ČUDO U MOCIRAMA U ratnom vihoru rukomet je bio zadarski sportski hit

Tijekom Domovinskog rata, i neposredno nakon njegovog završetka, nekoliko sezona obilježilo je povijest Rukometnog kluba Zadar, danas Zadar 1954. Sredinom 90-ih okupljena je moćna momčad, predvođena sjajnim Romanom Perinovićem na golu, uz izvanserijske vanjske igrače Alena Kozličića i Zorana Zubaka, kao i niza drugih igrača. Bila je to kombinacija vrhunskih pojačanja nadograđenih na bazu kvalitetnih domaćih snaga, s kojima je 1993., kroz dramatične kvalifikacije protiv Moslavine, Zadar prvi put izborio najjači domaći rang. Bio je to uvod u ono što je uslijedilo, a toga trenutka prisjetio se Žarko Jakšić u knjizi Drage Marića Rukomet u Zadru i okružju, objavljenoj 2012. godine.

– Te 1993. ostvarili smo 50-godišnji san generacija zadarskih rukometaša. Taj je pothvat bio veći od obične sportske pobjede. Uspjeh je to cijeloga našeg grada, ne samo u sportskom smislu, nego i nad agresorskim ratom. Zadar je i kroz uspjeh svojih rukometaša dokazao koliko je velik i u najtežim trenutcima. Imali smo od svih suparnika daleko nepovoljnije uvjete, a izdigli smo se iznad svih. Zadar je neuništiv – rekao je Jakšić, tadašnji igrač, koji je protiv Moslavine bio u ulazi trenera.

Kandijine pohvale

Nisu se Zadrani zaustavili »samo« na plasmanu u Prvu (danas Premijer) ligu. Najprije je 1994./95. osvojeno drugo mjesto u ligaškom dijelu natjecanja, nakon čega su Zadrani u jednoj od najdramatičnijih dvoboja u povijest kluba u polufinalu izbacili Sisak i izborili finale protiv Zagreba. Malo je nedostajalo da u prvoj utakmici u krcatim Mocirama, uz prvi televizijski prijenos uživo iz te dvorane, iznenade tadašnjeg finalista Lige prvaka, koji je na kraju pobijedio 22:20. Novinski izvještaji pišu da je vratar Perinović imao 15 obrana.

– Naše su ambicije ispunjene ulaskom u finale, bilo bi suludo da je netko od nas tražio nešto više. Pokazalo se da je istina ono što smo tvrdili, da smo odmah uz bok rukometnom gigantu kakav je Badel 1862 Zagreb – govorio je u ono vrijeme Perinović.

Zadrani u prvom dvoboju nisu realizirali četiri sedmerca (vratari Zagreba bili su Valter Matošević i Venio Losert). U 57. minuti kod rezultata 20:20 Kozličić je promašio zicer (obrana Loserta) za vodstvo i potencijalni delirij na tribinama.

– Prije prve utakmice kazao sam da je Zagreb apsolutni favorit i da ih možemo iznenaditi samo ako imamo stopostotni učinak, a oni da se malo opuste. No, mi smo svoj plan ostvarili plasmanom u Europu – rekao je Kozličić.

Oduševljen rukometnim zamahom u gradu košarke bio i rukometni velikan Vinko Kandija, trener Zagreba, čije ime danas nosi dvorana u njegovom rodnom Trogiru.

– Iznenađen sam svime u Zadru. Ovaj grad je pravo rukometno središte. Mladi trener Dragan Ivanišević stvorio je vrlo snažan sastav, s prepoznatljivom igrom. Zadarskome rukometu treba pomoći. Bila bi velika šteta prekinuti put kojim su krenuli.

Spomenuti splitski trener Ivanišević potpisao je povijesni doseg kluba.

