RAZGOVOR S LEGENDOM Trenirali smo pod uzbunom, bježali u podrum, a Zadar me prihvatio kao svoga

Posao golmana je sabotaža protivničkih pokušaja prema vratima, odnosno sprječavanje postizanja pogodaka. Time se debelo razlikuje od svake druge nogometne pozicije, pa nije čudo da su se među vratnicama znali naći živopisni osobenjaci. Kolumbijskoj ‘jedinici’ Reneu Higuiti nije bilo dovoljno čuvati mrežu, on je znao driblati kao posljednji igrač, ulaziti u sredinu, a u trenucima genijalnosti (ili ludila) potezao je za ‘Škorpionom’. Jose Luis Chilavert i Rogerio Ceni dijele strast prema izvođenju prekida, a učinkovitiji je bio Brazilac, koji je kao vratar postigao rekordnih 129 pogodaka. Meksikanac Jorge Campos, osim atraktivnim paradama, isticao se šarenim i upadljivim dresovima koje su valjda uključivale sve žive boje, tvrdeći da šarenilo ometa napadače, bacivši se također u dizajnerske vode.

No nisu svi vratari ekscentrici. Fahrudin Šehić, miljenik zadarske publike tijekom 90-ih i dugogodišnji ‘osigurač obrane’ na Stanovima, odisao je mirnoćom, staloženošću i neishitrenim reakcijama. Ponekad je znao i povikati prema vlastitim igračima, što je i normalno za ‘jedinicu’, ali Šehić je u periodu od 1991. do 1999. na Stanovima (ali i na gostujućim travnjacima) vladao situacijom. Bez zadrške možemo reći da je obilježio cijelo jedno desetljeće zadarskog, ali i HNL nogometa, a njegovo se ime redovno nađe na stranicama koje slave hrvatski nogomet te na popularnim pub kvizovima. Šehić danas živi i radi u glavnom i najvećem gradu američke savezne države Iowa, Des Moinesu, a ‘preko bare’ je otišao zbog obitelji.

Odlazak u SAD

– Moja obitelj je poslije rata preselila u Sjedinjene Američke Države iz Velike Kladuše. Pokojni otac i majka su u Des Moines došli 1996., a pokojni brat 1998. Nakon što sam završio nogometnu karijeru vratio sam se u rodno mjesto, no onda sam brzo donio odluku o preseljenju u Des Moines da budem sa svojom obitelji, jer oni su mi najviše nedostajali tijekom igračkih dana. Proces vezan za dobivanje američkog državljanstva trajao je dugo, a u Iowu dolazim 2014. Sad radim kao team-leader u velikom trgovačkom centru Walmart, koja je jedna od najvećih tvrtki na svijetu. Sve što dolazi u trgovinu prolazi preko moje ekipe – kazuje na Šehić, koji se u Americi brzo snašao.

– Prilagodba na američku sredinu nije mi predstavljala veliki problem, jer sam od 17. godine otišao od kuće, ali veliku ulogu u adaptaciji imala je obitelj, pa mi je zbog toga bilo puno lakše. No teško je živjeti u tuđini i s vremena na vrijeme ‘zapljusne’ vas osjećaj nostalgije. Sve je ovdje lijepo i bajno, imamo sve, kuću, automobile, no ljubav prema mjestu gdje si rođen nitko ti ne može oduzeti i nikada neću dozvoliti da mi to netko oduzme.

Šehićevi vratarski počeci vezani su za Veliku Kladušu i Nogometni klub Krajišnik, a seniorski se profilirao u Čeliku iz Zenice.

– U Krajišniku sam počeo trenirati s 12 godina, a iako sam volio igrati u polju, zbog toga što sam bio najmlađi završio sam na golu. I tako je krenulo. Već s 15 i pol godina počeo sam braniti za prvu momčad u Međurepubličkoj ligi i tako sam postao mladi reprezentativac Bosne i Hercegovine, a brzo sam dobio poziv i za mladu reprezentaciju Jugoslavije, gdje sam skupio oko 35 nastupa. Sa 17 godina sam potpisao profesionalni ugovor sa Željezničarem iz Sarajeva, gdje sam godinu dana bio rezerva vrataru Draganu Škrbi. Potom sam otišao u vojsku, a nakon povratka na travnjak sljedeća stanica mi je bio Čelik iz Zenice, premda sam u međuvremenu pola godine proveo na posudbi u Rudaru iz Kaknja. U Čeliku sam bio godinu dana, a to mi je bilo sjajno razdoblje. Iz Želje u Čelik smo tada otišli Nikola Nikić, Vlado Komšić i ja i pod vodstvom trenera Kemala Hafizovića ušli smo u ligu, vrativši klub na stare staze. Hafizović je imao hrabrosti mene kao 20-godišnjaka staviti na vrata, a pod njim su stasali Elvir Bolić, Mirsad Hibić, Nermin Šabić i mnogi drugi.

