Škabrnja danas živi, ali sjećanja na ratne strahote nikad se ne mogu izbrisati

Prije devedesetih godina prošlog stoljeća, Škabrnja je bila sinonim hrvatskog domoljublja te na glasu kao bogato mjesto, blagih, vrijednih, poštenih, gostoljubivih i bogoljubivih ljudi. Komunistički vlastodršci vodili su prema tom selu sustavnu politiku zatiranja svakog gospodarskog i duhovnog života. Uvijek su Škabrnjani isticali krilaticu “Bogu se moli, radi dan i noć, a od komunističke se politike drži podalje”, kojom su se i vodili kroz život.

Nakon prvih višestranačkih izbora, održanih u proljeće 1990. godine, kojima je postalo jasno kako kreće proces osamostaljivanja Hrvatske, stanovnici Škabrnje izloženi su sve većim pritiscima i prijetnjama dojučerašnjih susjeda iz okolnih mjesta, a tada pobunjenih Srba. Oni su slijepo slijedeći ideologiju Slobodana Miloševića svakodnevno krali stoku, palili šume i provocirali hrvatsko stanovništvo.

Kriza i napetost doživjele su vrhunac, 17. kolovoza 1990. godine kad su naoružani stanovnici srpske narodnosti zatvorili ceste u mjestima sjeverne Dalmacije i Like, postavljajući zapreke, kamenja, balvane, što je početak takozvane “balvan revolucije”. Na cesti Zadar – Benkovac, na ulazu u Donje Biljane, prema Škabrnji, postavljene su zapreke, koje su pak čuvali naoružani civili.

Početkom 1991. godine u sklopu priprema za samoobranu sela krizni štab i mjesna vlast rade na osnivanju dragovoljačkog odreda koji je formiran od dvije čete. U to vrijeme postavljaju se prve naoružane seoske straže na ulazima u selo. Prvi topnički napad, Škabrnja doživljava 17. rujna, 1991. godine iz smjera Lišana Tinjskih, Biljana i Zemunika Gornjeg.

Bol ne jenjava

Nažalost, pravi pakao to mjesto doživjelo je dva mjeseca kasnije, 18. studenoga kad su tenkovsko-pješačke snage četnika i JNA došle iz dva smjera. Tako je jedna kolona tenkova i oklopnih transportera s kamionima pješaštva prolazeći kroz Zemunik Gornji došla oko sedam sati na zapadni ulaz u Škabrnju i s tenkovskim cijevima okrenutim prema hrvatskim položajima zauzela dva napadajna položaja – nasuprot glavnoj mjesnoj cesti kroz zaselak Ambar i južno od crkve sv. Marije u polju Jabuka. U navedenom napadu, nedužno je stradalo čak četrdeset i četvero civila, što je skoro svaku škabrnjsku obitelj zavilo u crno, a kod Međunarodne javnosti izazvalo posebno zgražanje.

Danas, trideset i jednu godinu od strašnog masakra nad škabrnjskim civilima, očevima, majkama, djecom, vrijednim i poštenim ljudima, rane su još uvijek svježe, a iako godine prolaze munjevito, bol ne opada. Posjetili smo Škabrnju, danas obnovljeno, uređeno i razvijeno mjesto, koje, iako izvana odaje dojam mirnoće i spokoja, u svojoj utrobi potiskuje bol, patnju, suze i tjeskobu. Beru se masline, uređuju okućnice, ipak će se danas ovdje sliti na tisuće ljudi iz cijele Hrvatske i inozemstva, koji žele odati počast žrtvi podnesenoj u Domovinskom ratu.

O ratnim strahotama uvijek svjedoči Marko Miljanić, ratni zapovjednik Škabrnje, koji i u osmom desetljeću života događaje prepričava u detalje, jer kako nam govori, Bog ga je nadario darom govora, da može, dok je živ, prenositi mlađim generacijama istinu o ratu i pokolju u tom ravnokotarskom mjestu. Miljanić danas živi mirno, a svoje dane krati brigom oko polja i maslina. Dočekao nas je srdačno, otvoreno i toplo, spreman kroz priču, iznova u mislima proživjeti dane koje bi najradije zaboravio.

