Intimne univerzalne priče koje isprepleću prošlosti, sadašnjosti i budućnosti

U organizaciji Galerije umjetnina Narodnog muzeja Zadar u Gradskoj loži i Izložbenoj dvorani Kneževe palače do 10. veljače mogu se pogledati dvije izložbe u okviru 19. Plavog salona. Naime, profesor i kustos Vinko Srhoj, koncipirao je samostalnu izložbu »Unutrašnje i vanjsko: lutajući krajolik Mirjane Vodopije« u Gradskoj loži, dok je kustosica Koraljka Alavanja koncipirala skupnu izložbu pod naslovom »Iznutra prema van: transmedijalnosti i intermedijalnosti u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti« u Izložbenoj dvorani Kneževe palače. Na ovom 19. triennalu predstavljena je srednja i mlađa generacija umjetnika koji izlaze iz medija slike kao dvodimenzionalne površine metodom oprostoravanja ili transkribiranja u digitalne oblike, prihvaćajući intermedijalnost posredovanu novim tehnologijama. Dakle, izložbe tematiziraju umjetnički interes za prekoračivanje granica unutarnjeg i vanjskog, te eksperimentiranje s različitim umjetničkim medijima. Pritom umjetnici nove tehnologije kako bi transformirali područje slikarstva i redefinirali ga u digitalne oblike.

Umjetnici tako stvaraju u intermedijskim ili transmedijskim formama, poput performansa ili instalacija, istražujući senzorna iskustva poput zvuka i osjeta. Izborom umjetnika prikazuju se subjektivne priče iz njihovih života, istražujući prošlost, osobno okruženje te utjecaj društva, politike i kulture na oblikovanje identiteta.

Pejzaž Mirjane Vodopije

U okviru teme, a u koncepciji i izboru prof. dr. sc. Vinko Srhoja predstavljena je samostalna izložba suvremene hrvatske umjetnice Mirjana Vodopije.

– Glavna tematska preokupacija autorice Mirjane Vodopije jest pejzaž koji je istodobno i vanjska »objektivna« projekcija i unutrašnji doživljaj čovjekove subjektivne interakcije s njime. Unutrašnje i vanjsko, stanje realija i stanje psihe, fizičko i mentalno, prožimaju se i vode dijalog u ovom pejzažu koji je koliko vanjski toliko i unutarnji. U suvremenom multimedijalnom obliku predstavljena je nova koncepcija pejzažne umjetnosti koja sredstvima novih tehnologija oblikuje pejzaž kao onaj u koji je moguće zagledati iz privatne sfere i inverzno privesti vanjski prostor u prostor ograđen privatnošću i intimom, često izgrađen na snovima i dojmovima iz djetinjstva, kazao je profesor Vinko Srhoj dodavši kako je ovo tek mali dio retrospektivne izložbe »Lutajući krajolici« koju je autorica Vodopija imala tijekom 2019. godine u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, a za koju je osvojila nagradu Hrvatskog društva likovnih umjetnosti za najbolju izložbu i Nagrade Vladimir Nazor za likovne umjetnosti.

U Izložbenoj dvorani Kneževe palače posjetitelji imaju priliku razgledati radove desetoro iznimno talentiranih umjetnika. Među njima su Marija Ančić, Vitar Drinković, Amela Frankl, Vida Guzmić, Ana Jagić, Gloria Lizde, Ana Sladetić Šabić, Sandra Sterle i Ksenija Turčić. Prvih nekoliko dvorana, kako ističe kustosica Koraljka Alavanja, propituje oblikovanje identiteta, kroz suočavanje s obiteljskim naslijeđem, kao i društvenim konstruktima relevantnim za vrijeme u kojem živimo i njihovog međusobnog preplitanja.

