Strašan problem koji muči građane i zbog kojeg ne možemo u svijetlu budućnost

JAKO PUNO VOZILA PADA NA TEHNIČKOM PREGLEDU

Mislili ste dragi čitatelji da nas kao građane Hrvatske muče neki egzistencijalni i moralni problemi. Porast nasilja, kriminala, opći pad moralnih i kršćanskih vrijednosti, sve manja kupovna i platežna moć i da sada ne nabrajam što sve ne, ali niste bili u pravu. Nikako! Ono što je naš najveći problem, sudeći po jednoj zanimljivoj informativnoj televizijskoj emisiji je taj što je vozni park u Hrvata sve stariji i stariji, a negativan trend porasta starosti vozila se nastavio i u prošloj godini, toliko da je prosjek starost skoro 15 godina s čime smo, kako kažu, dosegli samo dno. Strašno je i to da jako puno vozila pada na tehničkom, a za to je naravno kriva njihova starost. Pri tome se zaboravlja da su se i neki kriteriji podigli, pa imamo slučaj gdje se na tehničkom pregledu gledaju i stvari koje se prije nisu gledale, poput ispravnosti sve četiri brave za otvaranje iznutra, ima li malo ruzine na oplati, radi li ventilacija, a ako se zainate možete pasti i zbog toga što mlaz vode za pranje stakala ne ide u pravom smjeru ili su metlice brisača istrošene. Ali, pustimo to… Veliki je, dakle, problem što Hrvati voze stara auta. Većina ih vozi ono što može, iako ima nesretnika koji kupuju nova vozila, a nemaju za režije, ali to već spada u domenu stručnih službi medicinskih.

Sada kada sam sve to saznao, prijete mi besane noći u kojima ću dugo jecati u jastuk i gristi se, jer ja sam jedan od vodećih aktera te strašne tendencije s obzirom na moj prebogati vozni park. Naime, moja dva auta toliko kvare prosjek da se naprosto sramim izaći među ljude i pogledati im u oči. Moji prijatelji i moja okolina i ne slute kakvog zločinca poznaju i s kakvim se moralnom nakazom druže. Moj Fiat je čak duplo stariji od ionako lošeg prosjeka, a ni Škoda nije baš u cvijetu mladosti. A što ću kada imam dobre majstore, znam kako voziti, a ne upropastiti auto, skroman sam i neiskompleksiran… Sve je to vrlo čudno, a kako je počelo, uskoro će nam prigovarati ako ne idemo na skijanje svake zime, a moglo bi nam se dogoditi da nam za loš život budu krivi stariji ljudi što su još živi i što nisu na vrijeme umrli da nam sve bude novo, mlado i lijepo. Bilo kako bilo, idem ja sjesti u svoga Fiata i potrošiti onih desetak litara benzina koliko mi mjesečno ostane kada platim sve dažbine i poreze, nahranim gladnu djecu i namirim nenamirene, lažne potrebite i da ne kažem još nešto zbog čega bih mogao požaliti, a možda i glavom platiti.

SVJETSKO PRVENSTVO KAO RJEŠENJE ZA BEZIZLAZNOST I POSVEMAŠNJU DEPRESIJU

Sport je jako zgodan za razbibrigu i odvlačenje pažnje s bitnih i egzistencijalnih stvari. Tako smo nekako proživjeli kraj prošle 2022. godine jer su naši nacionalni heroji dogurali do polufinala nogometnog svjetskog, a onda još i pobijedili favoriziranu ekipu Maroka. Onda je nastupila blagdanska euforija, gledali smo božićne filmove u kojima je sve lijepo i sretno, gdje su svi dobri (osim zločestih, ali i oni se na kraju pod božićnim uplivom podobre), slavili smo dolazak nove godine, iako mi nije jasno što se tu uopće može slaviti i nekako smo ušli u nju. I što sada? Nogometaši su se vratili u svoje prebogate klubove gdje rintaju za crkavicu, pjevači i zabavljači se odmaraju nakon pokupljenog harača, a narod se privikava na novu valutu. Sve u svemu, nekog razloga za radost i nemamo, ali naša draga televizija pokušava naći supstitut za nogometaše, a to bi trebali biti naši slavom ovjenčani rukometaši. Budimo realni… U rukometu i vaterpolu smo daleko uspješniji nego u nogometu, ali isto tako moramo realno priznati da su to sportovi koji i nisu baš relevantni na ovoj planeti, a i nismo već godinama nešto osvojili, tako da bi bilo dobro malo se pogledati u ogledalo i zaviriti u novčanik pa se i zamisliti kako dalje. E baš veselo izgleda…