Foto Toni Perinić – Marko Miljanić s nimalo lijepim sjećanjima

– Nakon proteklih trideset i jednu godinu, meni nije ništa bolje, nego mi je čak iz godine u godinu sve gore i teže. Uvijek mi je 18. studenoga pretežak dan, naviru mi sjećanja i da mogu, najradije bih preskočio taj dan. Svake godine u studenom ispočetka proživljavam sve događaje i ne mogu riječima opisati tugu koju tada osjećam. Cijeli Domovinski rat proveo sam na položaju, jer nisam uredski čovjek koji može samo sjediti i gledati iz udobnosti ili iz podruma što se događa, priča nam Miljanić, dok sjedimo ispod dvorišne nadstrešnice.

Sinonim hrvatstva

Kako nam dalje navodi, njegov otac je tu, odmah ispred kuće zaklan pred očima majke, a brat je također nastradao tijekom ratnih zbivanja. Jedan je od prvih koji su stupili u Hrvatsku policiju, kao bivše vojno lice, odnosno pripadnik JNA. Prema njegovim riječima, u predratno vrijeme, plan bivšeg režima bio je razbiti u potpunosti hrvatsko stanovništvo.

– Škabrnja je u predratno vrijeme bila sinonim hrvatstva i tu nikad nitko nije živio osim Hrvata. Nalazila se u poluokruženju hrvatskih sela nastanjenih srpskim stanovništvom. U bivšoj državi slovili smo kao klero-nacionalističko i ustaško selo, što nije nikako istina. Moram naglasiti kako trenutno najmanje dvije Škabrnje žive van granica svog mjesta i na svim kontinentima svijeta. Jednostavno, tu smo bili građani drugog reda, nitko iz Škabrnje nije se mogao zaposliti na nekoj boljoj poziciji, mogli su eventualno raditi na težačkim poslovima, objašnjava nam Miljanić.

Dodaje kako se mjesecima ranije moglo osjetiti kako rat dolazi, sve je upućivalo na to.

– Samostalni bataljun Škabrnja osnovan je 5. rujna, 1991. godine po zapovjedi pokojnog predsjednika Franje Tuđmana, a sastojao se samo od dobrovoljačkih odreda. Kad su Srbi krenuli s akcijama, mi smo već imali odrede koji su čuvali stražu i ujedno se pripremali za obranu mjesta. Padom prvih vojarni u Gospiću, Mirko Norac je dao oružje Škabrnji i napominjem kako smo mi, nakon 112. brigade bili najveća postrojba na području nekadašnje Općine Zadar. Škabrnja je bila kroz 1991. godinu puno puta bombardirana, a napadi su se posebno intenzivirali u jesen. Branilo ju je 245 ljudi, mahom Škabrnjana, a moram naglasiti kako smo imali određenu pomoć od 112. brigade, prepričava ratni zapovjednik.

Svakodnevni napadi

Napominje kako je na njih bačeno tisuće i tisuće granata i projektila, a prve kazetne bombe, njih četiri, koje su bačene na teritorij Hrvatske, pale su upravo na Škabrnju.

– Te bombe su za uništavanje žive sile i zabranjene su Ženevskom konvencijom. Njima su gađani objekti u središtu mjesta – škola, zapovjedništvo i željeznička stanica. Dan danas se sjećam kako je na tom oklopu pisalo flomasterom: “Za Tuđmanove štakore, pozdrav od JNA. Evo vam je opet”. Na Škabrnju je svakodnevno padalo više projektila nego što je u čitavoj Oluji palo na Knin, Benkovac, Gračac i Obrovac, precizan je naš sugovornik.

Tenkovsko-pješačke napade, kojih je za vrijeme Miljanićevog zapovijedanja bilo desetak, Škabrnjani su hrabro i odlučno odbijali, zbog ranije pripreme teritorija.

