Iskusna glumica KLZ-a: 'Zabluda je da je kazalište lutaka samo za djecu - dijete je u svakom čovjeku'

Postoji izreka koja glasi: “ako radiš ono što voliš, nećeš raditi niti dana u životu”. Premda bi mnogi cinici odmahnuli rukom čuvši ovu frazu, životni i profesionalni put glumice Irene Bausović Tomljanović govori joj u prilog. Daske teatra, ovoj iskusnoj članici glumačkog ansambla Kazališta lutaka Zadar, uistinu život znače. Bausović Tomljanović zadarskoj je publici itekako poznata, budući da u Kazalištu lutaka djeluje više od desetljeća. Zna se za njen doprinos i izvan naših lokalnih okvira, s obzirom da je prije tri godine bila nominirana za Nagradu hrvatskog glumišta te je višestruko nagrađivana na različitim manifestacijama, poput karlovačkog InPut Festa ili Novosadskih pozorišnih igara.

Gluma je, kaže Bausović Tomljanović, nešto što ju privlači od najranijeg djetinjstva, stoga ne čudi da je upravo u tom smjeru odlučila graditi vlastitu karijeru.

Irena Bausović Tomljanović/Foto: Mislav Klanac

Od samog rođenja

– Gluma je bila u meni od samog mog rođenja. Sjećam se da sam kao dijete obožavala meksičke sapunice. Uvijek sam se šminkala, oblačila u kostime… sve to mi je davalo obilježje lika. Znala sam se nekoliko puta dnevno presvlačiti, ovisno o tome što bih vidjela na televiziji. Kada sam upisala dramsku akademiju, tamo sam se upoznala s lutkarstvom, u koje sam se zaljubila. Odlučila sam tako da bih se htjela zaposliti u Kazalištu lutaka Zadar, priča nam glumica o svojim formativnim godinama te otkriva kako je njen profesionalni rad započeo sad već davne 2009. godine.

Prva profesionalna predstava koju je igrala za zadarsko Kazalište lutaka bila je Grinch u kojoj joj je pripala uloga psa. Ističe kako si je karijerni put otvorila predstavom Zvijezda, ujedno svojim diplomskim radom, za koju je bila i nagrađena. No, jedna druga, recentnija predstava, predstavljala je ključan trenutak u njenoj karijeri.

Foto: IVA PERINČIĆ/KLZ

– Ključna predstava u mojoj karijeri definitivno je Caffe Kraljevstvo. Zahvaljujući toj predstavi i zahvaljujući nagradama koje je osvojila, dobila sam samopouzdanje. Počela sam vjerovati u sebe, vjerovati da to što ja radim i kako to radim je dobro. To je jedna znakovita predstava koja je definitivno ostavila trag. Svi su znali za tu predstavu. Čim bi mi došli negdje, već bi krenulo oduševljenje. Druga predstava koju bih izdvojila kao ključnu je Nikomu pravo. To je jedna prava glumačka predstava koja mi je jako draga. Drage su mi i Ezopove basne, ali i jedna nova premijera, Misto di raste lavandulili, koja će tek krenuti na svoj put i, vjerujem, dobiti pregršt nagrada. Ja volim predstave. Naravno da ih ne volim sve jednako, no za mene je predstava iscjeljujuća. Kada dođem u kazalište s nekom negativnom energijom, mene predstava iscijeli, podijelila je Bausović Tomljanović. Možda joj upravo zbog tog ljekovitog, oslobađajućeg svojstva predstave, kako tvrdi, nije nimalo žao što Nagradu hrvatskog glumišta, za koju je bila nominirana, ipak nije osvojila.

Jedno tijelo

– Bilo je lijepo i biti nominirana za Nagradu hrvatskog glumišta. Nagradu nisam osvojila, no nije mi žao. Ja znam koliko vrijedim i smatram da sam ja nagrada sama sebi. Nagrada je jedno subjektivno mišljenje i ako ona izostane, to ne bi trebalo poljuljati ničije samopouzdanje, govori glumica te nam iz prve ruke otkriva kakav je odnos, kroz godine rada, izgradila s lutkama.

