Otočna proizvođačka zadruga pruža priliku da na jedan dan uronite u teški ribarski život

Foto: LUKA JELIČIĆ

Za sve one koji žude za Dalmacijom kakva je nekada bila, pa i onim teškim trenucima velikih napora da se održi zajednica, priliku da na jedan dan urone u teški ribarski život imaju na Vrgadi. Otočna ribarska proizvođačka zadruga, osnovana davne 1909. godine, neprekinuto posluje sve do današnjih dana. U svom poslovanju zadruga se uspješno nosi sa svim poslovnim bonacama i neverama koje su je pratile u njezinom stogodišnjem poslovanju. Dok je godinama ribarenjem hranila otočne obitelji, danas je zadruga prvenstveno okrenuta turizmu i kroz održavanje državne brodske linije od Vrgade do Pakoštana i Biograda održava otok živim, hrani obitelji i priča novu priču u dugoj povijesti ovog otočića. Svojem portfelju tako su odnedavno dodali i još jednu aktivnost, onu koja podsjeća na stara vremena, priča priču o mukotrpnom životu na malom otočiću i zaposlenike zadruge vraća njezinim korijenima. Riječ je, naravno, o ribolovu, koji je sada prilagođen potrebama i željama turista, dok istovremeno priča autentičnu priču o teškom životu od mora.

Glavna djelatnost zadruge – pomorski prijevoz putnika od davne 1963. godine kada započinje njezina pomorska misija, a to je povezivanje otoka Vrgade s kopnom, sada je tako nadopunjena i onom ribolovnog turizma, koji je sve atraktivniji oblik turističkih programa na obali. Poludnevni izlet morem oko Vrgade, koji uključuje bacanje i dizanje parangala, ribarenje na udicu, a potom i marendanje ulova, nezaboravno je iskustvo. Za sve one koji na Vrgadi nikada nisu bili tu je naravno i obilazak otoka s Majom Punoš Rebić, poznatom Vrgadinkom i interpretatoricom baštine, kao i kupanje na netaknutim plažama ovog jedinog naseljenog otoka pakoškog arhipelaga.

Živi otok

Djelatnici zadruge u ugodno su nas nedjeljno jutro, zajedno sa skupinom otočana i njihovih prijatelja, provezli morem oko otoka, pokazali nam kako se nekada ribarilo i ispričali poneku crticu iz duge otočke povijesti. U ribolovni su se turizam, kako nam je kazao voditelj programa Roko Punoš, odlučili kako bi svojoj zadruzi, a time i njezinim djelatnicima osigurali budućnost, prvenstveno na ovom otoku koji ljeti posjećuje i do tisuću turista dnevno. Prijavili su se na natječaj LAG-a »Laura« i s 55 tisuća eura obnovili hranitelja vrgadinskih obitelji – brod sv. Andriju, koji se sada u novom ruhu vratio u more, no ne samo kako bi se lovila riba, već i kako bi se učilo o otočnoj povijesti i običajima.

– Prošlu smo godinu proveli u pripremama i projektu opremanja broda za ribolovni turizam. Ovo je zapravo premijerno ljeto da na novi način pokazujemo ljepote i posebnosti otoka Vrgade. Nadamo se kako će nas se sada bolje vidjeti na turističkom tržištu i kako će lokalne agencije biti spremnije s nama surađivati, jer Vrgada je uistinu prebogat mali otok, koji ima i na pretek ljepota koje vrijedi vidjeti. Naša ribarska priča samo je još jedan način da pokažemo kako njegujemo svoju baštinu. Sv. Andrija godinama je prehranjivao otočane, točnije od 1947. godine. Dio je našeg identiteta i povijesti, počeo je Punoš dok plovimo morem oko Kornata.

– Ukoliko su voljni, sami mogu pripremiti ješku i nabosti je na udicu, a potom i baciti parangal jer nije nam cilj da budu pasivni promatrači, dodao je Punoš, dok nam je predsjednik zadruge Damir Torić kazao kako se stok oporavio, naročito otkad su ukinute potegače koje su uništavale morsko dno.

