Legendarni trener Vlade Đurović uoči velike proslave: 'Ono u Zagrebu 1986. nije bila pobjeda, to je bilo čudo'

– Privatno nije bilo lako, izgubio sam suprugu i sina, ali tu su kći i unuk. Živim u Beogradu, a kći je trenutno u Abu Dhabiju zbog posla.

Vaša veza sa Zadrom je posebna. Kada ste posljednji put bili u gradu?

– Mislim da je to bilo 2021., na turniru u novoj dvorani na Višnjiku. Uvijek sam u Zadru bio lijepo primljen. Emotivno sam vezan za grad, posebno za Jazine. Tu sam, zapravo, zavolio košarku. Kao mladić sam dolazio kod tete na Kolovare, prolazio kraj Jazina i gledao treninge. To me privuklo. Prije sam igrao nogomet, ali Zadar je bio presudan da se okrenem košarci.

Kako danas gledate na stanje kluba i zadarske košarke?

– Iskreno, s tugom. Zadar zaslužuje puno više. To je klub ogromne tradicije. Šest puta prvak Jugoslavije, to nije mala stvar. Danas ima manji budžet od nekih klubova u Srbiji, što je nevjerojatno. Slično vrijedi i za Split i Cibonu. To su institucije. Država bi trebala više pomoći takvim klubovima jer su dio sportske i kulturne baštine.

Vratimo se na 1986. Koliko često se sjetite te sezone?

– Vrlo često. To je bila prava košarkaška bajka. Cibona je tada bila dominantna, gotovo nepobjediva. Razbijali su sve redom, uključujući i Partizan s velikom razlikom. A mi smo došli i pobijedili ih u Zagrebu, pred 12.000 ljudi, nakon dva produžetka. To je bilo čudo. I danas mnogi kažu da je to jedna od najboljih utakmica ikad.

Kako ste motivirali momčad za takav podvig?

– Na razne načine. Govorio sam im da pogledaju starije generacije Zadra, kako hodaju gradom kao šampioni. Pitao sam ih: “Kad ćete vi tako?” Radio sam i neobične stvari, pred utakmicu smo igrali nogomet, išli na večeru, opuštali se. Nisam htio da budu pod pritiskom. Čak smo u Zagrebu na treningu samo malo šutirali, bez ozbiljnog rada. Sve je bilo usmjereno na to da ih opustim i podignem samopouzdanje.

Majstorica je bila dramatična. Što je presudilo?

– Hrabrost i zajedništvo. Svi su odigrali iznad svojih mogućnosti. Stojko Vranković je imao nevjerojatnu utakmicu, praktički “triple-double”. Veljo, Popović, Pahović, svi su dali maksimum. Posebno pamtim kako sam motivirao Popovića prije ulaska u igru. Bio je pod pritiskom, ali nakon razgovora i malo “guranja”, izašao je i odigrao fenomenalno.

Imate li neku anegdotu iz tog vremena koja vam je ostala u sjećanju?

– Mnogo ih je. Jedna zanimljiva dogodila se u Zagrebu prije utakmice. Netko nas je provocirao u dvorani, govorio da ćemo izgubiti 30 razlike. To je dodatno zapalilo ekipu. Kasnije, kad sam se vratio u Zadar, doživio sam nevjerojatne geste  u restoranima mi nisu htjeli naplatiti račun, ljudi su slali pića za stol. To su stvari koje ne zaboravljaš.

Radujete li se dolasku u Zadar povodom obljetnice?

– Naravno. Jako. Jedva čekam vidjeti more, prošetati Kalelargom, susresti bivše igrače i prijatelje. Bit će i emocija, jer mnogih više nema. Ali prije svega, veselim se što ćemo se ponovno okupiti i prisjetiti tog velikog uspjeha. Ta generacija i taj naslov zaslužuju da ih se pamti.

Za kraj, što vam znači Zadar?

– Zadar je za mene poseban. Tu sam zavolio košarku, tu sam doživio jedan od najvećih uspjeha u karijeri. Bez obzira na sve, uvijek mu se vraćam s velikom ljubavlju. I vjerujem, Zadar može opet biti velik.