Moram početi jednom zgodicom koja se dogodila kad sam bio sedmaš u OŠ Velimira Škorpika (danas OŠ Š. K. Benje), u zgradi u kojoj je danas Rektorat Sveučilišta u Zadru. Kako je tada nastava bila organizirana tako da smo na tjelesni i tehnički odgoj dolazili u suprotne smjene, dogodilo se da je naš nastavnik tjelesnoga Darko Gutić (pozdrav nastavniče!) izbivao s nastave. Zamijenio ga je nastavnik iz suprotne smjene, Milan Zekanović. U mom je razredu, kao i u svakom, bilo i stanovitih fakina. Među njima povremenim je tinejdžerskim štosevima odskakao Roman Ivanov Bili. Tako je Bili na sat tjelesnoga u improviziranoj dvoranici u suterenu na škripavi parket izišao u – kopačkama! Korača Bili parketom, paradira, a mi gledamo koje su marke kopačke. Ta, tko je onda mogao takvo što dobaviti! Odjednom, evo nastavnika Milana…
– Vrsta!
Postrojili se mi i kradom pogledavamo prema Bilom. Korača nastavnik Zekanović, korača i oku mu nije promaklo bedasto smijuljenje cijele vrste. U hipu je skužio o čemu je riječ i stao pred Biloga.
– Učeniče, kako se zoveš?
Netko iz vrste kroz zube je dobacio ‘Bili’ i svi prasnuli u smijeh.
– E, pa Bili, hajde ti u tim svojim kopačkama na nogometni teren!
Početak u Zemuniku…
Ne znam kako je danas u školama i kako se nastavnici nose s kojekakvim učeničkim nestašlucima. Znam, jer sam dobro zapamtio, da je profesor Zekanović tada održao sat na kojemu nikomu više nije pala napamet bilo kakva nepodopština. Odradili smo nastavnu jedinicu besprijekorno.
– A gdje si izvadio tu priču? Koliko je prošlo? – smije se profesor Milan danas.
Piše u školskoj matičnoj knjizi, ima tomu točno 46 ljeta…
– Uh, kako sam mlad bio!
Milan Zekanović u prosvjetu je ušao davno, 1963.
– Kad sam u Rijeci na tadašnjoj Pedagoškoj akademiji završio studij odmah sam dobio radno mjesto. Želio sam silno doći raditi u Ražanac, u rodni kraj, u osnovnu školu koju sam pohađao, ali tada to nije bilo moguće. U Zemuniku sam se zaposlio i to je početak.
Kaže da je u blizini zgrade stare zemuničke školske zgrade i danas vidljiva jama s pijeskom.
– Brate, zarasla travom. Inicirao sam radove da se iskopa i pripremi za skok udalj.
Skopski ulazak u rukomet
Nedugo nakon zaposlenja Milan je, poput ostalih tadašnjih mladića, trebao ići u bivšu JNA.
– Tri dana sam putovao vlakom do Skoplja. Igrom neobičnih okolnosti baš sam u Skoplju bolje upoznao rukomet kao igru. Značajnu ulogu u tomu je imao Ante Vuksan iz Podluga kod Benkovca. On je bio vodnik, a igrao je rukomet u makedonskim klubovima. Bio je odličan igrač. Kad je čuo da sam profesor tjelesnog odmah me pozvao u rukometnu sekciju. Na prvenstvu bivše JNA postigli smo odlične rezultate, a meni je tada kao vojniku bilo korisno jer sam dobivao nagradne dane.
Rukomet je, dodaje, za njega tada postao omiljena igra.
– Ušavši u mnoge rukometne tajne brzo sam spoznao koliko je ta igra spoj intelektualnih sposobnosti i fizičkih vrlina. Iako sam bio atletičar i gimnastičar, malo po malo sve sam se više usmjeravao u rukomet.
Kad se vratio iz bivše JNA, Milana je čekalo radno mjesto u OŠ Valentina Klarina (i danas se tako zove) u Preku na otoku Ugljanu.
