Veronika Santo predstavila svoj treći roman "Venecijanski sat"

Autorica Veronika Santo je u Gradskoj knjižnici Zadar predstavila svoj treći roman pod naslovom »Venecijanski sat«. Roman je do sada njezino djelo koje je najbliže onome što nazivamo znanstvenom fantastikom, a kao i prethodna dva romana predstavlja plod suradnje s Maticom hrvatskom iz Bizovca i urednikom Vjekoslavom Đanišom. Radnja romana odvija se između sugestivnog dalmatinskog pejzaža i raskošnih venecijanskih palača.

Šarolik životni put

Predstavljanje romana moderirala je HRT-ova novinarka Ana Marušić, a uz autoricu Santo sudjelovala je zadarska spisateljica Mirjana Mrkela. Moderatorica Marušić je na samom početku istaknula kako autorica Santo pored intrigantne poze, posjeduje i šarolik životni put koji ju je vodio na različite strane.

Foto: Arif Sitnica/Ana Marušić, Mirjana Mrkela i Veronika Santo

Veronika Santo započela je svoju spisateljsku avanturu nakon završetka studija. Iako je bila izvrsna studentica, osjećala je oslobođenje nakon diplome jer je konačno mogla slijediti svoj unutarnji glas i posvetiti se pisanju, što je oduvijek osjećala kao svoj poziv. Njezina karijera krenula je u časopisu Sirius, tada popularnom jugoslavenskom znanstveno-fantastičnom časopisu. Uskoro se pridružila i školi za mlade pisce kako bi dodatno razvila svoj talent. Nakon nekog vremena, proširila je svoje djelovanje i na rad u Srbiji. Međutim, dolaskom Domovinskog rata, prekinula je svoje spisateljske aktivnosti te nije pisala gotovo trinaest ili četrnaest godina, kako otkriva.

– Ponovno započeti s pisanjem nakon dugo vremena bila je izazovno. Iako talent i unutarnji poriv igraju ključnu ulogu,​nakon godina pauze zaboravila sam tehniku. Trebalo mi je čak godinu dana da napišem priču od trideset stranica. No, upornim trudom ponovno sam savladala tehniku. No, Sirus nije više postojao, ljudi su nestali. Zapitala sam se što sad? U to vrijeme su mi objavili priču u Ad Adastri, i tako je sve nekako ponovno počelo. Pritom bih istaknula kako imam već nekoliko antologija objavljenih u Italiji. Nedavno su me iz Italije pozvali da zastupam Hrvatsku na najvećem SF festivalu jer im se svidjela moja priča. To mi je zaista velika čast, istaknula je autorica Santo.

Foto: Arif Sitnica

Moderatorica Marušić ju je upitala kako je nastao roman »Venecijanski sat«, a autorica Santo je otkrila kako je priču prvi put napisala za jednog talijanskog urednika, nakon čega je ta priča ušla u antologiju. Naposljetku je objavljena i u Hrvatskoj.

– Više urednika mi je predložilo da proširim priču u roman. Nisam imala ideju kako to učiniti, kako priču od 30 stranica pretvoriti u priču od 200 stranica. Za sve to treba dodati i razraditi nove likove, kao i cjelokupni ambijent. No, kada se dogodila pandemija imala sam puno vremena za razmišljanje i tako sam krenula pisati. I na koncu sam ga uspjela izdati, što je prava sreća u današnje vrijeme, budući da manjka izdavača, kaže Santo.

Roman predstavlja razrađeniju varijantu »Mletačkog sata« te otkriva stil koji je zreo i pun matematičkih podataka koje autorica objašnjava s takvom lakoćom. No, kako tvrdi, za pisanje takvog jednog romana potrebno je jako puno istraživanja.