– Naglašavam, kako ne bi bilo moguće odbiti neprijateljsku vojsku da se nismo dobro pripremili i utvrdili mjesecima ranije. Iskopani su rovovi, grudobrani, grudobranska skloništa, dovezli smo i željezne šlepere iz Perkovića i Unešića da ih ugradimo. Danima su bageri naših poduzetnika na bitnoj granici obrane, Ražovljevoj glavici, radili puteve i obranu. Zahvaljujući Mirku Norcu, koji nam je dao uistinu puno oružja, bili smo jedna od najnaoružanijih postrojbi, točnije u rangu 112. brigade, objašnjava ratni zapovjednik napominjući kako su prve žrtve stradale drugog i trećeg listopada, kad su iz mjesta evakuirani civili te smješteni na otoke i u Zadar.

Kobno Haško primirje

Nažalost, nakon potpisivanja primirja, došlo je naređenje, koje se kasnije pokazalo kobno za civile.

– Potpisom Haškog primirja, 5. studenoga, meni je naređeno da se civili moraju vratiti u svoje domove u Škabrnju, a to je bila kardinalna greška. Ja sam se protiv toga bunio i borio danima i govorio sam kako ne mogu ratovati ako će oko nas biti civili. Opravdanja su tada bila kako ih nema tko hraniti i kako se moraju vratiti i nastaviti normalan život. Ljudi su nedugo zatim vraćeni svojim kućama sa šest punih autobusa. Da nije bilo civila, druga bi se pjesma vodila u Škabrnji, iskren je i direktan Miljanić, koji je dva dana prije stravičnog događaja došao sa zapovjednikom prve satnije u komandu sektora da vide zašto kontakt veza, uspostavljena uz željezničku prugu, ne radi.

Nisu našli nikoga iz zapovjedništva, nego im je rečeno da se vrate natrag u Škabrnju, da će veza biti popravljena. Nažalost, nije popravljena, a vezu je kasnije koristila neprijateljska vojska.

– Idućeg dana, 17. studenoga niti jedan metak nije opaljen, dan je bio miran i tih, reklo bi se prava idila. Tako se nastavilo i drugog jutra, u ponedjeljak, 18. studenoga, do otprilike 6.30 sati kad je počela topovska i tenkovska paljba iz pravca Polače. Nedugo zatim, gađani smo iz cijelog okruženja, a ja sam u tom trenutku dao uzbunu, pripravnost prvog stupnja. Krenula je tenkovska kolona iz Benkovca, Gornjeg Zemunika te s aerodroma. Moji izviđači, koji su se tada nalazili na položaju, izbrojili su dvadeset i devet tenkova. Mogu biti slobodan kazati kako je tada u Škabrnji krenula bitka za život ili smrt. U tim trenutcima, Eva Šegarić, Škabrnjska heroina gubi trojicu sinova i supruga, s knedlom u grlu će zapovjednik, koji je tada s Ražovljeve glavice pratio situaciju.

Borba za život

– Prvi mi je kurir Šime Šegarić došao kazati kako četnici uništavaju sve pred sobom. Tog dana zvao sam četrnaest puta pomoć iz Zadra, odgovarali su kako pomoć stiže, ali nažalost nikad nije stigla. Gine pokojni Šegarić, a na njegovo mjesto dolazi drugi kurir, koji opet ponavlja kako je stanje neizdrživo. Nažalost, pogiba i on, te stiže zapovjednik prvog voda Željko Ražov koji govori kako se moraju povući, jer četnici ubijaju i uništavaju sve od reda, a tada mi je kazao kako su mi ubili i oca, naglašava Miljanić.

Prema njegovim riječima, branili su se i borili sve do četrnaest sati, kad tenkovi izbijaju na Ražovljevu glavicu.

– U tom trenutku čovjek ne zna što će raditi. Imamo ručne bacače i granate, a ne možemo ih koristiti jer su svoje tenkove okružili našim ženama i djecom. Ti “hrabri” vojnici koristili su naše voljene za svoje štitove. Te noći, nakon što pomoć nije stigla, otišao sam u zapovjedništvo Zadar tražiti pojačanje, na što su opet obećali kako vojnici pristižu. Nisu stigli, a ja sam ostao izigran i prevaren, ističe ogorčeni zapovjednik.

Tvrdi kako se te noći Škabrnja mogla osloboditi.

