Nansi Ivanišević upozorava: 'Kultura se prepušta slučaju. Hrvatska je bogom darovana, ali je i zemlja improvizatora'

U sklopu Dana frankofonije u Ogranku Matice hrvatske u Zadru gostovala je dr. sc. Nansi Ivanišević, stručnjakinja za kulturne politike, dugogodišnja djelatnica u području kulture i obrazovanja te poznavateljica francuskog kulturnog modela, održavši predavanje na temu »Ništa nije slučajno: kako države grade moć kroz kulturu«.

U razgovoru za naš list otvorila je pitanje koje se u Hrvatskoj rijetko postavlja dovoljno jasno: gradi li se kultura sustavno ili je i dalje prepuštena improvizaciji, pojedincima i slučaju? Za Ivanišević, odgovor je prilično jasan. Kultura se ne razvija sama od sebe, nego onoliko koliko je neko društvo spremno prepoznati je kao stratešku vrijednost. A upravo tu, smatra, Hrvatska i dalje pokazuje slabost.

– Često mislimo da je sve bogom dano i da tako mora biti. Ali nije. Kultura se gradi. I ako je ne gradite, onda je prepuštate slučaju, tržištu, zaboravu ili tuđim modelima, kaže Ivanišević.

Kritika improvizacije

Od početka naglašava kako kulturu nikada ne promatra kao izolirani sektor, kao nešto što postoji samo u galerijama, muzejima, kazalištima ili na marginama društva. Za nju je kultura puno širi pojam.

– Kultura ne može u jednom društvu biti sama izolirana. Ona mora komunicirati s obrazovanjem, ona mora komunicirati s turizmom, ali ne s onim profaniranim turizmom, nego s onim koji nas predstavlja svijetu. Mora komunicirati i sa znanošću, i s upravom, i s onima koji planiraju budućnost jedne zemlje, jasna je ova stručnjakinja.

Između hrvatskog i francuskog iskustva, dodaje, naučila je koliko je presudno da kultura bude dio šire slike razvoja, a ne samo »dodatak« društvu. Upravo ju je susret s francuskim jezikom i kulturom, kaže, oblikovao i usmjerio prema pitanjima koja je i danas prate.

– Ta kultura i taj jezik obilježili su me ne samo divljenjem i poštovanjem, nego su me podučili onome što me najviše zanima, a to je kuda ide Hrvatska, kuda ide hrvatski jezik i kuda ide hrvatska kultura, ističe Ivanišević.

Jedna od njezinih najsnažnijih tvrdnji jest da Hrvatska prečesto improvizira upravo ondje gdje bi trebala biti najpromišljenija.

– Hrvatska je bogom darovana, ali je i zemlja improvizatora. I sama sam jedna od takvih, kao i mnogi oko nas. Pitanje je jesmo li takvi zato što nas okolnosti tjeraju ili zato što smo navikli živjeti tako da se snalazimo. Ali kada je riječ o kulturi, improvizacija nije dovoljna. Usredotočiti se na velike, strateške vrijednosti, poput kulture, to je ono što bi Hrvatska bila dužna sama sebi, jasna je Ivanišević, koja je neko vrijeme radila i u Ministarstvu kulture i medija Republike Hrvatske.

Hrvatska ima bogatstvo, ima baštinu, ima ljude, ima jezik, ima umjetnost i ogroman simbolički kapital, ali nema dovoljno jasan i dosljedan sustav koji bi sve to pretvorio u razvojnu snagu.

– Mi jesmo izvrsni i jesmo jako dobri. Ali ovo malo znanja koje nam nedostaje, to je ono što je presudno. I zato stalno govorim da nije problem samo u talentu, problem je u sustavu koji talent ili prepoznaje i razvija, ili ga prepušta slučaju, poručuje.