Teška vremena

Šehić se nakon Čelika trebao vratiti u Željezničar, ali spletom okolnosti odlazi u Zadar.

– Moj prijatelj Miro Stojanac me spojio s Antom Jurjevićem, čelnikom Zadra, koji je prije toga čak bio kod mene u Velikoj Kladuši, jer je moj pokojni ujak Hajrudin Hušidić igrao za Zadar. Jurjević je posjetio Hajrudina i tako smo uspostavili kontakt, a sve ostalo je povijest, započinje Šehić o danima u Donatovom gradu.

– Zadar me prihvatio kao svoga. U to teško vrijeme ranih devedesetih u Zadru stekao sam prijatelje za sva vremena. Trenirali smo pod uzbunama, neispavani, bježalo se u podrume. No da tada nije bilo Ante Jurjevića i njegovog tima, ne bi bilo ni Nogometnog kluba Zadar. Teško je bilo tada opstati, vladala je neimaština, nije se moglo trenirati kako treba, ali uspjelo se to izgurati. Mogu reći da niti jedan igrač Zadra, pa tako i ja, nije bio na svom maksimumu, jer nismo bili u maksimalnom treningu. Nekad smo trenirali na Pagu, nekad u Splitu, jednostavno bili smo rastrgani. No imao sam podršku od svih suigrača i cijelog kluba, a ja sam na isti način uzvraćao njima. Najviše vremena provodio sam sa Željkom Bakarićem, ali i prijateljstva s Draganom Buterinom, Mladenom Vrsaljkom, Alenom Glavićem, Stipom Balajićem i mnogim drugima ostali su zauvijek. Ne mogu zaboraviti ni podršku trenera vratara Jakova Pinčića, koji je bio nešto posebno za mene. Jakov je tada bio moj drugi otac – emotivno će Šehić kojeg smo pitali koja je najbolja utakmica koju je odigrao u dresu Zadra.

Najbolje utakmice

– Bilo je puno dobrih utakmica, ali utakmice s Dinamom i Hajduk sigurno su najupečatljiviji. No ipak bih izdvojio meč s Rijekom, koji je odlučivao o našem prolazu u ‘Ligu 6’ iz sezone 1997/98, te pobjedu od 4:2 nad Splićanima. Hajduk je napadao, stvarao šanse, ali mi smo ih iz kontri iskažnjavali – mišljenje je Šehića, koji je u toj nezaboravnoj sezoni ostvario odličnu suradnji s Ivanom Katalinićem – nasljednikom Ante Čačića. Inače, u ljeto 1997. mjesto prvog vratara preuzeo je Alen Dautbegović, a također je iz Šibenika doveden Toni Jurjev, zbog čega je Šehić završio na posudbi u Posedarju. S Posedarcima je u šesnaestini finala Kupa u rujnu 1997. godina protiv Hajduka bio blizu šokantnog slavlja, no pet minuta prije nego su Bili izjednačili Šehić je neočekivano zamijenjen, nakon čega se dogodio preokret (završilo je 3-1 u korist višestrukog hrvatskog prvaka).

– Čačić je prije početka sezone mene maknuo iz momčadi, kazavši kako mogu potražiti novi klub, no Jurjević nije dopustio da odem. Posedarje je tada bilo u drugoj ligi, no meni je bilo važno braniti pa sam otišao tamo. Iako su bili pri dnu druge lige, nakon nekoliko kola sa mnom na vratima došli smo do četvrtog mjesta. I onda je došla ta čuvena kup utakmica s Hajdukom, koju je pogledao i Ivan Katalinić. Automatski sam poslije te utakmice vraćen u Zadar, gdje sam ponovno postao prvotimac. Zatim je ekipa kliknula, a za mene je bio veoma bitan dobar odnos s Katalinićem, koji je i sam bio vratar. Katalinić mi je dao slobodu, vjerovao je u mene, a ja sam mu to vratio na najbolji mogući način, zaključuje Šehić, ponovno naglasivši kako je najljepše karijerne dane proveo u Zadru.

Giovanni Rosso

Bivši igrač Zadra Giovanni Rosso je u nedavnom razgovoru za naš list kazao kako je Šehić bio ‘sjajan golman i čovik i pol’, istaknuvši njega kao jednog od najboljih vratara tadašnje lige.

– Rosso je jedinstvena, prekrasna i neiskvarena osoba, s kojim nikada nije bilo dosadno. Znali smo igrati zajedno i mali nogomet u pauzi od nastupa, a on je kao igrač bio fantastičan, što je pokazala i kasnija njegova karijera. Što se tiče potencijalnih transfera, ponuda je bilo, no Ante Jurjević me nije htio prodati, jer je razmišljao o interesu Zadra. München 1860, gdje je Davor Šuker kasnije igrao, zvao me 1995., a najzvučnija ponuda bila je Rome, čiji je sportski direktor inzistirao na mom dolasku. On je gledao moje nastupe protiv Dinama i Hajduka, a zapelo je vjerojatno oko novaca – kaže Šehić.