Petak, 22. studenog 2024

Weather icon

Vrijeme danas

2 C°

“Imala sam priliku ostati u Francuskoj, no znala sam da ću se vratiti”

22.03.2016. 23:00
“Imala sam priliku ostati u Francuskoj, no znala sam da ću se vratiti”


– Za neurokirurgiju je važno biti jako vrijedan, znati odrediti prioritete, donositi odluke i ostati ponizan pred vrijednošću svakog pojedinog ljudskog života. Imala sam priliku ostati u Francuskoj, tamo sam bila zaposlena na jednoj ogromnoj klinici za neurokirurgiju. No, već prvi dan kad sam odlazila, znala sam da ću se vratiti – naglasila je dr. Sesar
Ovo je priča o 33-godišnjoj Nikolini Sesar, prvoj hrvatskoj neurokirurginji podrijetlom iz Zadra. Dr. Sesar zaposlena je u zagrebačkom KBC-u Sestre milosrdnice kod profesora Krešimira Rotima.
Iako je u proteklih nekoliko dana postala vijest pa gotovo da i nije bilo dnevne novine i portala koji o njoj nisu pisali i predstavili je javnosti, u kratkom razgovoru samo za Zadarski list otkrila je neke detalje iz perioda svog djetinjstva i odrastanja.
Odmah na početku, odgovarajući na pitanje planira li se možda jednom u budućnosti vratiti u Zadar, priznala je kako se zapravo osjeća kao da iz Zadra nikada nije ni otišla.
Lijepe uspomene na Bibinje
Osim što je rođena u Zadru i mama joj je iz Zadra i također je liječnica koja je radila u zadarskoj Općoj bolnici, a otac je inženjer brodogradnje koji je na početku svoje karijere radio u brodogradilištu na Ugljanu. Baka je cijeli život provela u centru grada na Poluotoku, u Stomorici, a sada živi s njima u Zagrebu.
Nikolina je ispričala da je ljeta provodila u kući na plaži, u Bibinju te da je sve najljepše uspomene iz najranijeg djetinjstva, dok još nije ni išla u školu, vežu upravo uz Bibinje. Tamo se igrala sa svojom sestrom blizankom i prijateljicom Martinom Krišto u pješčaniku na plaži. Dane je, ispričala je ova poznata mlada liječnica i prva hrvatska neurokirurginja, provodila vani na potezu izmedu njihove dvije kuće u Lipauskoj.
Otkrila je kako je u Zadru provela i najljepše tinejdžerske ljetne večeri. Tek kad su se svi preselili u Zagreb zbog maminog i tatinog posla, Nikolina je prvi put shvatila što je prometna gužva i da djeca ne smiju sama hodati po ulici. Danas u Bibinje – to mjesto za koje je vežu najljepše uspomene, pokušava dolaziti barem jednom godišnje, najčešće preko ljeta, za Veliku Gospu i na Svetog Roka.
U Zadru i danas ima puno prijatelja i rodbine – ujaka Nikšu koji je također, liječnik, potom dvije najdraže rodice Antoniju i Petru te obiteljsku prijateljicu tetu Bebu.
Što se tiče njezinog životnog poziva i uspjeha – kao prva hrvatska neurokirurginja, dr. Nikolina Sesar kaže kako nije oduvijek znala da želi biti liječnica, a o neurokirurgiji nije ni razmišljala. Medutim, roditelji su joj oduvijek omogoćili da radi sve što je zanima i poticali je da može sve što hoće i da može biti sve što želi, a učenje i škola su joj uvijek dobro išli pa se kasnije, kako je naglasila Nikolina, na kraju sve i isplatilo.
Nije ništa propustila
Kad se prisjeti studentskih dana misli da unatoč teškom i zahtjevnom fakultetu kojeg je studirala, uopće nije ništa propustila. I ona je izlazila, družila se i ponekad “zatulumarila” jer kako je rekla – sve se to može uz dovoljno želje i volje i dobre organizacije vremena. Njezin je život danas u Zagrebu gdje živi sa suprugom Vedranom koji je inženjer elektrotehnike i kako je rekla – najbolji muž na svijetu.
Na pitanje kako su je prihvatili kolege u svijetu neurokirurgije u kojem ipak, “vladaju” muškarci – dr. Nikolina Sesar smatra kako ona zapravo ne vjeruje da u poslu postoji muški i ženski svijet, već samo da postoje različiti karakteri.
– Muškarci i žene razlikuju se, istina, ali samo po svojoj biološkoj funkciji. Kada govorimo o tome kako su me prihvatili muški kolege, ako ste suosjećajni i pristojni, svugdje ćete na kraju biti prihvaćeni. Ali, nikad nećete uspjeti biti sa svima najbolji prijatelji. Za neurokirurgiju je važno biti jako vrijedan, znati odrediti prioritete, donositi odluke i ostati ponizan pred vrijednošću svakog pojedinog ljudskog života. Imala sam priliku ostati u Francuskoj, tamo sam bila zaposlena na jednoj ogromnoj klinici za neurokirurgiju. No već prvi dan kad sam odlazila, znala sam da ću se vratiti, a kad je prošlo osam mjeseci, bila sam u to još više sigurna – naglasila je ova mlada liječnica koja je jedna od rijetkih koja je odlučila ostati tu gdje se rodila i školovala te pomagati i liječiti ljude svojim znanjem i iskustvom koje je stekla u hrvatskim školama i na fakultetu.
I na kraju, otkrila je još jednu malu zanimljivost – najbolja prijateljica s posla i glavna sestra u operacijskoj sali joj je Vesna Gugo Svirčević, takoder iz Zadra.