LUKA BUJAS: “Jako sam lijepo primljen, ljudi su susretljivi i što god trebamo, dobijemo”

Libija. Zvučalo je poprilično nevjerojatno, ali prije nekoliko  mjeseci zadarski košarkaški trener Luka Bujas, odlučio je svoju karijeru  nastaviti baš tamo, u jednoj od najnesigurnijih država svijeta. I to kao  pomoćnik poznatom strategu Željku Pavličeviću.
– Do suradnje sa trenerom Pavličevićem je došlo tako što je njegov sin  krenuo u menadžerske vode te smo tako prije negdje dvije godine stupili  u kontakt. Znao je da imam afiniteta ići raditi u inozemstvo, jer iskreno,  već mi je lagano bilo dosta rada u uvjetima koji se u Hrvatskoj nude trenerima – istaknuo nam je Luka Bujas na početku razgovora, dodatno objasnivši.
– Budimo realni, plaće su male, čak bi rekao i podcjenjujuće za struku  kojom se mi treneri bavimo, i još možemo biti presretni ako su na vrijeme, odnosno ako kašnjenja nisu prevelika.
A onda je Željko Pavličević dobio angažman u Libiji i tražio pomoćnog trenera.
– Nazvao me i ja sam taj poziv objeručke prihvatio.
Kakva su bila očekivanja pred odlazak u Libiju?
– Na prvu, kad sam čuo da se radi o Libiji, iskreno nisam previše znao o  košarci ovdje i nisam imao nikakvih očekivanja, već sam se samo htio  maknuti iz situacije u kojoj sam se nalazio. Mi smo Hrvati skloni podcjenjivanju i vjerujte mi, da vidite neke stvari ovdje, shvatili bi da živimo  u velikoj zabludi.

Promjena
Nakon što ste došli, koliko je vremena bilo potrebno da se priviknete na način života?
– Kada sam došao doživio sam mali kulturološki šok, što je normalno,  jer se naša kultura i kultura ljudi u Libiji jako razlikuju. Trebalo mi je neko vrijeme da se priviknem. Poznato je da je Libija muslimanska zemlja.  Bilo mi je čudno vidjeti muškarce koji nose haljina i male bijele kapice,  kao i žene koje su skroz prekrivene. Na primjer, skoro svaki trening moramo prekidati kako bi domaći igrači imali svoj obred molitve. Jednostavno neke se stvari prihvate i to je to. Ali moram istaknuti kako sam jako  lijepo primljen, ljudi su susretljivi i što god trebamo, dobijemo. Igrači i  treneri koji su izvan Tripolija spavaju u hotelu koji ima pet zvijezdica,  imamo tri obroka dnevno te su uvjeti savršeni. Moramo misliti samo o  onome za što smo dovedeni, što je za mene velika promjena s obzirom  da sam do sad u klubovima u kojima sam radio morao obavljati više poslova.
Pavličević i Bujas vode klub koji se zove AL-Ittihad i nalazi se u glavnom gradu Libije, Tripoliju.
– Al-Ittihad je veliko sportsko društvo, najveće u Libiji. Osim košarkaške sekcije, društvo ima svoje klubove u nogometu, rukometu, odbojci, malom nogometu, atletici… Imamo i svoj sportski centar u kojem se  nalaze dvorane, nogometni stadion, teretanu, sve što je potrebno članovima društva da treniraju na najvišoj razini. Kažu da za Al-Ittihad navija  trećina stanovništva Libije.