– U Preku sam i živio. Direktor (danas ih zovu ravnateljima) bio je Miro Sorić i on mi je dao potporu da osmislim i provedem radne akcije da ispred školske zgrade (danas je u njoj dom za stare i nemoćne) napravimo malo, funkcionalno igralište. Učenici i neki roditelji pomogli su, dovezli alat, karijole… Sami smo napravili jedan koš i rukometna vrata.
Sugestija učitelja Hilje
Vremena nemjerljivoga entuzijazma. I silne želje da se učenicima, tako i društvu, omoguće najbolji mogući uvjeti.
– Odrastao sam u relativno oskudnim uvjetima i oduvijek sam nastojao zajednici pomoći na prikladan način. Nekad u školama tjelesni odgoj nije imao uvjete kakve pretežito ima danas. Puno smo toga u dogovoru s roditeljima i djecom napravili u opću korist.
Ovdje, zapravo, trebamo zapitati kako je Milan uopće postao profesor tjelesnoga odgoja.
– Ha, to je zanimljiva priča. Meni je još u osnovnoj školi učitelj Hilje govorio da bih trebao biti nastavnik tjelesnoga. Tada uopće nisam znao kako se postaje takvo što. No, volio sam sport, atletiku i gimnastiku napose. U srednjoškolskoj dobi u Zadru bio sam u AŠK-u Zadar, skakao u dalj. Poslije sam se zaposlio u Remontnom brodogradilištu, ali sam i dalje trenirao na Ravnicama.
U jednom trenu na scenu tadašnjega Zekanovićeva života stupio je njemu posve nepoznat čovjek.
– Točno na mostu susreo me taj gospodin. Imao je naočale, nadasve ozbiljan. Zaustavio me i pitao bih li želio dobiti stipendiju za školovanje za nastavnika tjelesnoga.
Što ste mu odgovorili?
– Zinuo sam i neko vrijeme bio bez riječi. Onda sam uspio kazati ‘da’ poslije čega mi je taj gospodin postavio jedan uvjet.
!?
– Rekao mi je da me pozna kao atletičara, da sam dobar, ali da moram pobijediti na nekom natjecanju tako da mi prezime bude u novinama. Za ostalo da će se pobrinuti on.
I?
– Pripremao sam se kao nikad. Došlo je neko natjecanje u Splitu i ja sam pobijedio. Nadmašio sam čak i tadašnjega odličnog skakača Splićanina Skoku. Kupio sam novine s rezultatima i čekao.
Gospodin Bujas
Ne dugo. Pojavio se spomenuti gospodin.
– Tad sam doznao da mu je prezime Bujas. Kako je obećao, sve se sredilo i ja sam se u društvu s još jednim Zadraninom uputio u Rijeku.
Poslije je došla diploma, pa već spomenuta radna mjesta u Zemuniku i u Preku. Onda Milan dolazi u Zadar.
– Marko Stanišić je bio direktor OŠ Velimira Škorpika. Pozvao me i prihvatio sam. Održavali smo tjelesni u maloj dvorani u suterenu i u Kapetanskom parku.
Izvannastavne i izvanškolske aktivnosti bile su dobro organizirane.
– Nastava je bila redovita. Naš neposredan uvid u sposobnosti i mogućnosti učenika omogućio nam je da ih usmjeravamo u pojedine igre i u sportove. Uvjeti su doista bili skromni, ali AŠK Zadar je na Ravnicama stvarao čudesa, čak i olimpijce. Nešto poslije više sam se usmjerio u rukomet.
Rukometna je igra u Zadru imala svoje poklonike. Jezgra je bila u Gimnazijalcu što ga je utemeljio i vodio legendarni Mile Filipi.
– Ženski rukomet bio je u sjeni muškoga, premalo ekipa… U školi sam 1969. tijekom nastave selekcionirao jednu ekipu, radili smo, vježbali, tražili prikladne prostore. Ta je ekipa malo pomalo stasala i čak i pobijedila konkurenciju iz srednje škole na jednom turniru na Mornarici. i bila je jezgra potonjega kluba.