– Šteta, imali smo ih. Iako je svima jasno da će stari prvak biti i novi, lijepo bi nam došla pobjeda u prvoj utakmici. Bez obzira na poraz, vrlo sam zadovoljan. Igrali smo disciplinirano, borbeno i igrači su pokazali veći dio svoje kvalitete. Nedostajao nam je malo više pribranosti u završnici. Zagrebu osim hrvatskog pehara želim i titulu prvaka Europe. Jasno je i zašto budući da bismo mi u tom slučaju sljedeće sezone igrali u Kupu prvaka. Kad je riječ o ovoj sezoni, kod kuće nismo izgubili od sebi ravnih, samo od Badel 1862 Zagreba. Imali smo kontinuitet rezultata i uvjeren sam da je momčad u odnosu na prošlo prvenstvo sazrela. Pred klubom je dosta posla, treba dobro razmisliti što i kako dalje – poručio je tada Ivanišević te na kraju sezone napustio Zadar, kojeg je potom preuzeo Rajko Begović.

RK ZADAR 1994./95. – Stoje slijeva: Žarko Jakšić, Zoran Zubak, Alen Kozličić, Joško Dujić, Boris Marić, Željko Čubrić, Ivica Maraš, Dragan Ivanišević. Čuče: Damir Makarević, Adnan Hodžić, Romano Perinović, Mario Gido, Denis Limić, Zlatan Šerić

Polufinale Kupa EHF-a

Zagreb je 1995. očekivano osvojio titulu prvaka (u uzvratu je bilo 28:20), baš kao i u svim sezonama prije i nakon toga. Liga prvaka se Zadru nije dogodila budući da je Zagreb poražen u finalu od španjolske Elgorriage, ali drugo mjesto u Hrvatskoj donijelo je nastup u Kupu EHF-a u kojem su Zadrani u sezoni 1995./96 izborili polufinale, gdje ih je zaustavio Šahtar iz ukrajinskog Donjecka. To su dva dosega koji 30 godina kasnije, u situaciji u kojoj je klub u drugom ligaškom rangu izgledaju nestvarno. Rukomet je tada ispunio prostor otvoren dijelom i zbog loših rezultata košarkaša Zadra u tom razdoblju.

U sezoni 1995./96. Zadar je bio treći, a zanimljivo je da je protiv Zagreba u ligi oba puta odigrao bez pobjednika, u Mocirama je bilo 29:29 (Zadar je poluvremenu vodio 17:11), a u gostima 23:23. Zadarsko rukometno čudo nije dugo trajalo, već 1997. klub je ispao iz najjačeg ranga (poput ostalih momčadi koje su prije toga igrale finale protiv Zagreba). Takav rasplet kao da je naslutio novinar Bernard Paleka, koji u završnom osvrtu na sezonu 1994./95. u Zadarskom listu napisao:

– Zadar Gortan, kad se sve skupa zbroji i oduzme, nema za čime žaliti. U klubu moraju dobro razmisliti što će i kako dalje. Okrutne sudbine Umaga i Medveščaka (nekada također finalista Prvenstava Hrvatske) moraju biti dobra opomena jer klub u svim područjima mora djelovati kao klub, nije dovoljno imati samo kvalitetnu prvu momčad.

Zadar se u elitu nakratko vratio s domaćim snagama i kvalitetnim mlađim uzrastima u sezoni 2004./05., ali je odmah ispao i nakon toga puna dva desetljeća je u drugom, a povremeno i trećem rangu.

Perinovićeva razmišljanja

Prije pet godina u razgovoru za Zadarski list Romano Perinović je rezimirao neponovljivo razdoblje zadarskog rukometa.

– Te dvije godine bile su zlatne godine zadarskog rukometa. Nakon polufinala protiv Siska, često se toga sjetim i razmišljam o tome jesmo li mogli napraviti korak više. Šanse su možda manje od jednog postotka, ali uvijek postoji šansa dok igrate i možda smo tu napravili grešku zajedno s trenerom što smo se nakon tog polufinala skroz opustili jer nam je ulazak u finale bio cilj. Nismo išli do kraja, a i na tim utakmicama u finalu, dvije minute do kraja prve utakmice u Zadru bilo je neriješeno. Izgubili smo s najjačim Zagrebom: s Ćavarom, Golužom, s Losertom i Matoševićem na golu, ne znam tko tad sve nije igrao. Znači da smo bili blizu, da smo možda mogli iznenaditi da smo više vjerovali u sebe, pa makar u Zadru – da smo dobili u Zadru onda bi već u Zagrebu drugačije bilo. Iako mogu reći da bi to bila znanstvena fantastika, ali sljedeće se godine to pokazalo jer smo obje utakmice igrali neriješeno – rekao je Perinović, koji je u izboru Narodnog lista proglašen najboljim sportašem Zadra za 1995., a rukometaši su te godine dobili momčadsku nagradu. Osvrnuo se Perinović i na veliku podršku navijača.

