Formula za uspjeh je jednostavna – trening i samo trening

Ružić je s Tofašom potpisao novi dvogodišnji, a Žuža jednogodišnji ugovor

Tomislav Ružić i  Jurica Žuža prvi su put zaigrali zajedno u juniorima KK  Zadar 1996. godine. Osvojili  su tada naslov prvaka Hrvatske, treći uzastopni za Zadar.  Tomislavu je to bio prvi, Jurici  drugi, budući da je 15 mjeseci  stariji. Poslije toga su još tri  godine igrali zajedno u seniorima, nakon čega su ih košarkaški putovi odveli na različite strane. Tome je bio u  Turskoj i Francuskoj, Jure u  Grčkoj, Italiji i Ukrajini. Obojica su jedno vrijeme proveli u  Ciboni, te su se kasnije vratili  u Zadar, no svatko u različitom razdoblju. Teško da  su mogli zamisliti da će ponovno zaigrati zajedno u tridesetim godinama i to u Turskoj. Tome je, naime, nakon  odlaska iz Zadra, prošlo ljeto  potpisao za Tofaš iz Burse,  dok je Jure tamo dospio preko  Ukrajine i Zadra u siječnju  ove godine.
– Znam da su ga zvali i pitali  za mene, tako da je on zapravo  bio poveznica između mene i  kluba. Zahvalan sam mu što mi  je pomogao. I ja bih u takvoj  situaciji pomogao svakom  našem igraču. Na kraju krajeva, došao je po mene avionom – smije se Jurica, budući  da je baš u tom razdoblju Tome  iskoristio kratku stanku za dolazak kući.
Drugi dio sezone odradili su  vrlo dobro, kao i cijela  momčad, no cijela sezona Tofaša stala je zapravo u posljednjem kolu. Nakon što su  pobjedom u Antaliji u pretposljednjem, napokon dostigli  izravnog konkurenta u borbi  za osmo mjesto koje vodi u  doigravanje, trebao im je još  jedan korak. Pobijedili su Erdemira i nadali se porazu Antalije na gostovanju kod drugoplasiranog Galatasaraja, koji je prije toga u Istanbulu izgubio samo jednu utakmicu.  No, to se nije dogodilo.
– Nažalost, ispalo je da smo  na taj način ostali bez doigravanja. Nismo mogli utjecati na  rezultat te utakmice. Mi smo  svoje napravili, koliko god smo  mogli, ali nije bilo dovoljno.  Antalija je dobila Galatasaraja  u gostima, što stvarno nitko  nije očekivao – kaže Ružić.
Čudan rezultat
A priča ide ovako. Galatasaraj je mogao pobijediti i u  četvrtfinalu doigravanja igrati  protiv Olina, od kojega je izgubio obje utakmice u ligaškom dijelu, te bi zato, prema pravilima turske lige, u  seriju na tri dobivene utakmice krenuo sa zaostatkom  0-1. A mogao je i izgubiti, što  se i dogodilo, te je četvrtfinalu  igrao protiv Bešiktaša, kojega  je ranije dvaput pobijedio pa  je startao s 1-0. Jednostavna  računica. Sumnja u regularnost nametnula se sama od  sebe, no u konačnici nije izbio  nikakav skandal.
– Tako je to u današnjem  društvu. Svi će uvijek reći da  je bilo namještanja, ali mi to  ne možemo znati. Možemo samo pretpostavljati što se tamo  događalo. Galatasaraju je to  možda odgovaralo da ne bi išli  u Olin, jer je to jedan od najtežih terena za igrati u Turskoj. Publika je tamo jako blizu terena. Ali s druge strane,  mislim da, ako želiš biti prvak  Turske, ne možeš birati protivnike nego jednostavno igrati i ići na pobjedu u svakoj  utakmici. Mogli su odraditi  svoj posao pa nitko ne bi ni  postavljao nikakva pitanja što  se tiče toga. Mi smo dobili  posljednja tri kola, tako da  nam nitko ne može ništa prigovoriti – kaže Žuža i dodaje.
– Čak je i gazda kluba bio s  nama u svlačionici i čekao rezultat iz Istanbula. Nitko nije  ostao previše razočaran, ni mi  ni navijači, ali uvijek će ostati  to pitanje što se tamo dogodilo  i zašto. Kolo prije kraja smo  dobili Antaliju u gostima i to  relativno lagano pa onda  momčad, koja želi biti prvak,  izgubi kući od takve momčadi.  To nema baš neke logike. Taj  upitnik će uvijek ostati, ali što  je tu je.
Čuo se Žuža i s Lukšom  Andrićem, igračem Galatasaraja.
– Rekao mi je da će oni  napraviti sve da pobijede, jer  bi htjeli igrati protiv Olina,  koji ih je dvaput dobio, a u  drugoj utakmici je bilo čudnih  sudačkih odluka pa su im se  htjeli revanširati. Međutim,  nisu uspjeli ili nisu htjeli…
Osim te čudne završnice,  gdje je Tofaš izgubio mjesto u  doigravanju, budući da je od  početka sezone bio u donjem  dijelu tablice?
– Cijelo vrijeme smo bili u  zaostatku. Imali smo tri utakmice u gostima, koje smo mogli dobiti da smo samo odigrali  malo bolje i koncentriranije u  završnici. Tijekom prvog dijela sezone smo stalno padali  u završnicama. Poveli bi 5-6 i  više razlike, ali u četvrtoj četvrtini kao da bi stali igrati.  Pala bi nam koncentracija,  počeli bi raditi neke nepromišljene poteze i na taj način  smo izgubili te tri utakmice,  koje smo stvarno lako mogli  pobijediti i samim time bez  neizvjesnosti osigurati doigravanje – smatra Ružić.
