Preživio potapanje brodova, propješačio od Ancone do Zadra, sahranio 71-godišnjeg sina…

Najstariji Bokanjanin, Krševan Meštrović danas navršava 101. rođendan. Možda bi to bila i sasvim obična priča o nekom čovjeku koji je doživio zavidan broj godina da nije riječ o Meštroviću koji je kroz cijeli svoj životni i radni vijek prkosio zakonima prirode i odlučio živjeti i onda kada su ga svi otpisali, jer se rodio kao nedonošče davne 1919. godine.
– Bio sam dite rođeno iza rata. Tada je bilo sve nekako jadno, a i ja sam bio jadan jer sam se rodio »nevaljan«, i trebao sam umrijeti. Mati me je uzela u ruke onako slabašnog i odvela me u crkvu da me krste prije nego umrem, priča Meštrović koji je za svoju sudbinu čuo od roditelja, tek kad je malo odrastao. Dodaje kroz osmijeh kako ih je tada sve prevario – i ostao živ.

Sa 16 godina zaposlio se u hotelu »Zagreb«
Iako barba Krševana život nije mazio, on se, kako priča, nikada nije predavao, nego se uvijek hvatao u koštac sa svim izazovima s kojima se susretao, te rado ističe kako voli živjeti i da mu godine ne znače ništa, jer se osjeća odlično i sasvim normalno.
– Rad je glavna snaga koja daje životu smisao i to je ono što stalno ponavljam mladim ljudima. Treba raditi i biti pokretu, jer ništa samo od sebe neće doći, ako se čovjek sam ne potrudi. Uvijek sam bio aktivan u životu, prisjeća Meštrović, dodajući kako se sa 16 godina zaposlio u hotelu »Zagreb«, gdje radio za šankom.
Uz posao, ovaj stoljetni gospodin koji je kao dječak pomagao svojoj majci, braći i sestri, našao je vremena i za sport u koji je, kako kaže, uletio neplanski, te je od 1936. do 1939. godine osvajao prva mjesta u trčanju, a 1939. godine trčao i za prvenstvo Zadra.
– Nakon što sam istrčao prvenstvo Zadra, otišao sam trčati i na prvenstvo Italije, nakon čega mi je trener, doktor Batara iz Zadra, rekao ukoliko se budem pridržavao redovnih treninga da mi garantira kako ću biti među prvima u Italiji, govori nam Meštrović, dodajući kako su mu se tada kao mladom čovjeku srušili snovi jer je došao rat i morao je otići u Pulu gdje se ukrcao na brod Ratne mornarice.
Rat je učinio svoje. Tada mladi Krševan Meštrović, kojeg su prijatelji od milja zvali Krle, ukrcao se na ratni brod »Zadar« na kojem je ostao do njegovog potopa u Grčkoj1942. godine.

«Brod se potopio, a meni se ništa nije dogodilo«
– Opet me je život poštedio. Kada se brod potopio meni se ništa nije dogodilo, ostao sam živ i zdrav, nisam bio niti ranjen. Odmah nakon potopa prvog, ukrcao sam se na drugi brod koji se zvao » Karalis«, na kojem sam ostao do 1943. godine kada se i on potopio, jer ga je bomba pogodila, a meni ni tada nije bilo ništa i opet sam bio spašen, govori čovjek koji je nadživio cijelo stoljeće i dva potopa.

"Mogu reći da me je pratila sreća kroz život, iako mi nije bilo lako, ali što se poslova tiče, uvijek sam bio pošteđen grubih zadataka, pa tako nikada nisam morao nositi oružje niti čistiti brod, zato i jesam dobio nadimak gospođica broda"
Krševan MEŠTROVIĆ

Ne skrivajući emocije dok se prisjeća davnih vremena i svega kroz što je prošao, Meštrović se rado prisjeća i nadimka »gospođica broda« koji su mu dodijelile kolege na brodu, jer je uvijek imao sreću raditi fine poslove u kojima nije morao nositi oružje, a niti prati palubu.
– Bez lažne skromnosti mogu reći da me je pratila sreća kroz život, iako mi nije bilo lako, ali što se poslova tiče, uvijek sam bio pošteđen grubih zadataka, pa tako nikada nisam morao nositi oružje niti čistiti brod, zato i jesam dobio nadimak »gospođica broda«, kroz smijeh priča Meštrović, ističući kako je uvijek radio poslove u kancelariji ili u personalnoj službi.
Međutim, ipak nije bilo tako bajno u Meštrovićevom životu. Nakon što se brod potopio, on je dobio otpust na deset dana, ali u Zadar nije mogao doći pa je otišao u Italiju kod prijatelja, te su ga u Italiji poslali po vojnom zadatku na jednu izvidnicu gdje je ostao sve dok rat nije završio. Iako je nakon rata mogao ostati u Italiji, Meštroviću se ta ideja nije svidjela te je pješke krenuo od Ancone prema Zadru.