– Stalno su Mocire bile pune, bilo je više od 1000 gledatelja na utakmicama. Za sve nas to je bilo iznenađenje i publika nam je davala uvijek motiv više. Do tada u Zadru nikada toliko ljudi nije dolazilo na rukomet. Nikad se rukomet nije igrao na toj razini, ali ljudi su prepoznali kvalitetu i rezultat i punili su Mocire. Momčad je bila kombinacija izuzetno kvalitetnih igrača, entuzijazma i privatnih sponzora, koji su uz sredstva koja se svake godine dobivaju od Grada, pratili klub. Tih godina živio sam za rukomet u Zadru. Žao mi je što je sve to skupa brzo propalo, ali možda se jednog dana sve ponovi.

Na pitanje zašto je sve tako kratko trajalo Perinović je odgovorio:

– Kronični problem zadarskog rukometa i danas su financije. Bez kvalitetnog i dugotrajnog sustava financiranja teško da klub može opstati duže godina u vrhu. Počeli smo iz entuzijazma kada nam nisu trebali preveliki novci, kada nam je zbog rata u Bosni došlo tri, četiri vrhunska igrača koji su igrali s nama za male novce i imali smo sreću da smo imali Željka Grbića koji je bio predsjednik kluba, vlasnik poduzeća Branimir koji je uz GP Gortan bio drugi sponzor, koji su nam davali financijsku injekciju da uopće možemo tako igrati. Teško je bilo očekivati da će ti ljudi svoj privatni novac nakon dvije, tri godine nastaviti davati klubu. Onog trena kad su se te financije počele polako sušiti, ovi igrači koji su bili kvalitetni odlazili su u druge sredine.

Prva utakmica

ZADAR G.20 (10)

ZAGREB22 (10)

ZADAR – Dvorana Mocire. Gledatelja: 1.200. Suci: Josić i Rudić (oba Zagreb).

ZADAR GORTAN: Perinović, Marić, Dujić, Šerić 1, Maraš 2, Čubrić, Makarević 10 (1), Kozličić 2 (1), Hodžić 1, Limić 1, Zubak 3, Rakić. Trener: Dragan Ivanišević

BADEL 1862 ZAGREB: Matošević, Jarak 5, Goluža 4 (1), Franković, Obrvan 2, Bilić, Glavinić, Jović 2, Losert, Smajlagić 3, Šarić, Ćavar 6. Trener: Vinko Kandija.

Sedmerci: Zadar Gortan 2 (6); Badel 1862 Zagreb 1 (2).

Isključenja: Zadar Gortan 2 minute (Hodžić); Badel 1862 Zagreb 2 minute (Šarić).

Druga utakmica

ZAGREB28 (15)

ZADAR G.20 (10)

ZAGREB – Dvorana na Trešnjevci. Gledatelja 600. Suci: Janović i Kajaš (oba Rijeka).

BADEL 1862 ZAGREB: Losert, Matošević, Jelčić 4, Goluža 2 (1), Franković 1, Obrvan 1, Bilić 4, Glavinić, Jović 5, Sarić, Tomljanović 3, Smajlagić 8. Trener: Vinko Kandija.

ZADAR GORTAN: Perinović, Marić 2 (1), Dujić, Šerić 2, Maraš 3, Čubrić, Makarević 6 (1), Kozličić 5 (1), Hodžić 1, Limić 1. Zubak, Gido. Trener: Dragan Ivanišević.

Sedmerci: Badel 1862 Zagreb 2 (1); Zadar Gortan 5 (3).

Isključenja: Badel 1862 Zagreb 8 minuta (Jović, Bilić, Jeličić, Glavinić); Zadar Gortan 4 minute (Hodžić, Dujić).