Koga veseli takva zabava neka otiđe pogledati

KAKO BENKOVAČKI SAJAM IZGLEDA NA RTL-OVOM DNEVNIKU, A KAKO U STVARNOSTI?

Gledam ja tako RTL-ov dnevnik, Direkt ili kako se to već zove, a na njemu prilog s benkovačkog sajma. Poznato nam je da medijima treba golema količina informacija i priloga pa se izvješćuje o svemu i svačemu, a tu im benkovački sajam uvijek dobro dođe 10. u mjesecu. Pa onda uvijek ista i dosadna priča pa tako i ovaj put na RTL-u. Te kako je sve to jako autentično, zanimljivo, veselo, živopisno i da ne nabrajam kako sve ne, a pogotovo ovaj koji je pao u ned’lju pa se skupilo još više ljudi, a tu su još i turisti kojima je sve to jako interesantno, vjerojatno na razini zapadnjaka kada dođu u divlja plemena Papue Nove Gvineje pa se čude običajima, fizionomijama, mirisima…

Svega je bilo na tom Benkovačkom sajmu… Mesine, robetine, alata, bižuterije, plastičnog smeća, antikviteta, stripova, knjiga (Ne! Knjige nisam vidio. Osim toga, u njima nema slika za nepismene), stoke (sitnog i krupnog zuba), peradi, zečeva i ostalih životinjica, ali, ovaj put iznimno i jedan Mario Padelin. Da. Baš onaj zlobni i podrugljivi M. P., koji je već dva puta pisao o ovome događaju pa dobivao pisma podrške i prijetnje zbog svoga poganog jezika.

DALEK PUT DO NEVIĐENIH UŽITAKA

Došla meni draga rodbina s jednog južnojadranskog otoka (najljepšeg na Jadranu, tako da se zna da se radi, naravno, o Korčuli) na par dana pa se poklopilo sa sajmom Benkovačkim, a kako mi je rođak Tonči tvorac one čuvene ulice s antikvitetima koja je ovoga ljeta postigla neslućenu (ali zasluženu) popularnost u medijima, tako je bio i logičan potez otići vidjeti lokalnu starudiju koja se nudi u susjedstvu. Kažu ljudi, nemojte prerano jer je jeziva gužva, nemojte prekasno jer je jezivo vruće, i da sada ne nabrajam što su nam sve rekli došli smo oko podne po najgorem suncu i upali odmah u neku kolonu koja se kretala puževom brzinom pa smo se parkirali i krenuli pješice uz brdo brdovito.

Dok smo se penjali susretali smo hodočas… pardon, posjetitelje koji su se spuštali i mi smo tu i bez penjanja mogli vidjeti što je bitno za kupiti. Bitno je to da su skoro svi nosili iste suvenire, a to su bili ili vijenac bijeloga luka, ili drvena kuhača, ili motičica, ili ono što se nekada zvalo oklagija, a ustvari je valjak za tijesto jer mi u hrvatskom jeziku i nemamo neku naziv koji je ušao u upotrebu da ne kažem uporabu. Drugim riječima, nitko tu nije išao nešto kupovati već više zbog radoznalosti i neimanja pametnijeg posla.

A KADA SMO DOŠLI… BOLJE DA NISMO NI DOLAZILI!

Kada smo se konačno popeli utonuli smo u rijeku ljudi između preusko postavljenih štandova prepunih svega i svačega, aromatizirano divnim mirisom zemlje, plastike, znoja, većih i manjih životinja što živih, što onih na ražnju. Tu je i sveprisutna buka koji neki nazivaju pjevanjem, a za mene je to više onako kao neko revanje, tj. ono koji smo čuli s jednog štanda na kojem se pjevalo jezikom jedne naše susjedne i (ne)prijateljske zemlje, a što ni najmanje nije smetalo onima kojima bi po njihovom habitusu to trebalo jako smetati, ali bolje je da to sada preskočimo.

Tu su razni živopisni likovi koje je bolje ne sresti u mraku, a pogotovo ne na Kalelargi, ali ćete ih tamo ipak sresti, prodavači svih boja, rasa i porijekla, a može se i uživati u izvornim jezicima, a to ionako možete svakodnevno na već spomenutoj Kalelargi ili, kako joj neki tepaju, na Širokoj ulici. Sve u svemu, cijela je ta priča oko tog sajma prenapuhana, sve se to može kupiti i u gradu i niste baš ništa propustili što niste bili, a ja sam ipak dobro prošao jer sam u povratku svratio u Filip Jakov kod čuvenog hrvatskog književnika Igora Eškinje koji se u dokolici bavi i poljoprivredom, a uvijek se može čuti nešto mudro i naučiti nešto od te mudre glave pa i to da nikada nije bio na Benkovačkom sajmu.

Šalu na stranu. Koga veseli takva zabava neka otiđe pogledati. Ja sam bio po treći put, jer sam dvaput kao mladi nounar morao pisati o tome i svaki put sam bio sve uvjereniji da mi tamo nije mjesto, ali s obzirom na moj promašeni život meni nije mjesto nigdje pa je bolje da prekinem da me ne odvedu.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Zadarskog lista.