Tri su glavna razloga smanjenih ulova srdele

Zadnjih mjeseci svjedoci smo sve jačih vapaja iz ribarskog sektora. Ribari ne uspijevaju uloviti srdelu, tj. ne uspijevaju je uloviti u količinama u kojima su je lovili zadnjih desetak godina. Protekle dvije godine su dale naznake da se s biomasom srdele »nešto događa«: Loše vremenske prilike koje su se bilježile u vrijeme jesenskih škureva, kad se najjače lovi, »sakrile« su problem njene smanjene količine u moru. U 2024. godini su se ove sumnje potvrdile.

Krajem godine uobičajeno su sve hladnjače bile krcate ovom ribom i tvornice su tražile načine kako uskladištiti još koji vagon i omogućiti ribarima da love bez ograničenja. Ako su vremenske prilike bile stabilne, duž Jadrana smo lovili i po 1.000 tona dnevno.

Zadnje dvije godine su kraj godine hladnjače dočekale »na rezervi«. I u 2024. godini srdele je u hladnjačama bilo na kapaljku. Količina koja se lovi je na granici da dugoročno zadovolji potrebe čak i domaćih tvornica konzervi, a sada ulazimo u razdoblje od gotovo pola godine koje će obilovati lovostajima i lošim vremenskih prilikama.

Ono što je važno istaknuti da, već tri godine, vremenske prilike u jesenskom dijelu godine ribarima nikako ne idu na ruku i da je broj ribolovnih dana krajnje reduciran. Jesenskih bonaca i magli gotovo i nema. Kada se i može ići na more, vremenske prilike su takve da su ribari prisiljeni loviti tamo gdje vremenske prilike dopuštaju, a ne tamo gdje bi željeli tražiti i loviti ribu. Također, kad komentirate ovu situaciju s ribarima, spomenut će da čak i uspijevaju naći ribu, ali da je zbog iznimne brojnosti predatora ne mogu uloviti. Rezultat svega je da su vrlo veliki jesenski ulovi srdele postali rijetkost i da se ribari u luke često vraćaju praznih ili nedovoljno punih mreža.

Što se događa?

Po meni, tri su glavna razloga smanjenih ulova, koji se u određenoj mjeri preklapaju. Srdela se, za razliku od inćuna, mrijesti u hladnom dijelu godine i zatopljenje mora joj »ne ide na ruku«. Po meni, ona se već dulje vremena bori s prebrzim porastom temperature Jadrana. Polako su se njihova jata selila prema sjevernom Jadranu u potrazi za hladnijim morem, a moguće i hranom, realan mi se čini trenutačni poremećaj i u tom segmentu. Kako ide prema sjeveru i grupira se, postala je sve dostupnija predatorima i ribarima. Čini mi se da su se, usporedno s time, promjene temperature mora i samog okoliša odrazile na njezin mrijest. Do sada smo bili povlašteni i Jadran je kao najsjevernije more Mediterana bio zadnje utočište vrsta koje traže hladnije more, ali i bježe od invazivnih vrsta.

Možemo pretpostaviti da smo vrlo visoke stabilne ulove male plave ribe imali i dijelom zbog prije navedenog. Ipak, promjene uvjeta okoliša su i u Jadranu počele uzimati danak. Probleme u biomasi srdele, po meni, potvrđuju i dalje vrlo stabilni i dobri ulovi inćuna. Primjerice, kad se 80-ih godina prošlog stoljeća u Italiji, na zapadnoj obali Jadrana, dogodio kolaps stoka inćuna, kod nas su uslijedili rekordni ulovi srdele. Pad biomase jedne vrste (srdela-inćun) u pravilu donosi rast biomase druge. Da se razumije što znači pojam kolaps stoka, istaknimo da je ukupan ulov inćuna u Jadranu 1980. iznosio 57.328 tona, a u 1987. samo 3.375 tona, što je pad od 17 puta.

Da umirim čitatelje, u ondašnja vremena nisu postojale sveobuhvatne mjere zaštite ribljeg fonda koje već godinama provodimo i s čijom primjenom vjerujem da ovakav kolaps biomase nije ni približno moguć.

Znakovit pokazatelj je i povremena značajnija pojava srdele goleme. Po meni, njena povremena značajnija pojava nije nikako slučajna. Ona se mrijesti tijekom ljetnog razdoblja i očigledno je da se radi o članu porodice Clupeida, gdje spada i srdela, koji za razliku od nje »nema problema« sa zatopljenjem mora.

