Pivaj svitu, pukni puško, rodilo se muško

Zvala me trudna frendica na kavu jer se riješila muža za vikend. Poslala ga kod sveki na neku feštu, a ona se ostala pripremati za rodilište. Jest, prvo pa muško je. Što je njoj manje važno, ali onom njenom što je otišao na selo nije.
– Neka prvo bude muško, a onda dice koliko god hoćeš, najavio joj je ponosno nakon prvog ultrazvuka na kojemu se pišonja jasno vidio.
– Sigurni ste da mu to nije pupčana vrpca?, a barem pet puta je pitao doktora da mu se ne dogodi ko vjenčanom kumu: Slavilo se do zadnjeg dana da će mu žena roditi pišonju, ekipa se već pošteno i zapila, kad mu iz rodilišta javljaju da se doktor malo preračunao, i da pišonja nije pišonja nego – pišulja. Slavlje je na trenutak stalo, a ponosni ćaća nije znao bi li išao zadaviti doktora koji je vodio trudnoću, ili bi se od očaja bacio kroz prozor kafića na terasu. Ne zbog pišulje nego zbog zajebancije pijanog blaga koje je počelo od tog trenutka, a nastavit će se do kraja njegova života.
Uglavnom, frendica je odlučila da dođem po nju, da probazamo malo po dućanima, pogledamo opremu za novorođenče jer onaj njen nema živaca, a već je u strahu da tko će prvorođenoga od straha uzeti u ruke da mu ne ispadne.
– Stara, što se dan više bliži, on je luđi. Ne spava, ne jede normalno i umire od straha. Ma što me pitaš hoće li sa mnom na porod? Pa ti nisi normalna, umro bi tamo pored stola, još da ja škviknem dok njega spašavaju, tješi se Adriana, ali vidim da joj nije svejedno. Sve je teško prvi put, pa i porod. Ja bih umrla od straha, a ni ona nije kul.
I tako se izđirale nas dvije, našle bebici koja još nema ime sve što joj treba (valjda) na izlasku iz bolnice, kad govori ona meni da se maleni rita kao blesav. Sjednemo u auto, kad pogleda Adriana na semaforu, mokra ona, mokar sic. I viče da je vodim u rodilište.
Umrla sam od straha, skoro izazvala tri puta po onoj subotnjoj gužvi nakon špice izazvala sudar i nekako se uspjela dokotrlajti do bolnice. Pita me onaj tamo da što sam joj ja. Nisam od muke ni to znala odgovoriti, samo znam da sam izustila:
– Tata bebe nisam. Nisam ni supruga. Prijateljica. Valjda. I kuma vjerojatno….
Adriana moli i kumi da uđem s njom u rađaonu, a onda me spasila ona teta što je rekla da u rađaonu ne smiej nitko tko nije prošao nekakav tečaj. Laknulo mi je, jer ja ni tečaj za kompjutere nemam,a kamo li za rađaonu. Izgrlila sam i izljubila frendicu, i pustila je na milost osoblju.
Izašla sam na cestu, shvatila da se tresem kao prut, uspjela doteturati do prvog kafića i naručila bilo što samo da je žestoko. Pa još jednu i još jednu. Pa sam se sjetila da nisam zvala Adrijaninog muža da se vrati sa sela. A kako je njemu i najbrže vožnje trebalo uru vremena do bolnice, prvo je posjetio ginekologiju, a kad su mu rekli da mu žena nije još i da ne znaju kad će, došao je u kafić do mene i onako me napola od nazdravljanja i razbijanja treme lešo, odvezao me do doma i nazvao ovu našu treću priju da pripazi na mene.
Ne trebam ni reći da je Niko zdrava i sve po peesu beba. Na ponos ćaće svoga. I da se mama super oporavlja. Ali zato kuma ima pitiespi i glavobolju. Pivaj svitu, pukni puško, rodilo se muško. Samo ne preglasno, molim.
Mare ([email protected])