedna za drugom, ali kad bih sjeo, napisao bih priču. Kod mene jedan dan funkcionira kao jedan život. A u tom životu mora biti priča, istaknuo je Prtenjača.

Njegov proces pisanja, kaže, nije planski. Nema skice, nacrte ni unaprijed određenu strukturu.

– Sjednem pred računalo i pišem. Cijelo vrijeme svira glazba. Jednu cijelu zbirku pjesama napisao sam uz album grupe Portishead. Kod »Odeona« sam mislio da ću, kad već pišem roman o Parizu, slušati francuske šansone, ali to nije funkcioniralo. Sjednem i pišem. Nikad ne znam što će se u romanu dogoditi. To nastaje sa mnom, s rečenicama, opisao je književnik.

Ipak, pisanje za njega traži disciplinu.

– Dugo razmišljam, dugo odgađam, ali kad sjednem pisati, onda treba sjediti svaki dan. Možete napraviti pauzu od petnaest dana, tri mjeseca ili godinu dana, ali kad ponovno počnete, morate opet sjediti svaki dan. Inače zaboravite što je bilo, kako vam se lik zove, a i ruka zaboravi, kazao je Prtenjača te se prisjetio vlastitog rekorda u pisanju.

– Jedne sam večeri između pola devet i pola dvanaest napisao četrnaest kartica teksta. To je gotovo dvadeset stranica knjige. Bio sam mrtav umoran, ali kad sam sutradan pročitao tekst, bio sam oduševljen. Nije falio zarez. Ružno zvuči, ali to je neka moja mala supermoć. Kad pišem, potpuno sam u tome. Taj intenzitet iscrpljuje, ali meni ima smisla, rekao je Prtenjača.

Svoj odnos prema pisanju povezao je i s odustajanjem od onoga što mu ne ide, od Rubikove kocke do knjiga koje mu u određenom trenutku ne odgovaraju.

– Ne moram složiti kocku, ali mogu o toj kocki napisati roman. Isto je i s knjigama. Ako mi knjiga ne paše, ostavim je. To ne znači da je loša. Možda nije za mene u tom trenutku. Knjige su mi previše važne da bih ih čitao samo zato da ih riješim, jasan je književnik.

Likovi sa srcem

Na pitanje o likovima u »Odeonu«, posebno je govorio o Saši, odnosno Aleksandru, vlasniku pariškog bara, Francuzu hrvatskih korijena koji obožava hrvatske psovke.

– Saša mi je bio silno zabavan za pisanje. Njegov otac je Francuz, majka Hrvatica iz bosanske Posavine. On govori malo hrvatskoga, ima svoj bar, jednu nogu kraću od druge, nevjerojatno je srčan i jedva je dočekao da se pojavi netko tko zna hrvatski. Užasno puno psuje i uživa u hrvatskim psovkama jer toga nema u francuskom. Svaki put kad opsuje, krepava od smijeha. Ne misli ništa loše, nego ga to veseli, ispričao je književnik.

Lik Adel, s druge strane, nosi tiši i bolniji sloj romana.

–​ Adel je kći gospodina Ibrahima, djevojka koja je ostala bez brata, koji je poginuo u terorističkom napadu. Ima bolesnu majku i oca koji gotovo ne odlazi s recepcije, jer čuva hotel kao nešto što obitelj još drži na okupu. To je drugi, tiši sloj romana, otkrio je.

Govoreći o tome koliko su njegovi likovi stvarni, Prtenjača kaže kako ne piše romane s ključem.

– Nije mi cilj nekoga denuncirati. Ne pišem romane s ključem. Kad su Kunderu pitali zašto piše, rekao je: »zato da mogu biti svi svoji likovi«. Tako sam i ja dio svih svojih likova i njihovih sudbina. Naravno da nešto vidite u stvarnosti, nešto vas dotakne, ali cilj nije prepričavati svijet, nego stvoriti novi svijet.

Na pitanje je li u liku Daniela ispisivao i vlastito jastvo, odgovorio je potvrdno.

– Ja sam se razbaškario u tom liku. Recimo, u romanu postoji cijela stranica ironičnog teksta o književnim nagradama. To nisu Danijelove misli, nego moje. On je prema nagradama bio još drastičniji, nije ih uopće volio i odbijao ih je. Moj lik dobio je moje stavove o nagradama i o mnogim drugim stvarima, rekao je Prtenjača te otkrio što bi volio da čitatelji ponesu iz njegovog najnovijeg romana.

– Volio bih da im se ureže slika Pariza iz romana, toga Pariza kojim hoda moj glavni lik. Volio bih i da povjeruju da pjesnici nisu dosadnjakovići, zatvoreni ljudi koji se boje života, nego da su često furiozni, nenormalni, šašavi i smiješni. Volio bih da ostane ljubav prema tom gradu, ljubav prema poeziji i malo humora. Nema tu glasnog smijeha, ali ima nečega simpatičnog i pomaknutog, zaključio je književnik.