Foto: Luka Jeličić

Novi mediji

– Rad Glorije Lizde pod nazivom »Kako je izgledalo moje lice prije rođenja mojih roditelja?« postavlja pitanje o konstruktu vlastitog identiteta. Naime, poput Zen Koana, autorica potiče promišljanje o temeljima svoga identiteta i procesu formiranja subjekta putem dijaloga s obiteljskim memorabilijama. Ana Jagić kroz projekt »Konstante« istražuje svoj identitet kroz razdoblje od dvadeset godina, naglašavajući pritom sve one konstante i varijable koje su oblikovale njezinu autentičnost. Vida Guzmić u radu »Sjene njenih slika« revalorizira slikarstvo svoje bake Sofije Guzmić, naivne slikarice, intervenirajući u njezin rad gradeći suodnos između umjetničkih identiteta na emocionalnoj razini, dok na materijalnoj razini, kako ističe kustosica Alavanja, baštini metode i tehnike koje je koristila njezina baka, ali ih prenosi u novi medij.

Sandra Sterle u radu »Oživjeti nona (Estetika političke traume)« rekonstruira obiteljsku povijest koristeći obiteljsku arhivu oživljavajući fragmentarna sjećanja »koja se lome kroz bezbrojne prizme« i istodobno isprepliću s fikcijom. Kolaži sačinjeni od različitih medija tvore intimni portret djeda i unuka, u kojima se pomiče granica od privatnog do generalnog razumijevanja svijeta u kontekstu ispreplitanja odnosa društva i politike, znanosti i mašte.

– Ksenija Turčić, u svom radu »Iconophilia glow«, istražuje ideju da svaki pojedinac isijava energiju i ostavlja svoj trag. Unatoč tome, otisnute siluete tijela ne pružaju informacije o samoj osobi koja je ostavila trag, identitet ostaje skriven, ali trag i dalje postoji. Autorica tako propituje odnos između brisanja identiteta, individualnosti, fizičkih tragova i energetskih ostataka, postavljajući pitanje – što i kako ostavljamo za sobom?, navodi kustosica Alavanja, osvrćući se na isječak projekta Amele Frankl »Hadidja i Harmatan« u kojem autorica rekreira svoje doživljaje s putovanja u Mauritaniju, gdje se suočava s izazovima povezanim s nošenjem marame, metaforički predočavajući složenost društveno-kulturnih iskustava i spoznaja, propitujući istodobno identitet kroz perspektivu stranaca tijekom boravka u udaljenoj zemlji.

Ponavljajuće animirane slike

S druge strane, Vitar Drinković istražuje odnos pojedinca prema okolini i vlastiti osjećaj identiteta putem svoje interaktivne instalacije pod nazivom »Brisač identiteta«. U ovoj instalaciji, autor izdvaja pojedinca iz okoline, sužavajući percepciju na osnovne biološke funkcije u kojoj se osoba suočava sa samom sobom i svojim vlastitim reakcijama.

– Na katu Palače, unutar ophoda, ističu se autoreferencijalni gif-ovi na trinaest ekrana autorice Marije Ančić iz ciklusa »Sama sa sobom« i »Treptaji«. Te ponavljajuće animirane slike uvode nas u intimni svijet strahova, tjeskobe i suočavanja s bolestima, ali i sa samim sobom. Prikazuju vrtlog emocija u koji se često zatvaramo, ponavljajući ih kao u loop-u, bez jasne vizije o tome kako izići iz tog začaranog kruga, navodi kustosica Alavanja te dodaje kako, nasuprot tomu, slike Ane Sladetić Šabić iz ciklusa »Čisto i krivo« na prvi pogled ostavljaju dojam uokvirenog »crnila«. No, kroz izraženu interakciju, ljudski dodir i toplinu, kako doslovno, tako i simbolički, autorica promatrača uvodi u svoju privatnu sferu. U tom kontekstu, promatrač, gotovo kao voajer, zaviruje u njezine intimne prizore, otkrivajući nered u kuhinji, blagovaonici i spavaćoj sobi.

– Odabrani radovi predstavljaju intimne univerzalne priče koje ističu prepletenost prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Ti radovi također dotiču pitanja individualnosti, društva, politike te evolucije tehnologije i emotivnih stanja ljudi. Kroz svoju umjetnost, umjetnici prelaze granice izolacije, otvarajući put prema spoznaji o jedinstvu doživljenog svijeta, zaključuje Koraljka Alavanja.