Petak, 22. studenog 2024

Weather icon

Vrijeme danas

13 C°

župnik župe Presvetog Srca Isusova Voštarnica

Fra Bojan Rizvan: 'Crkva je nositeljica poziva na obraćenje, ali temelj poziva nije strah od Boga...'

Autor: Nina Vigan

30.03.2024. 10:46
Fra Bojan Rizvan: 'Crkva je nositeljica poziva na obraćenje, ali temelj poziva nije strah od Boga...'

Foto: MISLAV KLANAC



Fra Bojan Rizvan, djeluje u župi Presvetog Srca Isusova od 2016. godine, a od 2017. godine kao župnik iste župe. U svojoj župi aktivno radi s mladima i svima kojima je, kako kaže, pozvan nositi darove evanđelja. Fra Bojan je rodom s otoka Krka, ali je 2003. godine doselio u Zadar u srednju školu nakon čega je imao novicijat na Košljunu i na Trsatu. Nakon pet godina studija u Zagrebu, služio je u Splitu, Puli i na kraju stiže u Zadar gdje boravi već osam godina. U tih osam godina, kao mladi svećenik, stekao je naklonost vjernika, osobito mladih s kojima se susreće u svjedočenju o Bogu, o životu i životnim izazovima. S obzirom na to da je pred nama Uskrs, najveći kršćanski blagdan, razgovarali smo s fra Bojanom o vjeri, mladima i njegovom pozivu. Kako nam je kazao, njegov poziv služenja Bogu došao je postupno, »u hodu«.


Osjećaji varaju


– Ponekad dijete u ranoj mladosti ne može donijeti konačnu i zrelu odluku, ali sigurno osjeti privlačnost gdje ga Gospodin zove i treba. Kod mene se u srednjoškolskim danima iskristalizirala ta odluka. Odlučio sam biti vjeran Božjem glasu i nadam se da ostajem to svaki dan. Svaki poziv, kako onaj obiteljski tako i Bogu posvećeni, uvijek je temeljen na svakodnevnom osluškivanju Božjeg glasa. U tome se sastoji naša vjernost, ne samo da budemo vezani za tu stalnu odluku življenja u jednom pozivu, već da


je i svakodnevno obnavljamo. Tako se u našem pozivu isprepliću ustrajnost i vjernost. To su dvije različite zbilje koje nisu iste jer netko može biti ustrajan u svome pozivu, ali da pritom ne bude i vjeran. Jer koliko je onih koji su ustrajni u braku, a nisu vjerni bračnom supružniku, ili pak ustrajni u posvećenom životu, a ne i svakodnevnim Božjim nadahnućima. Iskreno, trudim se svaki dan živjeti sve vjernije Bogu i Njegovu glasu. To je avantura života s Kristom, odluka koja se obnavlja svakog dana, kazao je fra Bojan.




Iako je Uskrs dan kad je Isus dao svoj život za čovječanstvo, mnogi više važnosti pridodaju Božiću i Isusovu rođenju. Upitali smo našeg sugovornika kako on gleda na to.


– Danas, u ovom modernom društvu možete govoriti protiv svega, osim protiv nečijih osjećaja. Previše smo zbilju i sve što nas okružuje sveli na razinu osjećaja. Danas je najvažnije prilagoditi sve našim osjećajima, a čini mi se da se blagdan Božića jako dobro uklapa u tu priču jer se govori o obiteljskom zajedništvu i dobrom “feelingu”, a tu je i »društveni advent« i što sve ne. Sve se nekako svojim vlastitim osjećajima prilagođava, a to je jedna velika zamka jer osjećaji su “jako dobri sluge, a vrlo loši gospodari”. Ako dopustimo osjećajima da upravljaju našim životom, ako slušamo samo svoje srce, lako upadnemo u zamku površnosti i prolaznosti. Jer, naše srce bi čas jedno, čas drugo. Ono je vrlo nestalno i kolebljivo. Zato je puno važnije biti poslušan


Božjoj riječi, jer tada nećemo svoju vjeru temeljiti na osjećajima, nego na iskustvu Božje blizine i poslušnosti njegovoj riječi. Uskrs je događaj koji mora oblikovati vjeru našega naroda. Sveto Pismo razlikuje dva pojma: nevjernika i bezbožnika. Jedno je biti vjernik ili nevjernik. To su oni koji vjeruju ili ne u Božje postojanje. Ali posve drugo su bezbožnici, to su oni koji žive bez Boga. Tako primjerice netko može biti vjernik, a da pritom živjeti kao bezbožnik, tj. u potpunosti živi bez Boga. Meni se čini da je to danas problem hrvatskog društva koje još na govornoj razini živi kao društvo vjernika, ali, ako ćemo iskreni biti, ono živi poprilično bezbožno. Odluke na društvenoj razini, ali i na planu osobnog života, ne donosimo na temelju poslušnosti Evanđelju nego svojim trenutnim interesima i stavovima. Mislim kako tu leži naš temeljni problem, budući da živimo bez Boga, sve prilagođavamo svojem vlastitom „ja“ koji polako postaje središte našeg života te sve podvrgavamo svojim osjećajima i svojim slabostima, ističe fra Bojan.


Crkvu čine ljudi, svi oni kršteni koji su postali dionici Crkve, a kako kaže fra Bojan važno je obratiti se i vjerovati Evanđelju.