Instrumenti upravljanja

Uspoređujući Hrvatsku s Francuskom, Ivanišević ne skriva da je upravo ondje prvi put ozbiljno razumjela što znače kulturne politike. To joj je, kaže, postalo jasno tek kada je već bila duboko u sustavu kulture i obrazovanja.

– Kulturne politike su nešto što sam i ja osobno počela spoznavati tek u Francuskoj, a već sam bila na rukovodećim mjestima u sustavu. U Hrvatskoj nikada nisam dobila ni minutu obrazovanja koje mi je bilo specijalistički potrebno. To je razlika. Francuska obrazuje ljude koji je vode, Hrvatska ne obrazuje. U Francuskoj je nemoguće da netko bez specijalističkog obrazovanja za upravljanje u kulturi vodi takve sustave, jasno će Ivanišević dodavši kako to nije kritika radi kritike, nego iskustvo.

Kultura je umjetnost i baština, ali u širem antropološkom smislu kultura je i način života, i jezik, i običaj i tradicija. Ona je ono što obilježava svaki narod, što čini identitet svakog naroda, naglašava ova kulturna djelatnica te ističe kako postoje brojne definicije kulture. Tu misao Ivanišević svodi i na vrlo jednostavnu, gotovo školski jasnu formulu.

– Po čemu smo svoji, osim po prirodnom okruženju? Po svom jeziku i po svojoj kulturi. I onoliko koliko čuvamo i valoriziramo tu baštinu i tu kulturu, pokazujemo koliko držimo do samih sebe. Koliko želimo da se naša kultura prepoznaje i koliko želimo da bude afirmirana ne samo unutar nas, nego i preko naših granica, kaže Ivanišević te dodaje kako joj je uvijek bilo važno govoriti o jeziku i kulturi zajedno, jer, kako naglašava, jezik nije samo sredstvo sporazumijevanja, nego i dio kulturnog identiteta.

Govoreći o kulturnim politikama inzistira da se ne radi o apstraktnoj teoriji, nego o vrlo konkretnim instrumentima upravljanja.

– Kulturne politike su dio javnih politika. One imaju svoje zakonitosti, svoje alate i svoja pravila. Postoji politička vizija, postoji strategija, postoje instrumenti, a to su zakoni, proračun i uprava, ljudi na upravljačkim mjestima. To je ono što oblikuje kulturu, pojašnjava Ivanišević.

Pritom podsjeća da kultura nikada nije samo kulturna stvar. Ona se uvijek prelama kroz obrazovanje, financije, vanjsku politiku, medije i turizam.

– Ministarstvo kulture, Ministarstvo obrazovanja, Ministarstvo znanosti, Ministarstvo financija, Ministarstvo vanjskih poslova… sve to mora biti povezano. Bez toga nema strategije. Jedan ministar s drugim ministrom gotovo da nema veze. Koordinacije postoje, ali često ne znače ništa. A bez tog povezivanja nema ozbiljne kulturne politike, upozorava ova kulturna djelatnica.

Elitno i popularno

U tom smislu kultura je i pitanje moći. Ivanišević se pritom posebno zadržava na pojmu tzv. »meke moći«, odnosno načinu na koji države kroz kulturu, jezik, glazbu, film i način života grade utjecaj bez izravne prisile.

– Meka moć u svojoj srži ima kulturu. Njome se može osvajati, njome se postaje vidljiv, popularan i prisutan u drugim prostorima. Možemo mi imati bajnu kulturu i velike vrijednosti, ali ako nemamo znanje koje će to prenijeti i znanost koja će biti spoznajni kompas društva, onda nemamo puno šansi napredovati, objašnjava Ivanišević.

Kao najjasniji europski primjer takvog pristupa navodi Francusku.

– Francuska štiti svoju kulturu. Za nju je kultura državna strategija. To je ono što mislim da bi trebalo biti i hrvatsko opredjeljenje, jer imamo vrlo slično bogatstvo, slične potencijale i snažan turistički kontekst, ističe ova stručnjakinja za kulturu te pojašnjava da francuska kulturna moć nipošto nije spontana, nego institucionalno, dugoročno i planski građena.

