Petak, 22. studenog 2024

Weather icon

Vrijeme danas

3 C°

TROFEJNI KOŠARKAŠ

Rok Stipčević: Žao mi je što karijeru nisam završio u Zadru, imao sam najbolju volju

Autor: Paulo Sarić

27.05.2023. 15:13
Rok Stipčević: Žao mi je što karijeru nisam završio u Zadru, imao sam najbolju volju

Foto: Zvonko Kucelin



Da vam je netko na jesen 2003. kada se Rok Stipčević pojavio na treninzima prve momčadi Zadra kazao da će se dva desetljeća nakon govoriti o hrvatskom reprezentativcu, čovjeku s iskustvom igranja na Olimpijskim igrama, Svjetskom i Europskom prvenstvu, te igraču s euroligaškim iskustvom i prilično napunjenom škrabicom medalja u kojoj čuva osam zlata, sedam klupskih i jedno reprezentativno, budimo iskreni, teško biste u to povjerovali. Jednostavno, bilo je u Donatovom gradu tih godina i većih talenata. Kada danas bacite pogled u ogledalo, Stipčević je jedan od posljednjih izdanaka zadarske škole košarke s europskom karijerom.


Od samih početaka osporavan, kroz karijeru često nedovoljno uvažavan, na koncu, kako to obično biva, dokazan. I dok su jedni živjeli na lovorikama prirodnih sposobnosti i urođenog osjećaja za igru, Rok je trenirao. Naporno i mukotrpno. Po hladnoći i buri u Perivoju Vladimira Nazora, po žegi i sparini u starim Jazinama. I vjerovao da će jednoga dana doći njegova prilika i da će ju u potpunosti spreman »zgrabiti za rogove«. I bi tako. Danas, nešto manje od 20 godina kasnije, Rok se umirovio.


U maloj dvorani u Domžalama odigrao je svoju posljednju utakmicu i »objesio tenisice o klin« ostavivši iza sebe mnoštvo košarkaških priča i fabula, ponešto naslova i trofeja te jednu istinu – vjerom i radom se mogu pomaknuti planine.


Snovi o Zadru




U utorak je spušten zastor na dvadesetogodišnju košarkašku karijeru. S obzirom na to da je od tada prošlo tek nekoliko dana, spoznaja da je posljednji puta kao igrač kročio na parket još uvijek se nije slegla.


– Zbog količine poziva i poruka koje sam dobio u zadnjim danima malo sam se osvijestio da je to zaista kraj, no valja kazati da se niti jedna stvar ne događa preko noći i ne može se tek tako izbrisati. Otkako znam za sebe sam s loptom u rukama, a od šeste godine sam sanjao da igram za Zadar. Snovi su se s vremenom ponešto promijenili, nadogradili i podigli, ali čitav život sam u košarci i trebat će vremena da čitavu situaciju shvatim, prihvatim i počnem ju smatrati normalnom – kazao je u uvodu 37-godišnji Zadranin.


Neizostavnim se nameće pitanje o motivima odluke za umirovljenjem. Pogledamo li izdanja na parketu, igrački za tim nije bilo razloga. Stipčević je ove sezone u Drugoj ABA ligi bio na prosjeku od 15.2 poena i 5.1 asistencije, uz 38.8 posto šuta za tri poena, a ponajbolju predstavu je pružio kada je bilo najpotrebnije – u velikom finalu protiv Heliosa, kada je s 20 koševa vodio svoju momčad prema regionalnoj eliti.


– Igrački, ni mentalno ni fizički, zaista nije bilo razloga. To »igrački« treba gledati kroz dva aspekta, psihološko-mentalno i fizički, jer se radi o dvjema bitnim, a odvojenim stavkama. Netko se zasiti mentalno i psihički, dok druge onemoguće ozljede. Osobno sam se vrlo dobro osjećao i u jednom i u drugom smislu, ali u nekim životnim situacijama treba znati reći »dosta«. Još s 20 godina sam si obećao da se ne želim vući po parketu i igrati dokle mogu. Nije u tome poenta. Poanta je igrati dok ti košarka više daje nego što oduzima. Ove sezone sam želio vratiti momčad u ABA ligu i pomoći klubu, a to sam i napravio te mislim da je sada najbolji trenutak zahvaliti se i prestati, dok se još uvijek dobro osjećam. Odsutnost od Zadra mi oduzima puno stvari. U godinama sam u kojima imam druge prioritete, u kojima mi se pogled na život mijenja i u kojima više nisam sam sebi na prvom mjestu. Treba pogledati širu sliku – pojasnio je dugogodišnji hrvatski reprezentativac.


Foto: Arhiva ZL


Propao povratak


Dugi niz godina aktualna je bila priča o povratku u Zadar i završetku karijere u Krešinom domu. Nije tajna da je prije koje ljeto kontakta bilo, no do dogovora na koncu nije došlo. Ovoga proljeća situacija je drugačija. Zadar više nije bio opcija te o »posljednjem plesu« na Višnjiku nije bilo govora.