Bez poraza
Kakva su očekivanja od kluba?
– Klub u zadnjih deset godina nije osvojio niti jedan trofej, što je i jedan od razloga zašto je doveden Željko Pavličević. Libijska liga broji 12  klubova podijeljenih u dvije skupine. Mi smo drugi u svojoj skupini, ali  moram naglasiti da od kada smo došli još uvijek ne znamo za poraz. Ostvarili smo pobjedu i u gradskom derbiju protiv prvoplasirane ekipe  naše skupine,  Al Ahlia, od koje je klub do tada izgubio čak 11 utakmica u  nizu. Međutim, glavne nam utakmice dolaze sada. Kreće završnica Kupa  i završnice Lige, u kojoj se stvara nova skupina od šest ekipa koje će dvokružnim sistemom odlučiti tko je novi prvak Libije. S obzirom da smo  došli na pola sezone, teško je govoriti o ambicijama. Imamo kvalitetu za  borbu za vrh, ali pored nas tu su još četiri ekipe koje su kvalitetom uz  nas, tako da će biti velika borba za naslov u Kupu i Prvenstvu. Potajno se  nadamo bar jednom trofeju, napredak je već vidljiv, ali i da se ništa ne  osvoji nije kraj svijeta.
Kakva je u ovom trenutku situacija u Libiji?
– Nije loša. Revolucija koja se dogodila 2011. godine ostavila je traga na  državi i ljudima, što se još uvijek dosta osjeti. Ja se nisam našao u niti jednoj neugodnoj situaciji do sada, niti ne mislim da hoću. Normalno  izađemo u šetnju ili na kavu, ja osobno svako drugo jutro odem trčati uz  more, živim normalno bez nekoga ustručavanja. Ne osjećam nikakav  strah, mislim da nema ni razloga za time.

Predivna zemlja bogate povijesti
Radi se o izrazito lijepoj zemlji?
– Libija je predivna zemlja, stvarno se ima što za vidjeti. Ima dugu i bogatu povijest, grad je pun starih građevina, a klima je slična onoj u Zadru. Život je jeftin, puno jeftiniji nego kod nas u Hrvatskoj. Samo za  primjer, litra goriva košta između 20 i 25 lipa, što me jako iznenadilo.  Dućani, roba, tehnika… sve je jeftinije. Dosta je toga stalo te kobne 2011.  godine. Samo za primjer, oko hotela u kojem živim ima nekoliko  građevina čija je gradnja započeta prije početka revolucije i od tada tako  stoje. Međutim, stvari idu na bolje i to se vidi.
Jesu li skupine napravljene po regijama ili se putuje na utakmice?
– Skupine su napravljene geografski, tako da se jedna igra u Tripoliju, a  druga u Benghaziju. Prve tri ekipe iz svake skupine idu u Ligu za prvaka,  koja se igra dvostrukim sistemom, s tim da se u prvom tjednu prvi krug  igra u Tripoliju, a onda drugi u Benghaziju. Tako je organizirano iz sigurnosnih razloga, da ima što manje putovanja.
Dakle, još niste putovali?
– Ne. Tek uskoro nam slijedi putovanje u Benghazi, gdje igramo četvrtfinale Kupa.
Kako će te putovati i hoće li postojati dodatne sigurnosne mjere?
– Putovati ćemo avionom, a posebne sigurnosne mjere nisu potrebne.  Također, drugi dio Lige za prvaka igrati ćemo u Benghaziju, tako da  ćemo tamo provesti tjedan dana.

Trenerski put
Mladi ste ušli u trenerske vode i već se nešto iskustva i nakupilo. Koliko ste zadovoljni dosadašnjom trenerskom karijerom?
– Svojim sam trenerskim putem zadovoljan. Već sa 26 godina sam postao prvi trener u najvišem rangu naše košarke, u kojem sam do sada vodio tri kluba. Ali kao što sam već rekao, kod nas je trenerski put trnovit i  težak. Ako nemaš nekoga iza sebe, uvijek ćeš ostati u prosjeku. Svjestan  sam toga te težim tome da radim van granica Hrvatske. Želim živjeti od  košarke, a u Hrvatskoj je to jako teško. Nije ni čudo da smo tu gdje jesmo,  jer struka je izuzetno podcijenjena, a ona je temelj svega. Ne možemo  raditi za plaće od 2000 kuna i stvarati igrače od 2 milijuna dolara. To tako  ne ide. Što je najgore, imamo sve potrebne uvjete, ali trener se kod nas  ne postaje radom i rezultatom, već nekim drugim, meni nepoznatim putem. Meni je drago da mogu reći da sam sve što sam postigao, postigao  sam svojim znanjem i trudom. Možda nije puno, ali ja sam sretan i zadovoljan i nikome se ne moram opravdavati. Radim za svoju obitelj i sebe, i  to mi je jedina vodilja kroz život.