Bili smo na Vrgadi i s otočnom proizvođačkom zadrugom u ribolovu

Snimio: Luka Jeličić

30.07.2024. 10:20

Galerija

Foto: Luka Jeličić

Između turizma i tradicije

– Naša je otočna zadruga naš najveći ponos. Kada je na Sveučilištu rađena toponimija otoka Vrgade, saznali su da je naša jedina otočka zadruga koja radi u kontinuitetu. Trenutno se bavimo ribarstvom i održavamo liniju 415 s trinaest zaposlenih, od kojih jedanaest živi na Vrgadi, dodao je Punoš.

Za razliku od brojnih dalmatinskih otoka koji polako odumiru, gdje naročito zimi jedva da i ima žitelja, Vrgada se diči s osam učenika u lokalnoj osnovnoj školi i s oko 200 stalnih žitelja. Ovaj smo predivni otok već posjetili prošlog ljeta, kada nas je Maja Punoš Rebić provela njegovim skrovitim kalama i ispričala sve otočne tajne kojih se još uvijek sjećamo.

Dok je Ruzario na pridneni parangal s većim udicama pripremao ješku, nadali smo se kako će nakon tri sata, kad smo se parangalu vratili, na njemu biti ribe. No, dobili smo prazne udice, nije bilo čak ni ješke za lešati. Za nas su već noć prije bacili veliki parangal, na koji se čak uhvatila jedna riba, tako da se na kopno nismo vratili praznih ruku. No, pravim se ribarom pokazao Jakov, Damirov sin, koji slovi za vrsnog mladog ribara koji će nastaviti obiteljsku tradiciju. Unatoč ribarskoj tradiciji, otok uvelike ovisi o turizmu, pa tako i sama opstojnost zadruge, koja najveći dio svojih prihoda ubire upravo ljeti. Zato smo naše Vrgadine i pitali kako se otočani nose s velikim ljetnim gužvama.

– Za mali otok kao što je Vrgada, proživljavamo masovni turizam, ali navikli smo se. Godišnje se gužve svedu na oko dva mjeseca i to se da izdržati. Jako je teško govoriti o ravnoteži, jer zadruga ovisi o putnicima, pojasnio je Torić.

Ljubav na prvi pogled

Dok plovimo uvalom Kranje, Torić nam je kazao kako je to područje na kojem se mnogi bave ribolovom, a i kočari se dva tjedna godišnje. S pogledom prema Kornatima razgovaramo o prošlosti otoka u društvu najvećih dišpetoža mora – dupina. Povratnik iz Amerike, Zdenko Čulić, koji na Vrgadi provodi penzionerske dane, pridružio nam se na brodu i ispričao kako se na otoku živjelo u stare dane.

– Otočne su obitelji prije bile velike, ja sam 14. dijete u obitelji. Živjelo se puno teže, ali bili smo bliži. U Drugom svjetskom ratu pola je obitelji otišlo u El Shatt, a ostatak ostao na otoku, koji nasreću nije stradao, tako da su spasili živote, prisjetio je Čulić. A da se u Vrgadu na prvu zaljube mnogi, potvrdili su nam otac i sin, Karlovčani Dušan i Mirko Dragojević.

– Vrgada je raj na zemlji. Čim smo prvi put došli na otok, u njega smo se odmah zaljubili i tu se već godinama vraćamo. Točnije, šesnaest godina. Iako imam vikendicu kod Karlobaga, Vrgada je moj drugi dom. Vikendica je za suprugu, a Vrgada za mene. Prejedrio sam i preronio cijeli Jadran, no nigdje nije kao na Vrgadi. Rijetko se gdje na obali može naići na takvu ljepotu, koja je u suštini godinama neizmijenjena, gdje se još uvijek živi autentičnim životom, vodeći se stoljetnim ribarskim tradicijama, kazao nam je ušan. Otok se, zaključuju svi, mora poštovati kako bi on mogao živjeti.

Ješka na lešo na kraju je ipak ostala zaboravljena jer na udicu se nešto i uhvatilo. Parangali su izašli siromašni, ali mi smo se zato na kopno vratili bogatiji za brojne zanimljive priče. Iako još uvijek bruse zadnje detalje svog novog poduhvata, s pravom možemo kazati kako je jutro na moru s Vrgadinima bilo iskustvo kao malo koje. Uživanje u ljepotama mora, uz dobru ribarsku ćakulu i malo ribarskog prigovaranja.