Od Italije do Bokanjca
– Nije tada bilo niti kaića, a kamoli nekog drugog prijevoznoga sredstva s kojim bi mogao doći u Zadar. Nije mi preostalo ništa drugo nego se uputiti pješke preko Venecije, Trsta, Rijeke pa sve do Zadra, priča ovaj slavljenik, koji ni sada nije skrivao strah koji je tada pretrpio na tom dugom putu, jer je uvijek bio u neizvjesnosti hoće li ga netko ubiti.
Srećom, Meštrović nakon mjesec dana hodanja stiže živ i zdrav na odredište, međutim, u Zadar nije mogao ući jer su mu rekli da je grad blokiran.
-To je bilo vrijeme kada su me u Italiji zvali Talijanom, a nikada Jugoslavenom, dok su me ovdje u mojoj zemlji nazivali fašistom, a ja to nikad nisam bio, jasno objašnjava Meštrović, nadodajući kako nije mogao ući u Zadar dolaskom iz Italie jer su lagali da je grad blokran pa je morao opet pješačiti preko Ražanca i Starigrada sve do Lovinca uz stalnu pratnju onih koji su mislili da je fašist.
Konačno, u Lici za Meštrovića dolaze bolji dani, jer ga je opet pratila sreća, te je mladi Bokanjanin naletio na jednog, kako kaže, inteligentnog Splićanina kojem je sve objasnio, pa ga je ovaj oslobodio pogrdnog naziva.
– Zahvaljujući tom mladom čovjeku koji je bio na nekoj odgovarajućoj vojnoj poziciji, nakon što sam mu ispričao svoj put on je rasparao papir koji sam imao kod sebe i bez kojeg ne bih mogao doći iz Italije u svoj rodni kraj, i više me nisu smatrali fašistom, kaže Meštrović.
Nakon što se okrijepio u Lovincu i konačno nešto konkretno pojeo, uputio se, priča on, opet pješke preko Senja i Paga u Nin, pa sve do Petrčana gdje se kratko zadržao, te je preko Dikla i Puntamike, opet pješke, konačno s 24 godine došao na Bokanjac i ostao do dan danas.

Zemlja je ta koja hrani
– Da, to je bio moj životni put. Uglavnom, cijeli život sam proveo na nogama i tako sam došao do Bokanjca gdje sam se odmah prijavio u partizane kao obavještajac. Imao sam želju otići u Australiju ili u Ameriku, ali to nije bilo moguće jer sam morao ostati uz braću, sestru i majku, jer da sam otišao oni ne bi imali što jesti, ističe Meštrović.
Na Bokanjcu se moralo raditi da bi se preživjelo. Bilo je puno polja i njiva koje je trebalo obrađivati i za Meštrovića je to bio izazov, ali i izvor života.
– Zemlja je ta koja hrani. Naučio sam kroz život da se mora raditi i zaraditi kako ničega ne bi falilo. Uvijek sam se trudio da moja majka, braća i sestra ne budu gladni i da im ničega ne manjka. Radio sam kao obavještajac, a kad bih došao kući, radio sam u polju i tako sam nastavio i kad sam osnovao svoju obitelj i tako sam i svoju djecu odgajao, kaže ovaj najstariji Bokanjanin.
Barba Krševan, svoj 101. rođendan neće slaviti, jer kako kaže, srce mu ne dozvoljava, jer je u velikoj tuzi zbog gubitka sina koji je preminuo u 71. godini prije dva mjeseca.
– Jednog sina sam sahranio prije dva mjeseca, i ne želim imati proslavu za svoj rođendan, nije mi do veselja, sa suznim očima priča Meštrović koji se rado sjetio svog drugog sina koji je u Nizozemskoj, ali i dvoje unučadi i praunučadi za koje kaže da mu puno znače u životu i da je na njih jako ponosan.