Vinsko kolekcionarstvo - od hedonizma do vlastitog vina

Kada boca vina prestaje biti samo piće i postaje predmet želje, simbol statusa, a ponekad i investicija? To je trenutak kada vino prelazi iz sfere gastronomije u područje kolekcionarstva – jednog od najfascinantnijih, ali i najelitnijih segmenata vinske kulture.

U velikim vinskim regijama poput Bordeauxa ili Burgundije kolekcionarstvo vina razvijalo se stoljećima. Ondje su vina oduvijek bila više od tekućine u boci – kronika berbe, terroira i reputacije proizvođača. Nije slučajno da neka od najskupljih vina dolaze upravo odande. Ikone poput Château Lafite Rothschild ili mitskog Domaine de la Romanée-Conti predmet su aukcija i privatnih kolekcija diljem svijeta, gdje se pojedine boce prodaju za iznose koji ponekad nadmašuju cijene umjetničkih djela.

Ograničen broj kolekcionara

Ni druge regije nisu ostale po strani. Talijanska Toskana sa svojim supertoskancima poput Sassicaie ili Masseta pokazala je kako moderna vina mogu steći gotovo kultni status. S druge strane Atlantika, u dolini Nape, vina poput Screaming Eagle postala su simbol luksuza i prestiža. Kolekcionari takve boce kupuju osim za piće i zbog njihovog potencijala i reputacije.

Hrvatska je, međutim, u tom pogledu drugačija vinska priča. Iako mnogi ljubitelji vina imaju vlastite podrume i brižno čuvaju boce za posebne prilike, pravo vinsko kolekcionarstvo – ono koje podrazumijeva rijetke etikete, stare berbe i tržišnu vrijednost – još je uvijek ograničeno na mali broj ljudi. Kod nas se vino prvenstveno kupuje da bi se otvorilo, podijelilo i popilo. Rijetke arhive zato se češće nalaze kod distributera i uvoznika koji su u izravnom kontaktu s velikim vinskim kućama i njihovim alokacijama te su u prilici dio boca sačuvati u vlastitim podrumima.

No, i u Hrvatskoj postoje vina koja s vremenom dobivaju kolekcionarski status. Stare berbe plavca malog s najboljih položaja i iz velikih godina, pojedine premium boce terana, kao i arhivske graševine i traminci koje pokazuju da i naša vina mogu dostojanstveno stariti.

Možda u Hrvatskoj vinsko kolekcionarstvo još nije razvijeno kao zasebno tržište s aukcijama i indeksima kakvo postoji u vinskim centrima poput Londona ili Hong Konga, ali to ne znači da nemamo kulturu čuvanja vina. Naprotiv, sve više vinoljubaca gradi vlastite podrume i čuva boce koje s godinama dobivaju novu dimenziju.

Intimna vinska kultura

U tom smislu naše vinske arhive možda nisu dio globalnih aukcijskih kataloga, ali su dio jedne intimnije vinske kulture. Upravo u toj tišini podruma, gdje vino strpljivo dozrijeva, često nastaju najljepše vinske priče – one koje završavaju za svečanim stolom.

O vinskom kolekcionarstvu, ali i o putu od kolekcionara do autorstva vlastitog vina, razgovarala sam s Josipom Penavom. Već nakon nekoliko minuta razgovora postaje jasno da njegova priča o vinu nije počela kao investicijska strategija, nego iz čistog hedonizma.

Penava dolazi iz Posušja, mjesta tik uz hrvatsku granicu, gdje vodi veliku obiteljsku tvrtku koja se bavi trgovinom, opremanjem ugostiteljstva i nizom drugih poslovnih projekata. Vino je, kaže, u njegov život ušlo sasvim spontano kroz večere, druženja i radoznalost koja se s vremenom pretvorila u ozbiljnu kolekcionarsku strast.

– Iskreno, vino me prvo privuklo kao užitak, govori mi uz osmijeh.

Posebno vino

– Tijekom večera s prijateljima počeo sam sve više obraćati pažnju na ono što pijemo. Onda sam počeo kupovati boce koje su mi bile zanimljive, pa ih čuvati… i tako je polako nastao podrum, prisjeća se početaka.

Kad ga pitam odakle je sve počelo, odgovor dolazi bez razmišljanja.

– Plavac mali. On me uveo u svijet vina. Imao sam jedno vrijeme gotovo stotinu različitih boca plavca. Jednostavno sam htio upoznati sortu kroz različite vinare i položaje, govori Penava te dodaje kako je prva boca koju je svjesno kupio s idejom odležavanja bila legendarni Medvid vinarije Duboković s Hvara.

– To je bila prva boca koju sam kupio i rekao sebi – ovo nećemo otvoriti odmah, prisjeća se.

Od tada je podrum rastao, a danas Penavina kolekcija broji oko dvije tisuće etiketa. U njoj dominiraju francuska i talijanska vina, premda priznaje da mu se ukus s vremenom mijenjao.

– Francuzi su uvijek bili referenca, ali u posljednje vrijeme sve više pijem Talijane. Posebno me privlači sangiovese. Ima istovremeno eleganciju i snagu koje me podsjećaju zašto volim vino, govori Penava u čijoj kolekciji nalaze se i neka od najcjenjenijih vina svijeta, uključujući boce koje su dobile maksimalnih sto bodova kritičara poput Roberta Parkera i Jamesa Sucklinga. Ipak, Penava na vino gleda drukčije od tipičnog investitora.

– Ne vjerujem u vino koje se čuva zauvijek. Svaka boca ima svoj trenutak. Samo je pitanje kada je treba otvoriti. Nikada mi nije žao otvoriti neku bocu – jedino ako je otvorena prerano, dok je vino još premlado, kaže ovaj kolekcionar.