– Ona je tamo sustavno vođena kulturna politika. Polazi od ideje da je kultura javno dobro, da je instrument suvereniteta, a nikako samo tržišna roba, dodaje Ivanišević te ističe kako je nekadašnji francuski ministar kulture, Jacques Lang, odigrao veliku ulogu u modernom razumijevanju kulture kao širokog polja koje uključuje i ono elitno i ono popularno.

–​ Lang je imao hrabrosti snažno ulagati u kulturu, uključujući i popularnu kulturu: šansonu, film, modu, dizajn. U svoje je vrijeme bio kritiziran jer se smatralo da se time snižava visoka kultura, ali pokazalo se da je upravo to bio ključ uspjeha.

Francuska je, dodaje, puno prije ostatka svijeta shvatila da se kultura mora zaštititi i zakonodavno. Zato spominje i tzv. »kulturno izuzeće«.

– Svijet je to formalno dobio tek poslije kroz UNESCO-ovu Konvenciju, a Francuzi su to već bili napravili, kaže Ivanišević te objašnjava kako kultura osvaja svijet, pa je tako posegnula za jednim od najsnažnijih francuskih simbola – Edit Piaf, koju će svi prepoznati po glasu, a da joj se i ne spomene ime.

No, odmah naglašava da iza takve prepoznatljivosti ne stoji samo osobni talent.

– To je sigurno zasluga njezina vrhunskog glasa i talenta. Ali isto tako i ogromnog sustava koji je radio za nju. Nije riječ samo o daru, nego o tome da sustav njeguje, prepoznaje i podiže ono što vrijedi, objašnjava Ivanišević.

I upravo u tome vidi snagu popularne kulture, koja ne dolazi kao prisila, nego kao privlačnost.

– Šansona priča povijest Francuske, priča njezine teškoće, ljudske sudbine, i to na nježan i popularan način. A onda elitistički pristup kulturi kaže: da, i to je naša kultura, i mi smo na to ponosni. I tu nastaje moć, kaže Ivanišević.

Podcijenjeni žanr

Francuski model, dodaje, ne vidi se samo u glazbi ili jeziku, nego u cijelom sustavu kulturne prezentacije.

– Gastronomija, muzeji, moda, parfemi, sirevi, »art de vivre«, Pariz kao grad svjetlosti, ljubavi, umjetnosti… ništa od toga nije nastalo slučajno. Sve te atribute Francuska je dobila zahvaljujući umješnosti onih koji su vodili njezinu kulturu i znali je predstaviti svijetu, govori Ivanišević te dodaje kako je i Mjesec frankofonije jedan od najuspjelijih primjera međunarodnog kulturnog utjecaja jer se danas slavi u 80 zemalja diljem svijeta.

U tom kontekstu postavlja i pitanje koje zvuči jednostavno, ali je za nju ključno.

– A gdje je mjesec hrvatske kulture? Slavimo li mi svoju kulturu tako? Imamo Maticu hrvatsku, imamo pojedinačne organizacije, ali nemamo takav model koji bi sustavno iznosio hrvatsku kulturu prema van, upozorava Ivanišević.

Prisjeća se i festivala francuske kulture u Hrvatskoj te festivala hrvatske kulture u Francuskoj, naglašavajući koliko je važno kada se jedna zemlja ozbiljno predstavi drugoj.

– Predstaviti Meštrovića u Rodinovu muzeju bio je prestiž. Tada je i dio naših ljudi shvatio koliko je ta kultura moćna. Ali ta djeca od vrtića nadalje trebala bi znati da je ta kultura moćna i prije nego što nam to netko drugi potvrdi, jasno će Ivanišević.

U tome vidi temeljno pitanje kulturne politike: što društvo radi sa svojim velikanima?