U komunikaciji s kolegama iz drugih mediteranskih država, čini mi se da je srdela golema sve češća na staništima koja srdela tradicionalno koristi. Ovo nije dokazana znanstvena činjenica, već vlastita procjena, koja je biološki gledano logičan odgovor vrsta na prebrzo zagrijavanje mora. Kao vrsta, vjerujem da nije poznata većini čitatelja, ali da pojasnimo problem istaknimo da ona nema ni približnu komercijalnu vrijednost kao srdela.

Jadran postao hranilište tuna i dupina

Problem koji se paralelno događa je, za Jadran neodrživa, količina velike plave ribe i dupina u njemu. Po službenim podatcima, u zadnjih nekoliko mjeseci broj dupina u Jadranu je revidiran s 8.000, na 10.000. U medijima se mogu već pročitati i značajno veće brojke. Jedinka dupina, ovisno o autoru prosječno konzumira oko 10 posto svoje tjelesne mase ili prema drugim izvorima oko 12 kg morskih organizama dnevno. Po službeno iznesenim brojkama radi se o oko 55.000 tona potrebne hrane godišnje.

Osim dupina u Jadranu je i vrlo velika populacija velike plave ribe. Nisam uspio naći podatak kolika je njena biomasa, ali iz ukupnih godišnjih ulova može se pretpostaviti da je njena biomasa značajno veća od biomase dupina. Dolazimo do podatka da velika plava riba i dupini trenutačno pojedu gotovo polovicu biomase male plave ribe u Jadranu.

Primjerice, zadnjih godina je regulacijom ribolova, kao i vrlo lošim vremenskim prilikama u jesenskom dijelu godine, potpomognutim s predatorima, značajno smanjen ukupan ulov male plave ribe. Nažalost, godišnja konzumacije ribe od strane dupina i velike plave raste brže od smanjenja ulova od strane ribara i neminovno je da se su sve gore navedene promjene zajedno ugrozile biomasu srdele.

Naglasimo još jedan problem vezan uz veliku plavu ribu, koji ribari ističu kao glavni. Od iznimne količine, ribolov plivaricom im je maksimalno otežan. Kada plivaričari i nađu ribu, velika plava im ne dopušta da je »zadrže« i često se kući vraćaju bez da uopće »tope« mrežu, ili da u najbolju ruku ulove tek dio ribe koji su uspjeli zadržati pod brodom. O štetama na alatima prouzročenim predatorima mislim da svaki ribar može napisati svoj članak.

Još je jedan mogući razlog smanjenje pojavnosti srdele. Već sam pisao o utjecaju perioda sunčevog zračenja na ulov male plave ribe. Još 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća veći broj stranih i domaćih znanstvenika je izučavao utjecaj četiri perioda/ciklusa sunčevog zračenja. Nekolicina znanstvenika je na većem broju lovišta primijetila vrlo pravilan odnos između sume ciklusa sunčevog zračenja i ulova male plave ribe. S tim da treba reći kako ulov »kasni« u odnosu na cikluse sunca dvije, tri godine, koliko je otprilike potrebno od jakog mrijesta do masovne pojavnosti male plave ribe (ili obrnuto).

Trenutačno izlazimo iz perioda sunčevog minimuma koji je bio prije tri, četiri godine, što se poklapa s današnjom situacijom u ulovu. Da nema klimatskih promjena i nesrazmjera broja predatora i male plave ribe, redovite sunčeve cikluse bih stavio kao prvi razlog pada ulova srdele.

Dva moguća scenarija

Slijede dva moguća scenarija. Ako je glavni razlog pada ulova srdele vezan uz periode sunčevog zračenja tijekom tri, četiri godine kreće oporavak stoka za kojim će uslijediti bogate ulovne godine. Paralelno ćemo bilježiti stabilne ulove inćuna. Ako glavni razlog pada ulova ne leži u periodama sunčevog zračenja, onda kreće krizno razdoblje koji bi moglo potrajati.

Osobno vjerujem da ćemo sljedeće dvije, tri godine bilježiti loše ulove srdele, s vrlo stabilnim ulovima inćuna. Kako se inćun pretežno drži zapadne, a srdela istočne (naše) obale Jadrana, za nas ovo nije najpovoljniji scenarij.

Da bi se populacija brže oporavila morali bi »udariti« po inćunima i smanjiti njegovu biomasu da otvorimo put srdeli za njen brži oporavak. Skrenimo pozornost da su inćun i srdela u Jadranu u utakmici i bore se za stanište i hranu. U određenim stadijima života možemo ih okarakterizirati i kao međusobnim predatorima. Jasno, paralelno moramo pažljivo dozirati ulov srdele do njenog oporavka.

