Pobjegla od rata u Ukrajini i u Bibinjama ispočetka gradi liječničku karijeru

Ovog ponedjeljka mještani Bibinja dobivaju novu zamjensku obiteljsku liječnicu koja je prije godinu i pol dana stigla u Hrvatsku iz ukrajinskog grada Zaporožja. Doktorica Larisa Hrebeniuk, koja ima 36 godina, stigla je u našu zemlju zajedno sa svojom kćeri od šest godina kako bi pobjegle od rata, a ono što se najviše ističe kod ove impresivne liječnice je njezino bogato radno iskustvo i predanost pozivu.

Dr. Hrebeniuk je uspješna pedijatrica s brojnim diplomama u području medicine, uključujući pedijatriju, rehabilitaciju, obiteljsku medicinu, te čak i maserstvo. Svoju strast prema medicini smatra pozivom i hobijem, a svoje znanje i iskustvo obogatila je dugogodišnjim obrazovanjem i radom u Ukrajini.

Titula doktorice znanosti

Njezin impresivan put uključuje obrazovanje na medicinskom sveučilištu, pripravnički staž, školsko liječničko iskustvo, te daljnje obrazovanje kroz kliničku ordinaturu. Nakon trinaest godina staža, stigla je do pozicije voditeljice Odjela rehabilitacije djece. Osim toga, dr. Hrebeniuk napisala je znanstveni rad te stekla titulu doktorice znanosti.

Ono što istinski zrači iz njezinih riječi je njezina strast prema medicini kao pozivu. Za nju, medicina je više od posla – ona predstavlja njezin život. Očekuje početak rada u Bibinjama s velikim entuzijazmom i zadovoljstvom, ističući da novac nije primarni motiv u medicini, već pružanje pomoći ljudima. Dr. Hrebeniuk je pravi primjer predanosti liječničkom pozivu, a njezina priča nas podsjeća na pravu svrhu medicinske struke.

– U Hrvatskoj sam zajedno sa svojom kćeri već godinu i pol dana, a naknadno nam se pridružila i moja majka. Kada je krenuo rat u Ukrajini, nalazile smo se otprilike mjesec dana u okupaciji, ali smo uspjele izaći tijekom prve kolone u tzv. zelenom koridoru. Tih mjesec dana je bilo zaista strašno, nije ti svejedno kad padne bomba u susjedovo dvorište. Nije bilo šanse da ostanemo tamo, stoga sam odmah krenula tražiti gdje bismo mogle otići. Dosta mojih prijatelja je otišlo u Poljsku, Švicarsku i Njemačku, a mene je nazvala moja prijateljica iz Hrvatske te mi ponudila pomoć. Ispričala mi je da poznaje jednu ženu iz Crvenog križa koja nam može pomoći sa smještajem i tako je sve krenulo, otkriva nam dr. Hrebeniuk dodajući kako je odmah nakon dolaska u Hrvatsku krenula tražiti posao.

Zaljubljena u Hrvatsku

– Tražila sam gdje će moje dijete biti na sigurnom, a Hrvatska mi se činila kao prikladna opcija. Nakon poziva prijateljice, kćer i ja smo sjele u vlak, putovale tri dana i tada smo napokon stigle. Prvo smo tri ili četiri tjedna bile smještene u motelu Plitvice u blizini Zagreba gdje smo rješavale dokumentaciju. Ja sam odmah krenula u potragu za poslom jer se ne osjećam dobro dok ne radim. Imam dosta diploma i puno godina staža, pa sam mislila da mi neće biti problem naći posao, no ipak je bilo potrebno čekati godinu i pol dana. Prvo sam podijelila objavu u Facebook grupi pod nazivom SOS Ukrajina gdje sam opisala svoju situaciju. Javilo mi se dosta ljudi, a najviše želim zahvaliti Draženu Jurkoviću koji mi je savjetovao da se premjestimo u neko maleno i mirno mjesto u kojem je bolja kvaliteta života, zatim ravnatelju Doma zdravlja Vukovar Anti Lohinskom koji nas je smjestio u Iloku, te ravnatelju Hitne u Vinkovcima Mati Matiću koji je tražio od Ministarstva da cijeli ovaj proces ide brže, govori nam dr. Hrebeniuk koja je posjetila Hrvatsku 2016. godine i već se tada zaljubila u nju.

– Bila sam u Hrvatskoj 2016. godine kao pratnja u jednoj besplatnoj akciji za djecu. Naime, počasni konzul Ukrajine u Hrvatskoj Ivica Pirić organizirao je akciju za djecu koja su izgubila oca, a radilo se o odmoru od desetak dana u Hrvatskoj. S obzirom na to da je išao velik broj djece, bila je potrebna pratnja volontera poput liječnika i slično, a tako su i mene uključili u to. Posjetili smo Split i Omiš, iznenadila me ljepota prirode ovdje kao i ugodna topla klima te mi je drago što će moja kćer imati priliku odrasti u njoj, ističe dr. Hrebeniuk i dodaje kako učenje hrvatskog jezika napreduje jako dobro.