Vlastita etiketa

U njegovu podrumu nalaze se i boce koje imaju puno veću vrijednost od tržišne. To su vina punjena u posebnim obiteljskim prigodama.

– Za krštenja djece ili neke važne datume znao sam se dogovoriti s vinarima da mi napune nekoliko boca iz bačve. To su vina koja imaju emocionalnu vrijednost. Takve boce ne čuvaš zbog cijene, govori dalje.

S vremenom je kolekcionarska strast gotovo prirodno prerasla u ideju vlastitog vina. Priznaje da su ga na to nagovarali i prijatelji.

– Često su mi govorili »kad ćeš više napraviti svoje vino«? Pa sam u jednom trenutku pomislio da bi to stvarno moglo biti zanimljivo iskustvo, priznaje. Projekt je na kraju realizirao u suradnji s vinarijom Grabovac, čija vina već godinama iznimno cijeni. Partner u projektu postao je sommelier Mario Tolić, dok je ključnu enološku ulogu imao dugogodišnji enolog vinarije, Mislav Maršić.

Takva suradnja u Dalmaciji zapravo nije neobična. Obiteljska vinarija Grabovac već je godinama na glasu kao jedna od enološki najpreciznijih i najperfekcionističkijih kuća u regiji, pa mnogi koji žele stvoriti vrhunsku premium etiketu upravo u njima pronalaze idealnog partnera. U suradnji s njima nastala je, primjerice, i danas već dobro poznata etiketa Jeka, projekt koji je realiziran zajedno s vinarom Danielom Čečavcem.

Penava priznaje da mu je upravo taj reputacijski kapital bio važan. »Htio sam raditi s ljudima kojima vjerujem. Grabovci imaju ozbiljan pristup vinu i znaju napraviti vino koje može trajati.«

U takvom okruženju – između kolekcionarskog iskustva, enološke preciznosti i jasne ideje o stilu vina – nastalo je i vino Le Tip

PENAVA, TOLIĆ & GRABOVAC,

LE TIP, 2022

Rezultat suradnje trojice aktera vino je Le Tip, danas već u trećoj berbi. Riječ je o kupaži 50 posto cabernet sauvignona te po 25 posto vranca i syraha, koji odležavaju godinu i pol u najfinijem francuskom drvu, a potom još najmanje pola godine u boci. Penava i Tolić od početka su ga zamislili kao vino dugog životnog vijeka, sposobno starjeti desetljećima, pri čemu se na svakom koraku – od selekcije grožđa i položaja do bačava, čepova i stakla – inzistiralo na vrhunskoj kvaliteti.

Otvorila sam Le Tip u nepretenciozno nedjeljno popodne, bez velikih očekivanja i bez posebne ceremonije, upravo onako kako se često otvaraju vina koja tek upoznajemo. No već prvi susret pokazuje da je riječ o etiketi koja iziskuje trenutak pažnje.

U čaši je vino duboke, tamne purpurne boje koja odaje i mladost, i sortni karakter. Miris se otvara postupno i slojevito: najprije dolaze note tamnog bobičastog voća – kupine, zrele crne ribizle, trešnje i brusnice – a zatim se pojavljuju nijanse začina, suhog bilja te diskretni tragovi kakaa, fine vanilije i cedra, kao podsjetnik na vrijeme provedeno u drvu. Dodatak začinskih tonova u vidu šarenog papra i kadulje podiže aromatski spektar na višu razinu.

Na nepcu je vino strukturirano, ali čudesno elegantno. Cabernet sauvignon daje čvrstu okosnicu i svježinu, syrah dodaje začinsku dimenziju i blagu grafitnu notu, dok vranac aromatskom spektru donosi tamnu voćnost. Tanini su zreli, fino integrirani i svilenkasti, a tekstura vina glatka i zaokružena. Upravo u toj ravnoteži snage i elegancije Le Tip pokazuje stil koji su autori tražili – vino karaktera koje ne zamara, vino koje može pratiti ozbiljna jela, ali zadržava pitkost zbog koje čaša prirodno traži sljedeći gutljaj.

Završetak je dug i topao, s blagim tragovima kakaa, suhog bilja, crnog čaja i začinskih nota koje polako nestaju s nepca. I dok je očito da vino još uvijek nosi energiju mladosti, jednako je jasno da je pred njim dug put sazrijevanja. Upravo u toj perspektivi odležavanja Le Tip dobiva dodatnu dimenziju: danas je strukturirano i živahno, ali lako je zamisliti kako će s godinama razvijati bogatu tercijarnu aromatiku. To je tiho, aristokratsko vino kakvo kolekcionari posebno cijene.

Oko ovog vina gotovo je sve pogođeno: stil, ozbiljnost pristupa i kvaliteta izvedbe. Jedina mala sugestija ide prema samom imenu. Francuski prizvuk u nazivu Le Tip možda je suvišan, jer ovo vino ne treba prizvuk Francuske da bi dokazalo svoju vrijednost. Naprotiv, riječ je o velikom vinu s naših prostora koje bi s jednako snažnim identitetom moglo stajati i pod jednostavnijim imenom – Tip. Takvo ime djelovalo bi autentičnije, domišljatije i oslobođeno nepotrebnih asocijacija na francuske uzore.

No, jedno važnije pitanje ostaje gotovo neizbježno: hoće li kolekcionar u Penavi uspjeti odoljeti vlastitom vinu? Na moj upit, smije se i priznaje, da će se negdje u podrumu ipak sakriti koji karton – najvjerojatnije u magnum bocama – da vidi kako će Le Tip izgledati za dvadesetak godina.