Brinjski krumpir i paška janjetina dijele zajednički okus

Rujan je vrijeme vađenja krumpira i prolazite li Likom sigurno ćete na kojem polju vidjeti berače pognute nad redovima. Tako je i u općini Brinje gdje berbu tempiraju oko blagdana Male Gospe. Prati se prognoza i, ako je najavljena kiša, vadi se dan prije ili nakon što se tlo posuši.

Iako je, kažu, to najbolje obaviti ručno, ipak se za veća polja koristi kombajn koji jednostavno kupi red po red, dok dvoje ljudi baca ostatke trava i grumene zemlje.

»Najbolje je, naravno, brati ručno. I prije smo ručno brali nas nekoliko osam dana, to je bolje jer se onda krumpir ne skladišti naglo sve odjednom, ali danas za to nema dovoljno ljudi ni vremena«, kaže Vinko Borić iz Križpolja.

Veliki za prehranu, manji za sjeme i drobiž

U obitelji Borić vađenje krumpira je poseban doživljaj i nekada su se njoj priključivali i mladi i stariji, na polju se pjevalo, marendalo u kratkim odmorima i nakon toga se krumpir odvozio i do kasno u noć sortirao na žuti, crveni, veliki za prehranu, manji za sjeme i drobiž.

»A drobiž ti je onaj loši koji je nešto pojelo ili ga je kombajn odrezao i nije lijep, pa ga dajemo svinjama. Onaj mekani bacamo«, objašnjava Vinkova majka Ljubica koja u svojim 70-ima ne propušta niti jednu berbu premda se kreće uz pomoć štapa.

Krumpir se ovdje uzgaja na tradicionalni način, dubokim oranjem u jesen, gnojenjem, prskanjem protiv trava, pa prskanjem protiv krumpirovih zlatica u lipnju. Sije se u proljeće, od sredine travnja do sredine svibnja, u redove sa sijačicom ili ručno.

Nakon nekoliko tjedana traktor radi redove i kad se posušena cima pokosi u rujnu, vrijeme je za vađenje. Sve se to radi bez navodnjavanja, čak i kad je suša.

»Probali smo jednu godinu polijevati, ali je dosta istrunuo, tako da se držimo istog dubokog oranja koje onda stvori dosta vlage. Ovo je krš, pa i kamen čuva vlagu, što je dobro za krumpire«, ističe Vinko.

Poseban je brinjski krumpir, reći će Borići i radi lokacije.

»Ovdje ti zrak donese morsku sol, ujutro rosa ima okus soli, zato je taj naš poseban. Radili su i neka istraživanja prema kojima je brinjska janjetina slična paškoj radi te soli. Iako se i Ogulin nalazi na istom području, oni nisu izloženi tim vjetrovima, kod njih su krumpiri drukčijeg okusa«, objašnjava Vinko.

Uvijek sade pola žutog i pola crvenog krumpira, iako se čini da je potražnja za crvenim veća. Žuti je dobar za pire i knedle, kaže Ljuba, a crveni za pomfrit i police. Stare sorte izmiješale su se s hibridima koji ipak daju veće prinose, pa se svake tri godine kupuje novi sjemenski krumpir. No Ljubica još uvijek zna u berbi prepoznati staru sortu.

»Ta sorta još uvijek rađa i nakon trideset godina. Ali u odnosu na hibride mali su to plodovi. Jedino što ih pod kućicom ima puno, pa mi kume znaju vikati ti i tvoji krumpiri, nikad ih pobrat! Ali su posebnog okusa«, priča Ljuba, dok vozači stalno trube u prolazu.

Neki i stanu pozdraviti berače na putu prema poslu, a Ljuba im svima govori isto »a Bog da, da bi ga u zdravlju jeo!« Misli, dakako, na krumpir, budući da je to, uz mesne proizvode, ipak najomiljenija namirnica u Lici.

Mala je to zajednica, svatko svakog zna i međusobno si pomažu jer drukčije, kaže Vinko, nitko od njih ne bi opstao. No mladih zainteresiranih za rad u polju sve je manje. »Nema više naroda«, reći će Ljuba.

Štete od jazavaca, veprova, miševa

Svaka godina donosi nešto što utječe na urod, ove godine su to miševi, što se vidi po kojem izgrizenom gomolju.

»Ova godina je mišja. Inače miševi ne jedu krumpire, ali su ih ove dosta napali. No ima jedna životinja koju nitko ne spominje, a radi velike štete, to je jazavac.

Uz njega na neke njive dolaze i veprovi koji ga također ne jedu, ali sve razruju u potrazi za gujavicama i kukcima«, spominje Vinko i dodaje kako ni poštene zime nije bilo posljednjih godina. Snijeg je pao tek u tragovima i takvi vremenski uvjeti pogoduju glodavcima i kukcima.

Kad se gomolje sortira i spremi u vreće, one ide u podrum gdje moraju stajati u tami, kao i pšenica. Borići nešto ostave sebi, ali većinu prodaju u Zagrebu i u Rijeci.

»Povremeno moraš ući u podrum i provjeriti miris, budući da se miris trulog dosta osjeti. Onda otvoriš vreću, sve probereš i izbaciš trule jer, ako je jedan truo, to se jako brzo proširi po drugima«, objašnjava Vinko.

Cijena ličkog krumpira narasla je, pa se tako danas plaća i više od eura po kilogramu. U Brinju to opravdavaju porastom cijena nafte, sjemena, kemijskih sredstava i drugih troškova proizvodnje. No i s tom cijenom, brinjski se podrumi brzo prazne.