“Hrvatsko društvo nije politički polarizirano”

Sekulić je opovrgao dominantnu tezu javnog političkog prostora u državi, dokazavši da među hrvatskim građanima gotovo da postoji konsenzus oko najvećeg broja društveno-političkih pitanja između lijevo i desno orijentiranih državljana

Hrvatsko društvo nije politički polarizirano! Zaključak je to proizišao iz istraživanja koje je sa svojim timom proveo prof.dr.sc. Duško Sekulić s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 2014. godine. Rezultate istraživanja približio je javnosti u Gradskoj knjižnici Zadar, na predavanju „Značenje lijevog i desnog kod hrvatskih građana”, održanom u sklopu ciklusa predavanja „Javna sociologija” u organizaciji Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru. Korak po korak, služeći se isključivo podacima prikupljenim studioznim empirijskim istraživanjem na uzorku od 1.000 ljudi Sekulić je opovrgao dominantnu tezu javnog političkog prostora u državi, dokazavši da među hrvatskim građanima gotovo da postoji konsenzus oko najvećeg broja društveno-političkih pitanja između lijevo i desno orijentiranih državljana.
Najveća razlika u – religiji
– Ispitanici su odgovarali na četiri osnovne grupe pitanja: religioznost, nacionalizam, socijalni stavovi (odnosi među spolovima, homoseksualizam) i ekonomski stavovi. To su područja koja dominantno određuju, zapravo definiraju politički profil neke osobe, svrstavaju ju u lijevo ili desno orijentiranu pa smo kroz istraživanje koje smo proveli nastojali vidjeti u kojoj se mjeri pogledi na te navedene skupine pitanja razlikuju stavovi naših lijevih, odnosno desnih ispitanika. Kao polazišnu točku uzeli smo samodefiniciju, što znači da se svaki ispitanik pred anketu samostalno definirao kao lijevi ili desni, objasnio je profesor.
Anketa je provedena na način da su ispitanici odgovarali na postavljena pitanja, a njih je bilo 80. Rezultati su, za neke očekivano, no za većinu hrvatske javnosti vjerojatno neočekivano, pokazali da se hrvatski građani, i oni lijevo i oni desno vrlo slično izjašnjavaju.
– Od 80 pitanja, u čak 75 pitanja ispitanici su imali slične odgovore što znači da nema ni govora o nekoj polarizaciji u društvu. I ljevičari i desničari uglavnom slično razmišljaju kada su u pitanju socijalni stavovi (zaposlen u kući treba biti muškarac, trebaju egzistirati različita pravila za seksualno ponašanje muškaraca i žena, većina domaćinskih poslova je za ženu, razvod…); gotovo da su identičnih stavova kada je u pitanju ekonomija (pitanje privatnog vlasništva, uplitanje države u gospodarstvo, uloga vlade, raspodjela društvenih dobara, razlike u plaćama…); nešto su drugačijih stajališta po pitanju nacionalizma (svaki narod mora imati svoju državu, samo Hrvati mogu biti ministri u hrvatskoj državi, ćirilicu treba zabraniti…); a najveće razlike su uočene u domeni religije s obzirom da su desni religiozniji. No, i u toj domeni, kao i ostalima u kojima su uočene razlike u stavovima između lijevih i desnih, ni pod razno ne možemo govoriti o nekakvoj polarizaciji s obzirom da su i tu razlike vrlo sitne. Primjerice, 80 posto desničara je religiozno, naspram 66 posto ljevičara, što svakako nije razlika koja bi upućivala u polarizaciju. Isto tako, istraživanje je pokazalo da neke teme za koje bi se očekivalo da će ići u „paketu” s ljevicom, odnosno desnicom, u takav nekakav „paket” nisu upale. Najupečatljivije je to u pogledima na gay brakove. Desnica je većinom protiv gay brakova, no ljevica, iako je u većoj mjeri za gay brakove i pozitivnije gleda na homoseksualce, upečatljivo je polarizirana. Pola lijevih ispitanika, naime, podržava gay brakove, a pola ih ne podržava, izdvojio je Sekulić.
Političari kakve zaslužujemo?
U predavanju koje je obilovalo brojkama i grafikonima, profesor je vrlo temeljito opovrgao općeprevladavajuću tezu da je hrvatsko društvo polarizirano, demonstrirajući rezultate istraživanja iz kojih je vidljivo da su razlike uočljive jedino u kulturnoj sferi, tj. svjetonazorskoj, no i tu, osim nekih stavova (pobačaj, homoseksualizam, odnos prema manjinama) također nema velikih odstupanja.
– Mi ne možemo govoriti o polarizaciji društva jer ona ne postoji. U kontekstu toga, sasvim je razumljivo zašto imamo upravo ovakvu političku elitu. Izreka je da imamo onakve političare kakve zaslužujemo, no ja bih rekao to malo drugačije: mi imamo politički diskurs koji reflektira odnose u društvu. Što bi to značilo? Pa ako se hrvatsko društvo zapravo ne dijeli ni oko ekonomskih, ni oko socijalnih pitanja, na koji način političari mogu steći političke bodove? Pa tako da potenciraju podjele koje postoje, a to su svjetonazorske/ideološke bez obzira što ni te podjele nisu tako velike, naglasio je profesor.
Osvrnuvši se posebice na dvije teme koje u najvećoj mjeri dijele hrvatsko društvo, a to su odnos prema homoseksualcima i pobačaju, gdje je vidljivo da ljevičari u većoj mjeri podržavaju pravo žene na raspolaganje vlastitim tijelom, nasuprot desničara koji se u mnogo većoj mjeri izjašnjavaju protiv prava žene da raspolaže svojim tijelom, kao što su lijevi više pro-gay, a desni anti-gay, Sekulić je upoznao okupljene s vrlo interesantnim saznanjima u pogledu te tematike, informirajući okupljene koliko su istraživanja u tom području uvjetovala održavanje/neodržavanje gay i pobačaj referenduma.
Umjesto o braku, htjeli referendum o – pobačaju
– Organizatori referenduma za definiciju braka kao zajednice muškarca i žene su bili jako dobro upoznati s javnim mnijenjem po tom pitanju, znali su da istraživanja pokazuju da je većina građana protiv gay brakova pa su stoga i krenuli s tim referendumom, znajući da će im ishod ići u prilog. Nasuprot tome, kada je u pitanju pobačaj, sva istraživanja pokazuju da najveći broj građana ne bi zabranio pobačaj pa se protivnici pobačaja nisu usudili organizirati referendum o pobačaju već se na neke druge načine angažiraju kako bi zabranili pobačaj, istakao je Sekulić.
Na predavanju je bilo riječi i o svjetskim kretanjima po pitanju lijevih i desnih, o situaciji u zemljama u okruženju, o samodefiniciji ispitanika koja je također upitna jer često i „lijevi” i „desni” svojim političkim stavovima zapravo ne odražavaju definiciju lijevog i desnog. Okupljeni su očekivano imali i pitanja za profesora, a predavanje je zaključeno jednom jako interesantnom spoznajom do koje je svojedobno došao prof. Šiber koji je istraživanjem došao do saznanja da u Hrvatskoj ne možemo predvidjeti na osnovu socio-ekonomskih parametara kako će netko glasati na izborima već na osnovu obiteljskog „stabla” što znači da se državljani RH na izborima izjašnjavaju uglavnom po ključu: ako su ti preci bili u NDH u II sv. ratu glasat ćeš za desnicu, a ako su ti bili u partizanima, glasat ćeš za ljevicu.