– Ljudi poput Olivera Dragojevića, Arsena Dedića, Vice Vukova se rađaju. Ali država, društvo, organizirana kultura moraju od njih napraviti velikane koji su prepoznatljivi i izvan naših granica, kaže Ivanišević dodajući kako smatra da Hrvatska i dalje zazire od popularne kulturne kao legitimnog područja kulturne politike.

– Još uvijek se ne voli govoriti o popularnoj kulturi u smislu državnog prepoznavanja. Kao da je to nešto manje vrijedno, previše komercijalno. A upravo popularna kultura često prva ulazi među ljude, osvaja prostor i prenosi identitet.

Navodi da je tek noviji nacionalni plan uopće ozbiljnije otvorio pitanja kreativnih industrija, filma, glazbe i digitalnih sadržaja, i to još uvijek nedovoljno jasno i cjelovito.

– Mi još uvijek popularnu kulturu ne spominjemo dovoljno eksplicitno. A svijet se osvaja i vlastitom produkcijom, i koprodukcijom, ali uvijek ostaje pitanje: koliko ta produkcija afirmira naciju u čije ime govori?, ističe Ivanišević.

Ograničen domet

Kao jedan od najupečatljivijih primjera suvremenog kulturnog uspjeha Ivanišević izdvaja Južnu Koreju, zemlju koja je, kako ističe, strateški i promišljeno ulagala u razvoj svoje kulturne industrije.

– To je zemlja koja je uložila ogroman novac, ali ne tako da ga je bacila, nego tako da ga je usmjerila u studije, škole, akademije, stručnjake i nove tehnologije. Danas imaju možda najjaču popularnu kulturu na svijetu – to je globalna industrija. Ono što me posebno impresionira jest činjenica da je njihov model od početka bio sustavan: oni vrlo rano prepoznaju talente, biraju djecu, educiraju ih i uče nastupu, plesu, disciplini, jeziku i medijskoj prisutnosti. Riječ je o iznimno razrađenom i kvalitetnom pristupu, ali i izrazito popularnom, ciljano usmjerenom na mlade, govori Ivanišević.

Važno je, naglašava, da korejska popularna kultura nije nikakav nusproizvod, nego dio šire državne strategije kojom se gradi pozitivan imidž, istodobno promiče turizam, širi jezik i razvija industrija.

– Francuska štiti svoju kulturu zakonima, institucijama i upravljanjem javnim novcem uz educiranu upravu. Južna Koreja zakonima aktivno razvija svoje kulturne industrije, osobito popularnu kulturu, dok SAD ne planira kulturni izvoz na isti način niti uvodi kvote, ali cijeli sustav od Hollywooda do Netflixa funkcionira kao iznimno snažna podloga za globalni utjecaj, objašnjava Ivanišević.

S druge strane, Hrvatska prije svega polaže na baštinu i institucionalnu kulturu. To je, kako kaže Ivanišević, važno, ali istodobno i prilično ograničava njezin međunarodni utjecaj u kulturnom smislu.

– Ako se zadržimo samo na tome, ostat ćemo zemlja koju drugi vole zbog pejzaža, ljeta i spomenika, ali ne nužno zbog suvremene kulturne snage. Temeljno je pitanje kakvu kulturu želimo i tko će je graditi jer kulturna moć ne nastaje slučajno. Kulturne politike se ne događaju stihijski. Bez novca, bez organizacije, bez potpore, bez praćenja onih koji su talentirani, nema smisla očekivati ozbiljne rezultate, poručuje ova stručnjakinja za kulturu te naglašava kako kultura nipošto nije sporedna tema, nego pitanje budućnosti.

– Kultura – to smo mi. Ali imamo li oko sebe onakvu kulturu kakvu bismo htjeli? I odgajaju li se naši mladi s kulturom kakvu mislimo da im jamči jak, samosvojan identitet? To je pitanje na koje svako društvo mora odgovoriti, zaključuje Ivanišević.