Problem predstavlja iznimna količina srdelinih i inćunovih predatora u moru, velike plave ribe i dupina. Kako smo rekli, pad biomase srdele dovodi do jakog rasta biomase inćuna, ali u Jadranu imamo predatora kojem treba barem 120.000 tona hrane godišnje (vlastita procjena). Ako nema srdele, upitno je može li inćun, koji usput rečeno ima upola manje masnoće od srdele i znatno nižu kaloričnu/energetsku vrijednost, doživjeti jaki rast biomase s ovom količinom predatora u moru.

U mjerama oporavka srdele i stabilizacije stoka male plave ribe u Jadranu izuzetno je važno vratiti ravnotežu u brojnosti njenih predatora u moru. Vjerujem da je na cijelom Mediteranu prisutan poremećaj u odnosu male plave ribe, čija je brojnost smanjena i njenih predatora kojih ima u izobilju. U takvoj situaciji vrlo je teško provoditi mjere oporavka, budući da će, čim se mala plava na nekom lovištu počne oporavljati, predatori na njega pojačano nahrupiti.

Ovdje je važno primijetiti da velika količina velike plave ribe i dupina u Jadranu znači i veću pojavnost hrane (male plave ribe) u Jadranu u odnosu na druge dijelove Mediterana. To je potvrda da smo zadnjih godina imali jedne od najboljih mjera zaštite morskih resursa na Mediteranu. Možemo pretpostaviti da je nesrazmjer količine predatora i plijena na Mediteranu takav da veliku plavu ribu i dupine gura prema hrani tj. prema nama. Nažalost, to je problem koji sami ne možemo riješiti.

Što poduzeti?

Mislim da u prvom koraku treba napraviti šire vijeće ili upravljačko tijelo koje će se učestalo nalaziti i donositi mjere upravljanja. U vijeću se trebaju naći osobe s dovoljno znanja i autoriteta da mu se dade legitimitet i snagu pri odlučivanju. Kako je jedan kolega rekao, Jadran je u procesu uspostavljanja nove ravnoteže i teško je raditi dugoročne projekcije i/ili modelirati kad sustav nije u ravnoteži.

Mala plava riba je kroz povijest više puta pokazala da nije lako razumjeti ili predvidjeti njene biološke cikluse. U ovom momentu najrealnije mi se čini da se intenzivnim radom ovakvog vijeća donesu mjere upravljanja koje će se prilagođavati trenutačnoj situaciji u moru.

Treba istaknuti i da ulovni sektor s trenutačnim ulovima ne može preživjeti. Sektor je već pritisnut postojećim problemima od kojih je najveći onaj s nedostatkom radne snage. Jasno je da u nedostatku ulova ni prerada neće moći opstati bez pomoći. Nužne su hitne mjere. Jedna od glavnih mjera u ovom momentu je, po meni, usklađivanje brojnosti/kapaciteta ribolovne flote prema ulovima koji se trenutačno ostvaruju i koji će se u sljedećih nekoliko godina ostvarivati. Mislim da bi smanjenje plivaričarske flote, kroz još jedan scraping, na ukupno 70-80 brodova, trebala biti jedna od prvih mjera zaštite ribljeg fonda, ali i cjelokupnog sektora.

Spomenimo da je ulaskom u EU, Hrvatska postala dio zajedničke Europske ribarske politike i ne može samostalno upravljati svojim morskim resursima. U momentu ulaska Hrvatska je imala najobilniju i najstabilniju populaciju srdele u EU i vrlo stabilnu populaciju inćuna. RH je zadnjih godina bilježila oko 50 posto ukupnog ulova srdela u cijeloj EU. Prehrambeno se radi vjerojatno o najzdravijem proteinu i vjerujem da nema djelatnosti u kojoj je Hrvatska imala značaj kao u ulovu i preradi male plave ribe/srdele.

Što reći za kraj!? Situacija je previše složena da bi se cjelokupna tematika iznijela u jednom članku. Iza nas je izuzetno dugo razdoblje vrlo stabilnih i visokih ulova male plave te je teško i tijekom povijesti naći ovako dugi i stabilan ulovni period. Značajne mjere zaštite Jadrana koje se već godina provodimo, potpomognute vrlo lošim vremenskih prilikama u jesenskom dijelu godine, mislim da značajno doprinose očuvanju ovog resursa u kriznom periodu u kojem se nalazimo.

Ipak, bojim se da će trebati barem dvije, tri godine da se trenutačni trend u biomasi i ulovu srdele počne mijenjati.