 I JEDNI I DRUGI SU – EKONOSTALGIČARI

Zanimljiv dio predavanja bio je vezan za dvije bivše i aktualnu državu. Ispitanici su odgovarali na grupu pitanja vezanih za NDH, SFRJ i RH. I tu je suprotno nekim općeprevladavajućim stavovima u javnosti koji idu u smjeru velike polarizacije društva, tj. lijevi su jugonostalgičari, a desni NDH nostalgičari, istraživanje pokazalo da te teze, koje danas dominiraju u društvu, ni izbliza ne drže vodu. I lijevi i desni ispitanici su uglavnom na isti način ocjenjivali tri države, a razlike su bile tek u intenzitetu njihovih procjena.
– Samo 4,4 posto ispitanika misli da je NDH bila bolja od RH u zadovoljavanju političkih težnji građana. Zatim, 24,8 posto ih misli da su političke težnje bile na podjednak način zadovoljene u NDH i RH, a 43,9 posto ih se izjasnilo da je po tom pitanju RH bolja od NDH.
Kada je u pitanju SFRJ i usporedba s RH, 9,6 posto građana misli da su političke težnje građana bile bolje u bivšoj državi nego sadašnjoj, naspram 27,3 posto koji misle da su bile podjednako zadovoljene. No, 49,6 posto građana misli da su političke težnje građana RH bolje zadovoljene danas nego u SFRJ. Kada tu problematiku promatramo po segmentima, uočljivo je da je, a to govorim prije svega kako bi se na neki način osvrnuli na još jednu od općeprevladavajućih teza u javnom prostoru RH danas o postojanju jugonostalgičara, da je uočeno da su ispitanici, i lijevi i desni, kao najbolji aspekt bivše države izdvojili ekonomski pa bi umjesto jugonostalgičarstva, ako već upotrebljavamo taj izraz, mogli govoriti o „ekononostalgičarstvu”, našalio se profesor.