Fra Bojan Rizvan, Foto: Mislav Klanac


Svevremeno Evanđelje


– Crkva je nositeljica poziva na obraćenje, ali temelj toga poziva nije strah od Boga. Evanđelje je Radosna vijest! Uskrs je vrijeme kad osobito živimo tu radost. Tad postajemo svjesni da naša radost ne ovisi o trenutnim stanjima, nego je utemeljena u vječnosti. To je ono na što nas Krist podsjeća: da unatoč teškim stanjima u kojima se čovjek nađe može živjeti istinsku radost. Radost nije osjećaj, radost je stav, kazao je fra Bojan dodavši da u susretu s vjernicima, osobito na duhovnim obnovama, upravo u Evanđelju pronalaze odgovore na osobne poteškoće pojedinaca.


– Evanđelje je svevremeno i za svaki trenutak u našim životima Bog po svojoj riječi ima poruku. Bog želi pratiti moj hod. Krist se, postavši čovjekom, sjedinio sa svakim od nas. Danas, živimo u teškim stanjima, društvu beznađa, depresije, anksioznosti i slično, ali ljudi su ti koji su sagradili takoreći plafon nad svojom glavom i ne vide nebo. Krist je prolazio kroz iste ljudske kušnje, sudjelovao u muci i sam doživio potresenost svoje duše. Temelj kršćanskog poslanja je da znam Krista pustit u svaku svoju životnu situaciju, da sam spreman Boga zazvati i dopustiti mu da me kroz takva teška stanja teše i oblikuje za vječnost. Radost kršćanina je znati prepoznati Boga u svojoj tjeskobi, vidjeti da je s nama, kazao je fra Bojan dodavši da je najvažnije osvijestiti ljudima sigurnost istine da ih Bog nije ostavio.


– Bog nam donosi mir. On je jedini kadar iz košmara napraviti red. Mladi sve više to osjećaju. Vide da ih ovaj svijet i nered nas starijih razočarava. Zato bi rekao da mladi žele uskladiti svoje srce s Kristovim zahtjevima. Shvatili su da u našem srcu postoji praznina koju nitko ne može ispuniti osim Boga. Veliki problem kod mladih je uspoređivanje s drugima, ali to je put kojeg nam đavao nudi, a takav put nužno vodi u propast. Živimo u društvu uspoređivanja jer u nama postoji potreba za uspoređivanjem i vrednovanjem, ali ponajprije se trebamo uspoređivati samo s Bogom kako bismo mogli prepoznati da nitko od nas nije isti, da svi imamo različite talente koje nam je Bog dao te da sposobnosti drugih vidimo kao dar, a ne kao prijetnju. Tek tada ćemo zadobiti radost, rekao je fra Bojan, kojeg smo također upitali kako bi se po njegovom mišljenju Crkva trebala približiti mladima i je li prikladan put društvenih mreža, ali i kako se pripremaju za svoj najstariji i najveći blagdan.


Crkva gleda brojke


– Mislim da je vrijedna prisutnost Crkve na društvenim mrežama, ali ništa ne može zamijeniti osobni susret. Jedna od varki društvenih mreža jest što možeš pogledati neku poruku ili snimljeni poticaj, ali ćeš za dvije minute upaliti neki drugi video i zaboraviti ono što si čuo. Društvene nas mreže uče površnom životu, a razgovor nas uči dubokom životu u kojem nema skrivanja iza lažnih profila. I Isus je najviše čuda napravio u susretu jedan na jedan. Brojnost mase ne jamči uvijek i učinkovitost, a možda je to isto jedan od problema Crkve, što ponekad puno toga gleda kroz brojeve. Ali brojevi nam vrlo malo znače, i ta potreba za brojanjem nas može samo opteretiti. Evanđelja ne poznaju riječ ‘uspjeh’, a Isus je ako ćemo gledati kriterijima brojnosti doživio posvemašnji “neuspjeh” jer su ga svi ostavili i pobjegli. Ali baš tada napravio je najveće čudo: darovao nam spasenje. Crkva je možda u medijskom prostoru izgubila određeni utjecaj, ali u narodu, po mom osobnom iskustvu i mišljenju, Crkva ima svoju snagu i čvrstinu. Crkva nikad ne treba biti opterećena brojem, nego treba biti opterećena time koliko donosi kvalitetu Evanđelja u naše društvo. Mi smo pozvani svjedočanstvom našeg susreta s Uskrslim preobražavati društvo u kojem živimo. Zato će Isus reći učenicima da su oni “sol zemlje i svjetlo svijeta”, ali baš zato ne smijemo dopustiti da ta sol obljutavi, da naš vjernički život postane mlak i neprepoznatljiv, kazao je fra Bojan dodavši da je Evanđelje poput kvasca u društvu, nije nametljivo, ali je itekako primjetljivo.


– Želio bih poručiti ljudima da Uskrsnuće nije događaj koji slavimo samo na izvanjskoj razini. Smisao slavlja Uskrsnuća je da Kristov Uskrs prožme moj život, tj. da znam ustati iz svake svoje smrti, smrti svojih grijeha, svojih navika, smrti svojih nepraštanja i sebičnosti. Samo tako će Gospodin otvoriti naše oči za nešto što još nismo vidjeli, a to je prepoznavanje Gospodina koji nam dolazi ususret u našoj svakodnevici. Uskrsnuće nas odvraća od bezbožnog života. Isus je uskrsnuo da bismo mi mogli živjeti u njegovoj milosti, i to u potpunosti donoseći drugima radost neba, zaključuje fra Bojan Rizvan.