‘Živimo u svijetu pojednostavljenih uvjerenja i divljih optužbi. Gubi se ljubav prema istini’

Timothy Radcliffe katolički je svećenik, dominikanac, poglavar Dominikanskog reda od 1992. do 2001. godine. Studirao je u Oxfordu i Parizu te je predavao Sveto pismo na Sveučilištu u Oxfordu, gdje i danas živi, u samostanu Blackfriars.

Radio je s ljudima koji su oboljeli od AIDS-a te je kao poglavar dominikanaca proputovao Europu, Aziju, Afriku i Južnu Ameriku. Papa Franjo ga je pozvao da vodi duhovne vježbe na početku Sinode o sinodalnosti, koja će se održati u listopadu u Vatikanu, što će reći da uživa veliko povjerenje rimskog biskupa. Nedavno je kao predavač gostovao i na Mediteranskim teološkim susretima u Lovranu i Rijeci, koje organizira Riječka nadbiskupija.

Tada smo ga i zamolili za intervju koji je napravljen putem maila. Raspon tema je raznolik, od toga tko je Isus Krist za njega, preko Sinode te njegovih stavova i izjava o homoseksualnim činovima zbog kojih ga je američki dvotjednik i portal »National Catholic Register« u siječnju ove godine prozvao kao teologa koji je »javno proturječio Crkvenom nauku o homoseksualnosti«.

U intervjuu za naš list Radcliffe kaže da u pogledu homoseksualnosti slijedi naučavanje Katoličke Crkve te objašnjava svoje stavove.

Osobni susret

Papa Franjo nedavno se na proslavi blagdana sv. Petra i Pavla osvrnuo na Matejevo evanđelje i Kristovo pitanje učenicima: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Papa će podcrtati da je to najvažnije pitanje, pa stoga, tko je Isus Krist za vas?

– Isus je Riječ Božja i Riječ koja me zove mojim imenom. Na najdubljoj razini onoga što jesam, i što jesmo, jest osoba koju Bog poziva u postojanje. Danas se često brinemo tko smo, identitet ispliva na površinu u toliko mnogo razgovora. Ali identitet nije nešto što smo izabrali ili izgradili. Identitet se otkriva u osobnom susretu, ponajprije s roditeljima, obitelji i prijateljima, ali ponajviše u Gospodinu koji me poziva da rastem i ostvarim se.

Gdje bi kršćani danas trebali tražiti Isusa?

– Prije svega moramo biti svjesni da nismo mi ti koji prvi tražimo Isusa, već on traži svakoga od nas. On je pastir koji odlazi tražiti izgubljenu ovcu. Stoga moram obratiti pozornost na to kako Bog dolazi u moj život, na načine koje nisam očekivao ili planirao! Često preko ljudi koje volim, ali možda i kroz strance. Ako je Isus krajnji smisao mog života, sa svim njegovim usponima i padovima, njegovim radostima i žalostima, onda mi svatko tko traži razumijevanje što znači biti čovjek, voljeti i živjeti, može otvoriti oči prema Bogu koji me nikada neće napustiti.

Papa Franjo izabrao vas je za duhovnog asistenta Opće Sinode koja će se održati u Vatikanu u listopadu. Koja su vaša zaduženja i na čemu planirate staviti naglasak?

– Papa Franjo zamolio me da vodim duhovne vježbe na početku Sinode za sve sudionike. U našoj Crkvi, a pretpostavljam i među sudionicima Sinode, često ima nesuglasica. U nekim dijelovima svijeta Crkva je polarizirana između takozvanih konzervativaca i progresivaca: ljudi koji ne žele da se Crkva radikalno promijeni i onih koji to žele. Smatram da je moja uloga da pomognem ljudima da nadiđu sukobe i da razumiju jedni druge. Svatko je od nas primio Duha Svetoga, pa tako i uvid u Božje otajstvo. Sinoda je prekrasan poziv na slušanje i otvorenost mudrosti koju je svatko od nas primio.

Jedno od pitanja kojima će se baviti sudionici Sinode »Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje« u listopadu jest i kako Crkva u ovom trenutku povijesti može bolje ispuniti svoje poslanje kroz veće priznanje i promicanje krsnog dostojanstva žena. Koje je vaše promišljanje toga pitanja?

– To je bez sumnje jedna od najvažnijih tema o kojoj ćemo razgovarati na Sinodi. Imam jako puno misli o tom pitanju. Kad sam prvi put stigao u Rim, za vrijeme pontifikata pape Ivana Pavla II., to je bilo prvo pitanje o kojem smo razgovarali kad sam ga susreo. No moja uloga kao duhovnog asistenta na Sinodi nije da zastupam određene korake ili vlastite stavove, već pomoći ljudima, koji se međusobno ne slažu, da razgovaraju.

Također, jedno od pitanja kojima će se sudionici Sinode baviti jest kako sinodalna Crkva može učiniti vjerodostojnim obećanje da će se ljubav i istina susresti.

– Voljeti možemo samo ljude koje susrećemo i čije složene živote razumijemo. Ne može biti ljubavi bez istine, niti istine bez ljubavi. Dominikanci obično naglašavaju prvu tvrdnju, odnosno put, a franjevci drugi, ali oba su puta dobra. Albert Camus je u predavanju dominikancima u Parizu nakon Drugog svjetskog rata rekao: »Dijalog je moguć samo između onih koji ostaju ono što jesu i govore istinu.« No, ja bih dodao da, ako stvarno vodimo dijalog, ne ostajemo ono što jesmo nego se mijenjamo! Pravi susret je onaj koji mijenja.