Navijači?
– Navijača imamo jako puno. Čim izađemo u šetnju ljudi nas pozdravljaju, slikaju  se s nama. U životu nisam dobio toliko poruka i friend requesta na Facebook kao u  ovih mjesec dana. Međutim, radi predostrožnosti ne dopušta se navijačima ulaz na  utakmice. Evo, taman smo imali utakmicu na kojoj smo prvi puta imala navijače i  došli su u velikom broju. Očekujemo da za samu završnicu Prvenstva dvorana bude  puna do kraja.

Jutarnje šetnje i razgovori
Jeste li zadovoljni suradnjom sa Željkom Pavličevićem?
– Željko Pavličević je prije svega jedan krasan čovjek. Da sam mogao birati, sigurno ne bi izabrao bolju osobu s kojom bih proveo svoj prvi angažman izvan granica  Hrvatske. Trener je puno vremena u svojoj karijeri proveo u inozemstvu, prije svega  Japanu te ima veliko iskustvo rada vanka. Od njega mogu puno naučiti, i upijam  svaki dan. Kad god imamo vremena idemo u jutarnje šetnje i puno razgovaramo o  različitim temama. O njemu kao treneru mislim da ne trebam trošiti riječi. Rezultati  koji su iza njega najbolje govore o tome.

Odlični uvjeti
Gdje živite?
– Živim u hotelu Radisson Blu, koji ima pet zvijezdica. Smještaj je odličan, nemam  nikakvih zamjerki. Imamo uključena tri obroka dnevno, u hotelu nam peru robu, čiste nam sobu svaki dan. Imamo sve što je potrebno, a naše je samo da se posvetimo  treninzima i napretku.
Obitelj?
– Obitelj nije sa mnom. Supruga Mihaela i sin Jakov su u Zadru. Mihaela radi tako  da je vezana za Zadar, a Jakov ide u vrtić.

Sve manje konstruktivnih tekstova
Okušali ste se i u novinarskom struci?
– Novinarski posao sam radio i volim, ali iskreno, nije da baš čitam tekstove o  košarci. Sve je manje konstruktivnih tekstova, rijetko tko piše o suštini problema. Da  li se boje pisati ili ne smiju, u to ne ulazim. Ja volim kritičko novinarstvo temeljeno  na činjenicama. Priče oko kojih se ljudi hvataju, i u kojima se prepoznaju. Sada, kada nam je košarka tu gdje je, svi se nalaze pametni pisati o nekim stvarima koje se  događaju dugi niz godina. A gdje su te osobe bile svo ovo vrijeme. Moglo se postaviti  puno pitanja, ali nije. Nemam više afinitet u tome smjeru. Možda bih jednog dana  volio pisati neku sportsku kolumnu o povijesti sporta, zanimljivostima, ali dalje od  toga ne.
Na koji način se prati vaš klub?
– Sportsko novinarstvo u Libiji ne znam kakvo je s obzirom da ne znam čitati arapski jezik. Haha. Ali mogu Vam reći da naše društvo ima svoje službene fotografe, koji  često dolaze popratiti naše treninge te su na svakoj utakmici. Tako da na Facebook  stranici našeg društva imate svaki dan nešto novo. Također, imamo i svoju službenu  radio stranicu. Što se tiče libijske košarkaške lige, sve se utakmice prenose na libijskoj sportskoj televiziji i s te je strane liga popraćena odlično.

Pravilo dva stranca
Osim Željka Pavličevića, nekoliko ekipa imaju i trenere iz Tunisa, jedan trener iz  Srbije vodi jedan klub iz Benghazija. Svaka momčad ima pravo na dva stranca u rosteru, s tim da samo jedan može biti na parketu u regularnom dijelu, dok u završnicama oba mogu igrati u isto vrijeme – kaže Bujas, napomenuvši da je u njegovoj  momčadi trenutno na rosteru Brandis Ross, Amerikanac koji je sezonu počeo u Ciboni.