– Još jednom naglašavam, nitko mi nije pomogao! Moglo se tu noć ući u Škabrnju, s obzirom na to da smo držali još dvije trećine sela i vratiti sav teritorij. Ali ne, meni se nije pomoglo, da bi se poslije optuživalo naš Škabrnjane za izdaju, a taj dan smo izgubili šezdesetak žena i djece, ogorčeno će Miljanić, pokazujući na fotografije poslaganih mrtvih tijela ispred Odjela za patologiju Opće bolnice Zadar.

Nitko nije odgovarao za zločin

– Kad su ti leševi dovezeni na patologiju, prizor je zaprepastio sve prisutne. Ja sam bio na identifikaciji i prepoznao sam svoje susjede, prijatelje te oca i brata. Sva tijela su bila oskrnavljena i tada je nizozemski časnik, koji je uime Međunarodne zajednice promatrao rat, od šoka povraćao, a do tada je prošao Indokinu, Vijetnam, Afriku u kojima takva zvjerstva još nije vidio, naglašava nam.

Srbe ne mrzi, a za pripadnike vojske srpske nacionalnosti dao bi svoju krv. Ali ipak, oko dolaska Milorada Pupovca u Škabrnju ne dvoji – nema dolaska dok se ne ispriča.

– Ja sam protiv Pupovčevog dolaska u Škabrnju i borit’ ću se do kraja svog života da on ne stupi na škabrnjsko tlo. Ne može on ovdje dolaziti paradirati, a njegova dva brata su napadala ovdašnje stanovništvo. Jedino ako dođe na koljenima, moleći za oprost, može odati počast žrtvi Škabrnje, odrješit je Miljanić.

Njegova najveća bol je ta što nitko nije odgovarao za šezdesetak ljudi koji su tada izgubili svoje živote, iako je čak osam puta svjedočio na sudu u Haagu.

Poezija kao psihoterapija

Ratnu patnju i strahote proživio je i Denis Gurlica, i to u dobi od samo petnaest godina. U vremenu kad se trebao bezbrižno družiti s prijateljima i ići u srednju školu, Denis je gledao kako neprijateljska vojska u podrumu Marka Brkića ubija njegove susjede i rođake.

Foto Arif Sitnica – Denis Gurlica, autor knjige »Persona non grata«

– Na svoje oči sam vidio zločine koje su činili, a i mene su vodili pred streljački vod. No, onda su me odveli iza jedne kuće jednom četniku da me zakolje. U tom trenutku došlo je do preobrata i spasio me jedan oficir JNA. Jedini sam preživio u podrumu, govori nam Gurlica, prisjećajući se neobrisivih slika, koje su mu obilježile cijeli život i odrastanje. Kao odgovor na sve proživljeno, 1993. godine, u trećem razredu srednje škole krenuo je s pisanjem poezije, koju je ove godine uobličio u knjigu “Persona non grata”.

Zbirka je predstavljena protekle srijede u Osnovnoj školi Vladimira Nazora u Škabrnji.

– Pjesme, njih osamdesetak, nastajale su u periodu od 1993. do 2008. godine i one su mi došle kao jedna vrsta psihoterapije. Odgovor su na pretrpljene strahote, kojih sam tek u potpunosti svjestan danas, kao zreo čovjek. Na neki način i dalje živim rat i do kraja života neću zaboraviti doživljeno, otvoreno nam govori Gurlica.

Kao feniks

Zaboraviti je nemoguće, a oprostiti teško, govore nam naši sugovornici dodajući kako se život, unatoč svim proživljenim strahotama i patnji, morao kasnije nastaviti. Ustrajni da ponovo podignu svoje mjesto iz pepela, Škabrnjani su odmah po završetku Domovinskog rata krenuli obnavljati svoje kuće, obiteljska ognjišta. Mjesto danas, osim spomenicima, ničim ne odaje kako je prije trideset i jednu godinu u potpunosti razoreno. Život se u potpunosti vratio u ovu ravnokotarsku općinu. Od prošle godine, načelnik je nezavisni Ivan Škara, koji je u trenutku napada na Škabrnju imao tek nekoliko mjeseci. Kako nam priča, njegova obitelj je na početku rata izbjegla u Zadar kod bake s majčine strane, a u svoju obnovljenu kuću vratili su se tek prije desetak godina.

