Čak ću i navijati da prođe u finale…

EUROVIZIJSKA PJESMA, A NE IZAZIVA GAĐENJE
»Jesi li gledao izbor za pjesmu Eurovizije«, bilo je jedno od najčešćih pitanja ovih dana. »Jesam, kako da ne« odgovarao bih kroz smijeh. Kao da mi psihijatrica odavno nije zabranila takvo igranje s mentalnim zdravljem. Iz godine u godinu sve se to pretvara u sve veću perverziju, pjesme sve gluplje i gluplje, a o drugim stvarima da i ne govorimo. A ne mogu reći da nekada davno nisam uživao pišući članke o tim vašarima, ismijavajući te morbidne kreature i da sada ne nabrajam kako sam sve iskazivao svoje sadističke sklonosti.
Ali, dobro… vratimo se mi na ovogodišnji izbor koji nisam ni gledao. Ali, ako nisam gledao, ja sam vrijedno pročitao spisak sudionika. Dobro, ja jesam malo ostario, ali da od petnaestak izvođača čujem samo za dva to mi je ipak nekako čudno. Istina je kako se cijela ova priča pretvorila u »natjecanje mladih talenata«, »prvi aplauz«, »mikrofon je vaš«, ili tako nešto, ali ipak je malo čudno. Bio je tu neizbježni Sandi koji je upravo neuništiv i Toni Cetinski koji izgleda još jedini nije bio na Euroviziji (ili ipak jeste? Ma koga briga?), a ovi svi ostali neka mlađarija. Da, tu je i klapa »Cambi« (za njih sam čuo). Izgleda da je korona kriza djelovala i na njih, jer poznato je da klape dosta lijepe novce zarađuju na pogrebima i vjenčanjima kojih više nema.
A pobjednička pjesma? Da, čuo sam je. Na engleskom je. Šteta. Tekst mora da je jako dubokomislen.

EUROVIZIJSKA PJEVAČICA, A NE IZAZIVA SMIJEH
Kada smo već kod ove teme, naša se predstavnica zove »Albina«. Prvo sam mislio da se radi o boji njene kože, tj. da dotična ima albinizam, ali nisam bio u pravu. Nema albinizam. Mislio sam da je to dovoljno znati o njoj jer ćemo ionako sljedećih mjeseci u nedostatku pametnih vijesti biti izloženi raznim glupostima vezanim uz ovaj događaj pa sam odlučio izbjegavati daljnje izlaganje ovoj priči, ali me onda zeznuo Šprajc. Kako Šprajc, zašto Šprajc? Na pola svoga »Direkta« uključio je direktnu vezu s »Prokurvativama« (ne razumijem, kako uvijek krivo izgovorim ovaj naziv), gdje nas je čekala već spomenuta »Albina«. I što se dogodilo? Iznenađenje! Albina je jedno izuzetno simpatično, vedro i nasmijano stvorenje koje mi se svidjelo na prvi pogled. Bilo je zadovoljstvo gledati je i slušati iako je zadovoljstvo bilo smanjeno zbog njene borbe sa slušalicama i vjetrom koji ju je skoro odnio, ali moram priznati da mi se jako svidjela. Toliko da ću čak navijati da prođe u finale, a što mi nije bio običaj zadnjih godina kada su razni Haudeci, Rokoi, Karle, Ediji, ispadali već u prvom krugu. Ne kažem da ću ja tu pjesmu slušati, ali mala je bar simpatična pa neka je…

VELIKI USPJEH ZADARSKE KOŠARKE
Javlja mi se prijatelj iz Zagreba (inače Splićo po porijeklu) i pita je li slavimo osvajanje kupa. Kakvog kupa, upitah ga blažen u svome neznanju. Ja naime više ni ne znam koji je koji kup i prvenstvo u toj košarci jer mislim da se to svaki čas mijenja, ali kada je spomenuo zadarsku legendu jednog od najvećih mitova ovoga grada, našega Krešu, odmah sam se uozbiljio. Kaže mi on – »Lijepo je da je kup osvojila momčad Zadra koja ima jednaki broj Zadrana koliko ih ima u nazivu kupa«, što bi impliciralo da u ekipi Zadra Zadrana baš i nema, tj. ima samo jedan. Onda se javio jedan moj frend koji je rekao da je to gnjusna laž i da ih ima najmanje dvojica što je isto tako smiješno kao i ova prva tvrdnja. U svakom slučaju, činjenica je kako je Zadar osvojio kup države, a da je to u medijima popraćeno kao skijaško trčanje, gađanje u pokretnu metu, ili boćanje. U isto vrijeme portali su puni napisa o tome što je rekla žena kojega tenisača i što su ovoga vikenda radila Ronaldova djeca. Kaže mi onaj isti prijatelj – problem je što košarka u ovoj zemlji više nikoga ne zanima. Pa u pravu je. Nekako je to više »gradski« sport, a građana je, kao što nam je poznato, sve manje.