– Redovito idem na konvencije i uvijek pričam mladim autorima kako se ne može raditi SF bez prethodnog istraživačkog rada. Prije pisanja moraš znati što je netko prije tebe napisao, ne bi li se ponovio. Primjerice, ako želiš pisati o umjetnoj inteligenciji moraš znati osnove o tome. Nadalje, kada uđeš u sve to moraš uvidjeti koja je glavna ideja i nastaviti je razvijati. Na primjer staviti umjetnu inteligenciju u neki drugi kontekst, na primjer u zajednicu ljudi koji imaju drugačiji politički sustav u odnosu na nas danas. Kada napraviš više opcija, brzo uvidiš koja je najzanimljivija, objašnjava Santo, dodajući kako nikad nije mogla pisati mainstream jer joj je, kako kaže, znanstvena fantastika u krvi i ne zna pisati drugačije.

Odrastanje i sazrijevanje

Kako ističe moderatorica Marušić, roman nadilazi okvire SF-a i dotiče šire teme poput odrastanja i sazrijevanja, što nas pokreće u vezama i što nas oslobađa.

– U romanu govorim o vremenu i povijesti. Moramo prihvatiti činjenicu da je povijest vrijeme i da konstantno teče neumitno donoseći promjene. Iako mi te promjene nastojimo zaustaviti i zatvoriti se, nerijetko nam bujica vremena odnese stolicu ispod nogu. Jedan od glavnih likova u romanu, budući da ih imam nekoliko, predstavlja profesora povijesti koji otkriva da ima neizlječivu bolest. Iako situiran, putuje, ima velika i mala zadovoljstva, primoran je hodati i tražiti rješenje. Dakle, cijela priča se vrti oko toga da se moramo prepustiti toku vremena i da ga ne možemo zaustaviti. To je metafora za sve naše živote i kako trebamo prihvatiti promjene koje nam dolaze u susret, ističe autorica, dodajući kako priča romana počinje na jednom dalmatinskom otoku i onda se prebacuje u razdoblje Kandijskog rata i Venecije, pa se ponovno vraća u naše vrijeme. Jedan od glavnih likova, astrolog i magičar Turčin izradio je jedan sat, a protok vremena omogućen je specijalnim načinom putovanja kroz vrijeme.

Foto: Arif Sitnica

Zadarska spisateljica Mirjana Mrkela podijelila je svoje dojmove o ovom romanu kazavši kako ju je priča romana zaista odvela na put kroz vrijeme, i kako joj je bilo ugodno u svim ambijentima koje je autorica tako vješto dočarala.

– Kod Veronike prevladavaju utopijski pejzaži, bio to dalmatinski otok ili Venecija, jednostavno u njezinoj priči ne možeš pobjeći od ljepote, divnog i slatkog života. Naša autorica je preskromna. Naime, ovaj roman je fenomenalan! Ona posjeduje tako jedan izbrušen stil. Kada kaže zaboravila sam tehniku, ali to nije tehnika, to je jednostavno umjetnost. A kao čitateljica jako dobro razlikujem tehniku od umjetnosti, a ovo što je napisala je prava SF književnost. Kada čitate ovaj roman sve se čini tako lako i razumljivo, jednostavno je napisano kao da je za svakoga, kazala je Mrkela, dodajući kako bi ovaj roman zasigurno trebao biti uvršten na sam vrh svjetske SF literature.

Novinarka Marušić je dodala kako ju je prilikom čitanja posebno dojmilo način na koji autorica Santo opisuje scene koje su nevjerojatno žive, tople, opipljive i nadasve uvjerljive. Na koncu, autorica Santo je istaknula kako u romanu ima nekoliko glavnih likova, prilikom čega je posebno izdvojila lik djevojčice Mihe koja odrasta kroz cijeli roman.

– Kroz lik djevojčice Mihe htjela sam stvoriti pravi ženski lik koji će živjeti na svoj način, koji neće živjeti po klišejima koje nameće društvo. Takvih ženskih likova, nažalost, nema previše, zaključuje autorica Santo, što joj je pružilo dodatnu motivaciju za stvaranje jednog takvog snažnog ženskog lika.