Gotov je Voice! Vrijeme je za put zvijezda u zaborav

Ne znam ja kako to mene ništa ne zanima, ali meni su sva ta natjecanja, najljepši ples, najbolji glas, naj talent, nekako bez veze. Ali, ljudi to vole i treba to snimati da narod gleda nešto donekle pristojno da ne počnu s narodnjacima, jer jedva smo se riješili nekih koji su kao tamburaši, sevdah i sve u tom stilu, a sve to baca na istok, primitivizam i da sada ne nabrajam na što sve ne. Bilo kako bilo, ovaj »Voice« se rastezao tjednima i mjesecima, a ljudi su komentirali tko je kakav bio, tko je nezasluženo ispao pa ovo, pa ono, a najgore je gledati ove neke estradne zvjezdice koje su u žiriju pa se tamo prenemažu, plaču i jecaju, teške suze rone, doživljavaju višestruke orgazme i sl., sve zajedno artificijelno i mučno za svakoga tko ima imalo relevantan IQ.

Ali, što sam ono htio reći? Sjetio sam se jednog od tih prvih natjecanja kada su glavne zvijezde bili Rafo – Kralj mandarina, Saša, Tin i Kedžo, Natalija Dizdar i ona simpatična Makaranka kojoj se ne mogu sjetiti imena. Mi smo onda mislili da će svi oni postati zvijezde koje će sjati desetljećima, ali se to manje-više nije dogodilo. Najviše je obećavao Rafo koji je bio onako jako drag i simpatičan, ali je vrlo brzo nestao sa scene i posvetio se navodno vjerskoj glazbi (Rafu sam inače osobno upoznao kada je bio u Zadru u posjetu Pedijatriji i ostavio je jako dobar dojam skromnosti i kućnog odgoja). Saša, Tin i Kedžo su bili više onako kao neka zafrkancija, a Dizdarica je napravila karijeru u sferi glazbe kakvu ona voli, ali takva vrsta muzike nije toliko zanimljiva na nacionalnoj razini, iako to što radi, radi visoko profesionalno. I tako je to stalno, iz godine u godinu. Pojave se, priča se o njima, a onda nestanu kao da ih nije ni bilo. Kako i zašto? Vrlo jednostavno. Nemaju svojih pjesama po kojima bi ih ljudi zamijetili i pamtili. Izdaju oni neke ploče, ali ne znam baš da je materijal s istih ostavio neki trag. A zašto nije? Zato što im je materijal blijed i nikakav, a takav je jer na domaćoj sceni vladaju klanovi koji ne žele dijeliti kolač s mlađim autorima i onda imamo sivilo i dosadu. Tužno, ali istinito. Uzalud vam trud pjevači.

ŠTO JE ZAJEDNIČKO PUTNIČKOM BRODU »OSIJEK« I MENI? OBOJE SMO ZRELI ZA RASHOD

Evo smo na televiziji vidjeli prilog o putničkom brodu Osijek, o tome kako je već star i kako će.po svemu sudeći morati ići u rezalište, i to točno tu kraj nas na Ugljan. Sada se svi sjećaju tih davnih pedesetih godina kada su takvi brodovi naveliko građeni u tadašnjoj tzv. zajednici država da joj sada ne spominjem ime da ne bude uvrijeđenih, bez kupovanja podrtina iz inozemstva. I onda, gledajući taj prilog, misli same odlutale u davnu 1973. godinu kada je taj brod imao točno 18 godina, a ja deset manje (manje od broda, a ne od sadašnjih godina mojih). Tada smo moj dragi, pokojni tetak i ja bili na Korčuli i vraćali se s tim istim Osijekom za Zadar. Sjećam se kako tetak nije bio zadovoljan što nas ne voze Liburnija ili Ilirija (Slavija je došla koju godinu kasnije), a sprema se neko nevrijeme. Tako mali nisam obraćao pažnju na to sve dok nas tamo oko Hvara nije uhvatilo takvo nevrijeme da se brod tako valjao da bi, svaki put kada bi se nagnuli, kroz prozor salona vidjeli plavo more umjesto plavog neba. Stolovi su bili zakucani u pod, ali su zato stolice letjele tamo-vamo i da ne duljim – bilo je strašno i jezivo i ostavilo je dalekosežne posljedice na moju nježnu i labilnu psihu tako da sam postao rijetki Dalmatinac bodulskog porijekla koji se boji mora. Tome treba pridodati da smo istog ljeta išli na izlet od Obrovca do slapova gdje je pijano blago koje je upravljalo tim drvenim brodićem tresnulo o neku stijenu i time zapečatilo moju vezu s morem i brodovima. U međuvremenu je brod Osijek postao oronuli starac, a ni ja se bolje ne osjećam tako da ovaj TV-prilog i nije nešto što me je obradovalo.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Zadarskog lista.