Foto: BOJAN BOGDANIĆ/KLZ

– Lutka može sve. Lutka može ono što živ glumac nikada ne bi mogao. Treba paziti kakav život se daje lutki. To je nešto što nisam razumjela na prvoj godini akademije, ali sada razumijem. Cijelu svoju dušu, svoje biće, život, daješ toj lutki da ona živi. Tip lutke svakako utječe na glumački izričaj. Nije jednako igrati s ginjolom i stolnom lutkom. Ginjol je jako brz, a stolna lutka je nešto drugo. Postoji i tehnika u kojoj dva glumca animiraju lutku. A kada lutka oživi, kad samo nju vidiš, kada se glumac ne vidi jer on sve daje u tu lutku, to je ono pravo, objašnjava nam sugovornica te priznaje kako se može desiti i da lutka ograničava glumca, ukoliko joj on ne zna pristupiti na ispravan način.

– Lutka može ograničavati glumca, ako mu ona smeta. I to sam vidjela nekoliko puta: da glumac lutku drži i samo on govori, a da ona stoji sa strane kao da je vješalica. Ako voliš lutku, ona te ne ograničava, nego ti je nadogradnja. Ona otvara u tebi mnoge ladice za koje nisi ni znao da postoje. To je lutka. Lutka je sve. U Caffe Kraljevstvu lutke su predmeti. Sve može biti lutka, ako joj daš život, govori Bausović Tomljanović koja nam otkriva i što se odvija iza kulisa, odnosno, koliko glumački ansambl sudjeluje u oblikovanju svoje nadogradnje te s kojim se tehničkim izazovima susreću u radu.

FOTO: KLZ

– Tehnolog se obično dogovara s redateljem. Oni zajedno dogovaraju tip lutke. Kada dobiješ lutku, ti je sebi prilagođavaš. Mi možemo dati svoje prijedloge kako bi se lutka mogla prilagoditi da možemo s njom raditi. Sve je to u interesu kazališta, u interesu dobre predstave. Glumac je taj koji će s tim lutkama baratati, naravno da treba sudjelovati u dizajnu lutke. Svi smo mi jedno tijelo, jedan organizam u kazalištu. Lutkarska predstava je predstava u kojoj se mogu koristiti lutke, a mogu i predmeti. Može se vidjeti glumac, a može biti i skroz pokriven. Sve su to izazovi. Moraš paziti da ne budeš dominantan, da ne budeš vidljiviji od lutke. Ako voliš ovaj posao, onda ćeš svoj ego smanjiti i biti u službi predstave. Bit ćeš joj sluga. Pitanje je možeš li služiti predstavi, možeš li služiti lutki, iskreno govori ova iskusna glumica-animatorica koja kao jedan od izazova svog poziva navodi i brojna gostovanja koja, priznaje, ipak imaju svoju draž.

Ljubav prema putovanjima

– Iskreno, nekad mi se ne da ići na put. S Kaštankom smo znali biti na putu svakih pet dana. To je bilo previše, ali bilo nam je lijepo. Kada odem, onda mi bude drago. Maknem se iz svoje kolotečine, maknem se od sebe. Najvažnije je maknuti se sam sebi s puta. Onda se otvoriš za mnoge druge stvari. Volim putovati jer se družim, vidim grad, gledam predstave. Nedavno smo bili u Rijeci na Reviji lutkarskih kazališta sa zEzopom. Gledali smo krasne predstave i obogatili smo se. Volim putovati izvan Hrvatske i upoznati nove ljude, pričati s njima. Volim saznati zašto su došli na neki događaj, što rade u životu. Volim promatrati ljude, znam ih imitirati. Možda na taj način ja stvaram likove u svojoj glavi. Volim i uspomene s putovanja, stvari koje sam kupila tamo i koje me sjećaju na te države, priča Bausović Tomljanović, a mi razgovor usmjeravamo na pitanje položaja kazališta lutaka na domaćoj kulturnoj sceni. Ugodno nas iznenađuje saznanje da ova forma umjetnosti uživa priznanje publike i struke, no određene zablude, otkriva glumica, i dalje su prisutne.

