Rijetki se još dižu i liježu s motikom, na pijacama je malo proizvoda iz prve ruke

Pariški putopisac Pierre Bauron oduševio se 1888. godine izgledom zadarske pijace na Kampi, nekadašnjem Zelenom trgu. Kakva graja i kakvo šarenilo. Na trgu vlada jezična konfuzija. Kupuje se i prodaje na svim mogućim narječjima, kazao je tad Bauron. Nažalost, anglo-američko bombardiranje Zadra u Drugom svjetskom ratu sravnilo je sa zemljom Kampu i sve oko nje.

Tržnica se privremeno preselila na Pet bunara, dok inženjer Josip Budak nije, prema povijesnim izvorima, 1952. godine, uredio današnji prostor. Ponovo oživljenu umjetnost trgovanja na zadarskoj tržnici svojom je kamerom od 1953. do 1981. godine zabilježio Ante Brkan – veliki zadarski i svjetski majstor fotografije. Prema tadašnjim zapisima, kroz rano jutro se čak čekalo u redu za obilazak svih banaka. Voće i povrće je stizalo tek ubrano iz Ravnih kotara, plodnih polja oko Vranskog jezera, ribari su ulov dovozili sa zadarskih otoka… A danas, potpuno drugačija situacija. Gradska pijaca na Poluotoku iz godine u godinu postaje sve manje privlačna za zadarske zakupce, koji polako odlaze u mirovinu, a kod mladih nema interesa da ih zamijene. Prema riječima direktora Tržnice Zadar, Tomislava Letinića, unatoč odljevu zakupaca s Poluotoka, kojih je na godišnjoj razini dvoje do troje, ipak posluju pozitivno. Situacija je slična i u ostalim gradovima Lijepe Naše – Rijeci, Puli, Osijeku i Zagrebu. Više je simptomatičnih razloga zašto iščezava takav način prodaje i kupnje.

Htjeli mi to priznati ili ne, i na pijacama je danas uistinu malo proizvoda iz prve ruke. Poljoprivrede je sve manje, rijetki se još dižu i liježu s motikom, znoje i skupljaju žuljeve. Lakše je otići na veletržnicu, zakupiti proizvode iz drugih zemalja i čuditi se kako ljudi ne žele kupovati, a među ponuđenim voćem i povrćem su i – banane! Ne smijemo zaboraviti ni logistiku. Pijace su, kao i kod nas u Zadru, obično smještene u srcu grada, gdje parkiranje postaje sport za sebe. Tko želi satima tražiti parking na Poluotoku (možda ga nikad ni ne pronađe) kad je jednostavnije otići do najbližeg trgovačkog centra, kojih hvala Bogu ne manjka, parkirati u garaži i završiti kupovinu bez kapi znoja.

Osim toga, u trgovačkom centru možete odmah uzeti i druge potrebne namirnice, odjeću, obuću, sve potrebno za dom. Pijace su od pamtivijeka bilo grada. Ali, grad je danas tek prolazna, turistička destinacija pa pravog, autohtonog, dalmatinskog štiha više i nema. No, i društvene smo interakcije vješto zamijenili lajkanjem i komentiranjem na društvenim mrežama, jer tko još želi razgovarati s tetama koje se sjećaju tvojih roditelja, baka i djedova, kad jednostavno sve saznaš s dva, tri klika. Ali, tete s domaćim proizvodima na pijaci nemaju filtere koji čine da voće izgleda savršeno, bez ijedne mane, baš kao na fotografijama poznatih influencera.

I tako, dok tržnice godinama lagano umiru u mukama, svi mi uživamo u blagodati moderne tehnologije, globalne ekonomije i udobnosti koja nam omogućava da izbjegnemo sve one “dosadne” i “neugodne” aspekte života. U tom procesu, gubimo dio identiteta, autentičnosti i zajednice, ali – sve nam je nadohvat ruke! Dakle, propadanje pijaca nije ništa drugo nego logičan slijed događaja u društvu koje cijeni brzinu i udobnost.

U ovom suvremenom svijetu, pijace jednostavno nemaju ni najmanju šansu protiv nadmoćnih trgovačkih centara i online kupovine. Možda jednog dana, kada se zasitimo sterilnosti supermarketa, ponovno otkrijemo čari odlaska na pijacu. Možda će tada teta s banka biti hologram, a njezin sir virtualan, ali svejedno ćemo osjetiti nostalgiju za vremenima kada je hrana imala okus, miris i priču. Do tada, nastavimo uživati u našoj modernoj utopiji.