Istina i ljubav

O kojim bi problemima u svijetu Crkva danas trebala govoriti?

– Vidimo da se gubi ljubav prema istini. Živimo u svijetu pojednostavljenih uvjerenja i divljih optužbi. Vidi se i da uzmičemo od duboke i smislene interakcije s drugim ljudima, s onima s kojima se ne slažemo. Postoji gubitak povjerenja u razum, a pripadno je katolicizmu vjerovati u razum, kao što je formulirano na Prvom vatikanskom saboru. Također, kako je naglasio papa Franjo, prioritet je učiniti Crkvu mjestom u kojem se svi mogu osjećati dobrodošli i kao kod kuće. No, tu ne smijemo zaboraviti da svaki pravi dom potiče svoje članove da odrastu!

Želimo vas pitati i o nekim vašim ranijim izjavama koje, čini se, nisu posve u skladu sa službenim naukom Katoličke Crkve. Uputa o kriterijima za razlučivanje zvanja prema osobama s homoseksualnim sklonostima, s obzirom na njihov prijem u sjemenište i u sveti red, objavljena je 2005. godine. Ondje je zapisano da Crkva »iako duboko poštuje osobe o kojima je riječ, ne može primiti u sjemenište ili u sveti red one koji prakticiraju homoseksualnost, pokazuju duboko ukorijenjene homoseksualne sklonosti ili podržavaju takozvanu ‘gay kulturu’.« Jedan od vaših odgovora na taj dokument bio je: »Budući da sam radio s biskupima i svećenicima diljem svijeta, nemam sumnje da Bog poziva homoseksualce u svećeništvo, a oni su među najpredanijim i najimpresivnijim svećenicima koje sam upoznao.« Možete li pojasniti svoj stav? Slijedite li crkveni nauk o ovoj temi?

– Da, slijedim naučavanje Katoličke Crkve. Dokument koji spominjete govori o »duboko ukorijenjenim sklonostima«. Smatram da se to odnosi na ljude kojima je njihova seksualna orijentacija ključna za njihov identitet, temeljni aspekt onoga što jesu. No, ne mislim da je pametno ili zrelo kad bilo tko smatra svoj seksualni identitet, heteroseksualni ili homoseksualni, stijenom na kojoj je cijeli osobni identitet izgrađen. Kandidat za svećenika koji smatra da je njegova orijentacija prema osobama suprotnog spola temelj njegovog identiteta teško će proći kao svećenik u celibatu. No, također, kultura mačizma bila bi jednako neprikladna kao gay kultura. Sposobnost i kapacitet za ljubav fundamentalni su za svakog svećenika. Kako bi inače mogao govoriti o Bogu ljubavi, ako ne zna voljeti? Seksualna aktivnost je prekrasna kao izraz ljubavi i predanosti, ali ne može biti najvažnija u načinu razmišljanja koji karakterizira celibat.

Također, 2013. godine pišući o vezama između ljudi istoga spola te homoseksualnim činovima napisali ste da »ne možemo početi s pitanjem je li to dopušteno ili zabranjeno! Moramo se zapitati što to znači i koliko je euharistijsko. Svakako može biti velikodušno, ranjivo, nježno, uzajamno i nenasilno. Dakle, na mnogo načina, mislim da može biti izraz Kristova darivanja.« Prema nauku Katoličke Crkve, spolni čin odražava Kristovo darivanje, kada se radi o vjenčanom muškarcu i ženi te kada je njihov spolni čin otvoren životu. Budući da homoseksualna aktivnost ne može biti otvorena životu, kako ona može biti izraz Kristova darivanja unutar nauka Katoličke Crkve?

– Kada razgovarate s nekim, nikada nećete krenuti od toga je li neki aspekt njihova života dopušten ili zabranjen. Bio bi to otuđujući pristup drugoj osobi i onemogućio bi bilo kakav istinski dijalog. Kada netko dođe razgovarati sa mnom, ne započinjem razgovor pitanjem ima li želje koje Crkva dopušta ili ne dopušta. To bi bilo ludo. Ta će se pitanja pojaviti kada se osoba s kojom razgovaram bude htjela osvrnuti na njih. Zato je prije toga potrebno stvoriti odgovarajući prostor u kojem će se osoba s kojom razgovaramo osjetiti sigurno i poštovano. A kad se to dogodi, prvo pitanje nije je li to dopušteno, nego je li to ljubav. Iz toga slijedi što je dopušteno ili nedopušteno. Naravno da odnosi između homoseksualaca mogu biti obilježeni nježnošću, velikodušnošću i požrtvovnošću. Vidjeli smo to u strašnim vremenima krize AIDS-a prije nego što je bilo ikakvog liječenja. Bio sam oduševljen velikodušnom ljubavlju koju sam tada vidio. Ne mogu vjerovati da bi itko, čak i najtradicionalniji vjernik, to poricao.

Poricati da između osoba istoga spola može postojati ljubav i velikodušnost značilo bi zapasti u ideološko sljepilo. Sveti Aelred od Rievaulxa, cistercitski opat iz dvanaestog stoljeća, napisao je poznatu knjigu o prijateljstvu. Na početku svom prijatelju Ivi kaže: »Evo nas, ti i ja, a nadam se i trećeg, Krista, među nama.« Krist je prisutan u svim našim istinskim ljubavima. Također je istina, o čemu sam već govorio i pisao, da budući da homoseksualna aktivnost nije otvorena za plodnost, ona ne može biti izraz jedinstva Krista i Crkve, kao što je to brak. Zbog toga sam se uvijek i nedvosmisleno protivio homoseksualnim brakovima. Ne zato što su pogrešni, već zato što su nemogući.