– Ta priča je završena. Prošle sezone je postojala želja s moje strane, ali to nije bilo komunicirano i dogovoreno na pravi način. Imao sam najbolju moguću volju i žao mi je što do toga nije došlo jer mi je Zadar jako puno dao i uvijek će biti moj klub. Za vijeke vjekova. Ali… Klub bi se trebao zapitati zašto se gotovo niti jedan igrač koji je napravio inozemnu karijeru nije vratio u Zadar. Može biti da su krivi »Stipe«, »Mile« ili »Ivan«, ali kada je takvih imena pet-šest-sedam valja okrenuti ploču i zapitati se leži li odgovornost na nekome drugome – naglasio je Stipčević.


Uistinu, kada se pogleda desetak godina unatrag vidljivo je da je mali broj nekadašnjih košarkaša Zadra karijeru završio u klubu u kojem su napravili »prve korake«. Puno je više onih koji nisu, poput Marka Popovića, Marka Banića, Tomislava Ružića, Roka Stipčevića, Ive Ivanova, itd. Lista ide gotovo u nedogled. Ipak, ostaje žal što je »posljednji ples« otplesan podno Kamniških Alpi umjesto kakvih 300 kilometara južnije, na obalama Jadranskog mora.


– Naravno da mi je žao. Za Zadar me veže jako puno stvari. Dječački san mi je bio igrati u Jazinama i pomoći klubu napraviti rezultat. To sam i ostvario, no žao mi je što se na kraju nisam još jednom vratio dječačkim snovima. Ljudi općenito, uključujući i medije, često bježe od konkretiziranja problema i govorenja kakve stvari zaista jesu, no realnost treba prihvatiti. Želju sam imao, no nije se dogodilo. Zadru želim sve najbolje, bit ću veliki navijač kluba i ako treba pomoći tu sam.


Kada se pogleda unatrag i »otvori škrabica« s medaljama, u njoj stoji osam zlata. Četiri iz doba provedenog u Zadru, po dva prvenstva i dva kupa, po jedan litavski i slovenski kup, naslov prvaka Druge ABA lige i reprezentativno zlato s Mediteranskih igara u Pescari. No, više od »bižuterije« vrijede sjećanja, iskustva i poznanstva stečena od Vilniusa do Rio de Janeira.


– Prvo mi na pamet padaju ljudi koje sam upoznao i mjesta koja sam vidio. Imao sam priliku zarađivati za život radeći ono što volim i baviti se onime što je u moje vrijeme sanjao svaki dečko u gradu. Na tome ću do kraja života biti zahvalan.


Foto: DRAGANA STJEPANOVIć/ABA LIGA


Rad iznad talenta


Pogrešno bi bilo kazati da je Stipčevića čitavu karijeru pratila reputacija velikog radnika, jer je riječ bila o puno više od puke reputacije. Činjenica. Čak i aksiom. Stoga je teško pronaći bolju osobu za ponešto javne edukacije i slanje poruke talentiranim zlatnim mladićima iz omladinske škole Zadra, ali i svim ostalim dobronamjernim čitateljima.


– Prije svega treba imati vjeru u same sebe, a rad s tom vjerom je dobitna kombinacija. Talent je, naravno, bitan, jer bez talenta ne možeš biti najbolji na svijetu poput Nikole Jokića ili Luke Dončića, ali jednako tako s talentom bez rada možeš završiti samo sjedeći u kafiću u Zadru. S radom ćeš, pak, sigurno doći do određene razine. Hoćeš li doseći NBA razinu, igrati Euroligu ili Eurokup, splet je »milijun« okolnosti, od talenta, preko situacije u kojoj se nađeš, ali rad je taj koji će te dignuti u visine. Poanta je da vjera treba biti iskrena iznutra i da niti jedan put nije krivi put. Svako od nas ima svoju pozadinu, svoj put i svoju priču, ali vjera i rad su provjereno dobitna kombinacija. Sjećam se svojih početaka kada mi je od sto ljudi njih 101 govorio da se uzaludno bavim košarkom. Jedina osoba koja je vjerovala u mene je bio moj otac.


Na koncu razgovora valjalo je pogledati prema budućnosti. Kakvi su planovi za dalje, ostanak u košarci ili odmak od života kojim si živio posljednjih dvadesetak godina?


– U ovom trenutku na stolu je zaista dosta opcija, no narednih nekoliko tjedana ću se malo maknuti od svega i vidjeti što i kako. Okvirni plan imam, ali ne bih s njim izlazio u javnost dok ga ne realiziram – zagonetno je kazao nekadašnji igrač Zadra, za kraj otkrivši da su mu projekti djelomično vezani i uz hrvatsku košarku.