Naguravanje s nadbiskupom u tramvaju

Na tramvajskom stajalištu na Britanskom trgu u Zagrebu u već krcati tramvaj ulazi gospodin u lijepom crnom odijelu s crnim šeširom na glavi. Naočale bez okvira rese mu crvene obraze. Jedva se je ugurao u tramvaj i stane do jedne starije gospođe izbrazdanih obraza i tužnih očiju.
»Uf, kako ovdje smrdi!« požali se čojek u crnom.
»To su ljudi.« odgovori gospođa.
»Ljudi?« iznenađeno će gospodin. »Ljudi smrde.«
Gospodin je na desnoj ruci ruci nosio veliki zlatni prsten što gospođi nije promaklo.
»Vi ste nadbiskup vidim. Kada ste zadnji put bili među ljudima nadbiskupe?« gospođa će.
»Pa jučer sam u katedrali slavio krizmu. Crkva je bila krcata žena i muškaraca, djevojaka i mladića. – nadbiskup će.
»Vi ste ih možda doživjeli kao pojave, a ne kao ljude. Vidite, nadbiskupe, ovdje u tramvaju voze se obični smrtnici, sirotinja. Teško je skupiti novčić, dva za kruh svagdašnji, a kamoli za šampone i parfeme«- gospođa će.
»Ah tako. Nisam znao, nisam znao!« zabezeknuto će nadbiskup.
»Jaako sam ljuta, jako, jako ljuta i na vas i na biskupe i na Crkvu.
»Veliki nadbiskup spustio se iz trona, izašao iz svoje palače i ukrcao se u tramvaj među nas obične smrtnike.« U šoku kaže gospođa.
»Vidim, jako ste uzrujani, ljuti, ogorčeni« – nadbiskup će. »Možete li me malo poučiti, reći mi, što vas ljuti kod mene, mojih kolega biskupa, Crkve?«
»Što me ljuti osim što ste mi stali na nogu?«- uzrujano će gospođa.
»Oprostite, draga gospođo. Ne znam se kretati, ne znam se ponašati u ovolikoj masi ljudi. Oko mene je uvijek prazni protokolarni prostor,« pokunjeno se požali nadbiskup.
Gospođa je, a kako je u tramvaju bila gužva, vika i metež, a ja nisam čuo, jer sam stajao podalje od njih, objašnjavala potom nadbiskupu svoje ljutnje, ogorčenje, svoje tuge. Sve sam to otkrivao po mimici njezinog lica. Tramvaj se je, već skoro prazan približavao posljednjoj postaji na Črnomercu, a gospođa je, sve mirnija, govorila nadbiskupu: »Vidite, nadbiskupe, danas me podsjećate na Evanđelje. Danas mi oživljujete duh Isusa iz Nazareta. Danas, kada ste među ljudima u njihovom esencijalnom okruženju gdje se spajaju smrad, tužna lica, drhtave ruke, pognute glave od umora, danas ste postali moj nadbiskup jer znam odsad ćete govoriti srcu umornih žena i mušaraca, navještat ćete živog Boga koji je liječnik ljudi. Od danas nećete više govoriti o svojoj ideji Boga, o svojoj ideji čovjeka kojemu treba promijeniti glavu. Od danas ste pod ruku uzeli svoje čovještvo, svoja ograničenja, svoju slabost. Od danas ste oživjeli ljubav u svojem srcu, a utrnuli ideju koja se je pretakala u ideoologiju. Dobro došli, doma nadbiskupe!«
»Mogu li vam pomoći izići iz tramvaja, draga sestro gospođo?« blago ju upita preuzvišeni.
»Možete, brate nadbiskupe« smireno odgovori gospođa.
I tako, nadbiskup je uzeo pod ruku gospođu. Polako su njih dvoje nogu uz nogu, ruku pod ruku išli Črnomercem čavrljajući i smijući se. Moje je lice orosila blagotvorna suza. Pomislih kako je sunce ušlo kroz uski prozor Crkve u Hrvata.