FOTO: KLZ

– Položaj kazališta lutaka na današnjoj kulturnoj sceni je dobar, ali bi mogao biti i bolji. Postoji jako puno lutkarskih festivala i lutkarskih redatelja koji pomažu u svemu tome. Ipak, lutkarstvo se i dalje smatra nekakvim nižim rangom od dramskog kazališta. Postoji ta zabluda da je kazalište lutaka nešto za djecu, nešto djetinjasto. Ne. Dijete je u svakom čovjeku. Kada roditelji dođu sa svojom djecom na Tri praščića i oni uživaju. Dijete postoji u tebi i to dijete trebaš nahraniti kroz lutkarske predstave. Nekidan sam u Rijeci gledala predstavu o mišiću, krasna jedna predstava za mališane od dvije – tri godine. Niti u jednom momentu nisam pomislila da je ta predstava samo djeci zanimljiva. Kazalište lutaka Zadar ima toliko puno za ponuditi, ne samo Zadranima, nego i cijeloj Hrvatskoj pa i svijetu, kaže ova zaljubljenica u lutke te ističe kako je Kazalište lutaka dosada prikazivalo pregršt predstava koje mogu oduševiti i stariju publiku, poput Judite, Caffe Kraljevstva ili njihove najnovije, Misto di raste lavandulili.

Rušenje predrasuda

– Predrasude i dalje postoje, ali mi se protiv njih borimo. Zato mi je drago da imamo dramske radionice za djecu koja su naša prva publika i s kojima dođu njihovi roditelji. Roditelji kad nas upoznaju, promijene mišljenje o nama i to je divno. Divno je što rušimo predrasude i mijenjamo pogled na kazalište, ponosno govori Bausović Tomljanović, a mi ju pitamo postoji li predstava u kojoj bi voljela igrati, a da još nije imala priliku. Ona otkriva da je toliko strastvena prema onome što radi da joj je tip predstave manje bitan. Ono što je najvažnije, kaže iskreno, jest kazalište lutaka, koje je za nju postalo više od radne okoline. Postalo je njezin dom.

FOTO: KLZ

– Do svoje 35. godine sam se realizirala, nauživala. Dokazala sam sama sebi koliko vrijedim. Sada plivam. Što god da dobijem, ja ću to odraditi najbolje što mogu. Volim predstave u kojima igram ljude starije od sebe, bakice. Volim i mjuzikle i glumačke predstave koje smo radili. Kazalište lutaka je moj dom. Kada dođem tamo kažem: “Ovo je sve moje!”. Osjećam se da pripadam, da sam dio toga. Sretna sam osoba, rođena pod sretnom zvijezdom. Sretna sam jer se bavim nečim što je toliko lijepo, dobro. Dobra sam u svom poslu, prvi sam sopran, imam što dati kazalištu i kazalište ima puno toga za dati meni. Svaki put sama sebe iznenadim kada otkrijem što sve imam u sebi. Nedavno sam dobila ulogu majke i na prvu sam se pitala kud baš meni ta uloga, no na kraju sam našla tu majku u sebi. Našla sam u njoj i svoju majku i baku i tetu. Shvatila sam da one žive u meni. Neke stvari otkriješ tek kada se nađeš u nekoj situaciji, a kazalište ti pruža te situacije. Kada dođeš u situacije da igraš neke ljude, onda ih i bolje razumiješ. To je kazalište, ispričala je glumica emotivno te izjavila da toliko voli lutke i kazalište da ne bi mogla izdvojiti samo jedan omiljeni aspekt svoga posla.

– Kada dobijem neku lutku, volim ju poljubiti. Ja volim lutke. Voljela bih da sve one ožive i da mogu sa mnom razgovarati. Jako ih volim i nikada ne bih otišla iz Kazališta lutaka. Ovdje imam mogućnost i glumačkog i lutkarskog posla. Volim tu raznolikost u našem poslu. Ovaj je posao najljepši posao na svijetu. Nema ljepšeg posla od kazališta, od one radosti koju daješ djeci. Volim i rad s djecom u sklopu Donatoline, dramsko-lutkarske radionice. To je smisao. Davanje je smisao. Ovaj je posao jako human. Što mi je najdraže u ovom poslu? Sve mi je najdraže. Sve što je lijepo i u čemu ima ljubavi, to volim. Za mene je kazalište iscjeljujuće u svakom pogledu. Kazalište je radost, ljubav i moja duša, zaključila je.

FOTO: KLZ