Foto Toni Perinić – Ivan Škara, načelnik Općine Škabrnja

– Škabrnja nakon rata ponovo živi, djece je iz godine u godinu sve više i ljudi se vraćaju na svoju djedovinu. Život je tu puno jednostavniji, bolji i slobodniji, djeci su uvjeti za odrastanje izvrsni. Sve potrebno za život je tu – vrtić, škola, pošta, ambulanta, trgovina te izvanškolske aktivnosti za djecu, navodi Škara, dodajući kako se starije stanovništvo većinom bavi poljoprivredom. Općina je na samoj granici samoodrživosti, a načelnik smatra kako Škabrnja, kao i Vukovar, treba postati mjesto posebnog pijeteta. Upitali smo Škaru o memorijalnom centru u centru mjesta, koji se počeo graditi za vrijeme načelnika Nedjeljka Bubnjara. Zgrada od gotovo četiristo metara četvornih, uz memorijalni dio, trebala bi biti novo sjedište općinske uprave te prostor za udruge s područja općine.

Sjećanje na žrtve treba čuvati

Temeljni kamen za izgradnju položio je prije deset godina tadašnji predsjednik Ivo Josipović, a radovi su procijenjeni na deset milijuna kuna. Nedugo nakon, tvrtka koja je izvodila radove, proglasila je stečaj te zgrada ostaje nedovršena.

Na 25. obljetnicu sjećanja, 2016. godine tadašnja predsjednica Kolinda Grabar Kitarović kazala je kako će pomoći da se projekt što prije dovrši. Od obećanja prošle godine, a u kojoj je fazi projekt danas, upitali smo načelnika Škaru.

– Drago mi je što mogu najaviti kako mi je ministar branitelja Tomislav Medved na nedavnom sastanku obećao kako će projekt biti dovršen do idućeg Dana sjećanja. Otvorenje memorijalnog centra zasigurno će pridonijeti očuvanju sjećanja na žrtvu Domovinskog rata, najavio je načelnik.

Danas Škabrnja gradi novu i svjetliju budućnost, a pored poljoprivrede, stanovništvo se sve više bavi turizmom. Tijekom cijele godine, to mjesto posjećuju brojne izletničke skupine, a kako ističu, poštovanje i sjećanje na podnesenu žrtvu treba čuvati, jer je ona svima nama omogućila život u slobodi.

Povijest Škabrnje

Oko 21 kilometar jugoistočno od Zadra i u srcu Ravnih kotara smjestila se Škabrnja, mjesto koje je svoje ime dobilo po škalju, sitnom kamenu, odnosno škaljevitom usponu. U srednjem vijeku nazivaju se Kamenjani, a prvi spomen mjesta datira još u 11. stoljeće.

Područje današnje općine krajem 19. stoljeća obuhvaćalo je šest manjih naselja – Ambar, Škabrnje, Škara, Kutrovo, Plavanika i Prkos. Prvotno u posjedu hrvatskog roda Gušića, zatim samostana sv. Ivana u Biogradu, a od 12. stoljeća zadarskog benediktinskog samostana sv. Krševana. Pod turskom vlašću su od 1573. godine do sredine 17. stoljeća, a početkom 18. stoljeća mijenjaju ime u Škabrnja i naseljavaju se novim hrvatskim stanovništvom.

Prije Domovinskog rata

Prema nepotpunim podacima koje je općina Škabrnja prikupila za vrijeme progonstva od samih mještana (popunjavajući anketni listić) u Škabrnji je prije Domovinskog rata bilo: 90 krava, 86 konja, 566 svinja, 3.520 ovaca, 19.388 peradi, 149 traktora, 202 freze, 44 zaprežna kola, 124 motorne pile, 620.136 čokota vinove loze, 1.145 stabala maslina, 1.042 stabla smokava, 9.963 stabla badema, 12.622 stabla bresaka, 21.368 stabala maraške, oko 150 osobnih vozila, stotinjak teretnih vozila, nekoliko bagera, dvije velike stolarske radionice s kompletnim strojevima i alatom, oko 450 stambenih kuća i bar trostruko više raznih građevina.