Foto: Luka Jeličić

Usavršavanje hrvatskog

– Učenje hrvatskog jezika je na početku bilo malo teško, no uspjela sam ga svladati, a trenutno radim na usavršavanju jezika i ide mi zaista dobro. Prvo sam krenula s tečajevima u motelu Plitvice gdje sam učila prvu razinu jezika koja je uključivala upoznavanje samog jezika čisto kako bih ga mogla početi razumijevati. Nakon toga sam nastavila učiti hrvatski jezik čitanjem novina i knjiga, gledanjem filmova te slušanjem glazbe, a tako planiram nastaviti i dalje, rekla je dr. Hrebeniuk.

Ova mlada liječnica iz Ukrajine je putem poziva s ravnateljicom Doma zdravlja Zadar uspjela dogovoriti posao u Bibinjama gdje će prvo raditi kao obiteljska liječnica, a kada nostrificira i specijalizaciju, tada će moći raditi kao pedijatrica.

Zahvalna na pomoći

– Nakon što sam dobila sve potrebne papire, odlučila sam prvo raditi kao obiteljska liječnica, a u međuvremenu ću čekati priznanje za pedijatriju jer je pedijatrija nešto što najviše volim raditi. Istražila sam u kojem se mjestu traži i pedijatar i doktor opće prakse, a to sam pronašla u Domu zdravlja Zadar. Nazvala sam ravnateljicu Renatu Bek i kroz razgovor smo pronašle rješenje za posao, smještaj, vrtić, kao i posao za moju majku. Zahvalna sam ravnateljici Bek, kao i svim ostalim ljudima koji su mi pomogli jer bez njih ovo ne bi bilo izvedivo. U Bibinje smo stigle prije nekoliko tjedana, kuća u kojoj smo smještene je odlična, a najviše me veseli dvorište u kojem se moja kćer može igrati. Gospođa Bek me upoznala i s načelnikom Općine Bibinje Šimom Sekulom koji će mi pomoći s plaćanjem smještaja i režija tijekom prve godine boravka ovdje, bez te pomoći vjerojatno ne bih mogla uspjeti, kaže nam dr. Hrebeniuk.

Za priznanje koje mi je potrebno za nastavak rada u pedijatriji u Hrvatskoj, nisam sigurna koliko će vremena biti potrebno za to. No, nakon što se upišem u Liječničku komoru bit će malo lakše jer će taj prvi korak biti gotov. Vjerujem da će se sve riješiti s vremenom, a sve što ću trebati dodatno naučiti što se tiče jezika ili nekih predmeta mi ne predstavlja nikakav problem, pogotovo zato što je medicinska terminologija više manje ista kao i u Ukrajini. Kada je riječ o sustavu zdravstva u Ukrajini, tamo je medicina izuzetno dobra, a to znam zato što sam radila kao profesorica na jednom medicinskom sveučilištu gdje sam predavala za liječnike koji bi svake dvije do tri godine išli na povećavanje kvalifikacija, priča dr. Hrebeniuk.

Ova liječnica ima izuzetno kvalitetno radno iskustvo, brojne diplome, a u svojih trinaest godina staža uspjela je doći do pozicije voditeljice Odjela rehabilitacije djece.

Školovanje i rad

– Što se tiče mog radnog iskustva, imam diplome u pedijatriji, u rehabilitaciji, u obiteljskoj medicini, a također i kao maserka. Zanima me svašta iz ove profesije iz razloga što je to ujedno i moj hobi, a ne samo posao. Završila sam jedanaest razreda u školi nakon koje sam išla na medicinsko sveučilište. Na sveučilištu sam bila na budžetu jer sam imala dobre ocjene, a to je sve skupa trajalo šest godina. Nakon završetka obrazovanja na sveučilištu, imala sam dvije godine pripravničkog staža, a zatim sam krenula od početka – bila sam školski doktor i pedijatar s tisuću upisane djece, a nakon toga sam nastavila s obrazovanjem u kliničkoj ordinaturi koja je zapravo postdiplomsko školovanje u trajanju od dvije godine, navodi dr. Hrebeniuk te dodaje kako je uz sve to radila na pola radnog vremena kao liječnica jer je htjela učiti i stjecati iskustvo i kroz praksu.

Profesija joj puno znači

– U trinaest godina staža sam uspjela doći do pozicije voditeljice Odjela rehabilitacije djece na kojem sam imala svojih stotinjak djelatnika. Iz tog razloga mi je malo teško sad krenuti ispočetka, no vjerujem da će sve ponovno napredovati s vremenom, govori dr. Hrebeniuk i ističe kako je postala i doktorica znanosti, a liječnička profesija joj puno znači.

– S radom počinjem ovog ponedjeljka. Osjećam se odlično oko toga jer sam zadnjih godinu i pol dana čekala početak rada. Dosta ljudi uđe u neku profesiju samo kako bi zaradili novac, a za mene moja profesija predstavlja moj život. Dajem energiju u ovaj posao i često dobivam povratne informacije kako sam uspješno pomogla izliječiti neko dijete, a to mi zaista puno znači. U medicinu se ne ulazi zbog novca, već je rad u medicini poziv koji se obavlja kako bi se pomoglo drugim ljudima, zaključuje dr. Hrebeniuk.