I tako, ženski je rukomet počeo biti masovniji, sve je više bilo ekipa u osnovnim i u srednjim školama.
– Išli smo na natjecanja izvan Zadra. Godine 1971. utemeljen je ŽORK Zadar (igračice Roviš, Pedišić, Bušljeta, Brkljača, Radanović, Bukovec, Kalc,. Grbić, Radosavljević, Veselinović i Banić) gdje sam bio trener. Zadar je drugi ženski klub u gradu poslije Izviđača koji je nastao 1970. Poslije je i u Arbanasima kolega Krsto Peša podigao rukomet.
Potencijal bez potpore
Nebrojene su igračice igrački rođene u Zadru, stasale u njemu, igrale poslije i u drugim klubovima…
– Klub je imao i uspona i padova. Meni je čast što sam radio s nizom tih djevojaka i ponosan sam na sve njih, a posebno na one koje su imale talent, motiv, ustrajnost i energiju da bi razvijale svoje karijere. Nažalost, Zadar u ženskom rukometu nije iz niza objektivnih razloga stvorio i održao klub koji bi mogao biti stabilan prvoligaš. Imali smo i imamo golemi potencijal, puno se radilo, ali to nije dovoljno.
Infrastruktura u Zadru nije naklonjena rukometu.
– Mocire imaju minimalne rukometne gabarite, ali sve ostalo ne. Prošlih dana za ekstremnih hladnoća nije se moglo niti u dvoranu, nema grijanja. Vjerujem da će doći bolji dani. Ima u Zadru ljudi koji hoće, znaju i žele pomoći i rukometu, ali trebat će malo više sluha.
Iako ste u mirovini, ne mirujete.
– Imam vremena, volje i želje pomoći i ponešto energije. Rado surađujem s kolegama, napose onima koji vode školski sport. Ako tko poželi, dam im savjet, sugestiju… Još sam aktivan i u rukometu, pomognem rado. Ne mogu tek tako otići iz sporta, ne mogu…
Iako bi bio neki red da smo o Nagradi Mile Filipi, jednoj od brojnih koje ste zavrijedili, nešto rekli na početku, o njoj ćemo pred kraj ovog razgovora.
– Osjećam veliki ponos što sam prvi dobitnik Nagrade Mile Filipi. Ime nagrade je i više nego simbolično jer je gospodin Filipi nemjerljivo puno učinio za svekoliki sport u Zadru. Iskreno vjerujem da će svi sljedeći dobitnici osjećati isto jer ne smijemo nikad zaboraviti ljude koji su svojim djelom, poput Filipija, pisali dio sportske, pa i opće povijesti.
najnovije
najčitanije
Zadar
Fra Andrija Bilokapić
Dobitnik županijske Nagrade za životno djelo: ‘Abortus, transrodnost, eutanazija, sve su to bolesti našega društva’
Nogomet
Ligue 1
PSG je ponovo francuski prvak! Pobjeda Lyona donijela je veliko slavlje Parižanima
Svijet
IZDANA UPOZORENJA
Azija na udaru toplinskog vala, temperatura doseže 45 stupnjeva, škole zatvorene
Crna Kronika
TRAGEDIJA NA CESTI
Motociklist poginuo u sudaru s automobilom u Samoboru
Hrvatska
formiranje vlade
Nova runda pregovora u ponedjeljak, DP se sastaje sa SDP-om i HDZ-om
Crna Kronika
MAKARSKA
Preminula starija žena, policije privela 40-godišnaka koji ju je gurnuo
Crna Kronika
Osuđen je
Pijan vrijeđao suprugu, a kasnije tvrdio: “Rekla mi je da imam malo spolovilo i da sam – kit!”
Zadar
KUPNJA NEDJELJOM
Evo u kojim trgovinama u Zadru danas možete obaviti kupnju
Crna Kronika
1,59 promila
U Zadru vidno pijan vikao na ulici, policija ga uhitila
Moda
analiza subotnjeg đira