Kakve su bile reakcije čelnih ljudi kluba na konačni  rezultat, s obzirom da ste prije  početka sezone kao cilj istaknuli najmanje osmo mjesto?
– Pomiješane. Drago im je  što smo se do samoga kraja  borili za doigravanje i da smo  u drugom dijelu sezone igrali  kao momčad i to mnogo bolje  nego u prvom dijelu. S druge  strane, normalno je da je postojala određena doza razočaranja i nezadovoljstva,  kao kod svakog sportaša kada  ne ostvari zacrtani cilj.
Kobni Galatasaraj na kraju  je u finalu poražen od hrvatske kolonije u Fenerbahceu.
– Fener je od početka sezone  igrao kao momčad, imali su  neku kemiju, a naravno i vrlo  kvalitetan i širok roster. Kod  njih se nikada ne zna odakle  prijeti najveća opasnost i tko  može iskočiti taj dan. Po mom  mišljenju su očekivano i zasluženo osvojili naslov prvaka.
Moglo i bolje
Kada podvuče crtu, Ružić  nije zadovoljan prošlom sezonom. Osim na momčadskom,  moglo je bolje i na individualnom planu.
– Krenuo sam dobro, ali je  bilo dosta manjih ozljeda tijekom sezone, koje su mi remetile ritam. Prvo lakat pa  zglob pa leđa i tako cijelu sezonu nisam uspijevao uhvatiti  pravi ritam. Kad god bih krenuo, nešto bi me presjeklo.  Dosta vremena sam se borio s  tim pa bih u neku ruku mogao  biti i zadovoljan kako sam odigrao, ali iskreno, nisam zadovoljan svojom igrom.
Žuža je, pak, igrao u nešto  boljoj formi, ali je njegova sezona bila vrlo turbulentna, jer  je nosio dresove čak tri kluba,  Kryvbasketa, Zadra i Tofaša.
– U Ukrajini je bilo sve  odlično, dok se nije dogodio  onaj šok. Bili smo drugi na  tablici, igrali odlično i odjednom je došao predsjednik i  rekao da nema više novaca i da  će morati otpustiti strance. U  glavi sam bio spreman da se  idem odmoriti pet dana kući i  vratiti natrag, ali nakon tog  događaja došlo je do transfera  u Zadar. O tome je sve već  rečeno. Možda bi mi bilo žao  da nisam došao i vidio u kakvoj  se situaciji klub zaista nalazi.  Mogu samo reći da se nalazi u  jako lošoj situaciji. Nadam se  da će se uskoro izvući, a vidi li  se svjetlo na kraju tunela, to ne  znam. Pričali su mi da je loše  prije nego što sam došao, ali  dok nisam ušao unutra, nisam  vjerovao da je toliko loše.
Jedino je ta epizoda u Zadru  bila negativna po pitanju  igre.
– Situacija u i oko kluba je  bila takva, nije bilo baš ni prilike, a nisam dugo ni ostao.  Uostalom, uvijek treba malo  vremena da se prilagodiš na  momčad i novog trenera. Sve u  svemu, zadovoljan sam sezonom. Ispalo je najbolje što je  moglo. Pronašao sam dobru  momčad u Turskoj, igrao sam  dobro, u klubu su zadovoljni i  potpisao sam novi ugovor. Jednostavno, moram biti zadovoljan.
Kontakti bez milosti
Kako zadarski centarski  dvojac zajedno funkcionira na  terenu, s obzirom da oboje,  premda različitih karakteristika, igraju na istoj poziciji?
– Trener je vidio da na treninzima, kada igramo zajedno,  druge petice jednostavno nemaju šanse. Točno pokrivamo  pozicije u obrani, znamo kako  se tko kreće i kako se treba  postaviti. Njima je to malo slabija strana. Kad god igramo  zajedno na treningu to stvarno  dobro izgleda, ali trener to ne  može posložiti na utakmicama  zato što na parketu mogu biti  samo tri stranca istovremeno.  To mu predstavlja određeni  problem – kaže Ružić.
Žuža se nadovezuje.
– Ispalo je tako da smo na  utakmicama uglavnom jedan  drugoga mijenjali. Na treningu  je to izgledalo presmiješno, jer  su oni malo drugačije školovani nego mi. Mi se poznajemo  još iz kadetskih i juniorskih  dana. Ja znam što on može, on  zna što ja mogu i dovoljno smo  iskusni da to koristimo.
Obojica su zadovoljni minutažom. Ružić je igrao u prosjeku 29 minuta u 29 utakmica, više u prvom dijelu sezone, dok je Žuža u 13 utakmica prosječno na terenu provodio 19 minuta.
– U današnjoj europskoj  košarci ne znam tko može  igrati 35-40 minuta. To je moguće, ali onda imaš 10-15 minuta praznog hoda. Bolje je za  20 minuta zabiti 18 poena, što  je vrhunski, nego da prazno  hodaš 10 minuta gore-dolje.  Turska liga je jako teška, utakmice su zahtjevne, puno se  udara, gura, čupa, igra se dosta  fizički i jako je teško izdržati  40 minuta. Takva je nekada  bila košarka, sada toga više  nema. Kada sam došao, pet  dana nisam mogao spavati od  bolova u ramenima, leđima,  koljenu, listu… Nisam se mogao okrenuti, kako legneš, tako se ujutro probudiš. Kada  sam se navikao, onda je ipak  postalo lakše.
Ružić povlači paralelu s  Francuskom, gdje je igrao tri  sezone.
– Francuska je kazalište za  ovo. Tamo krivo pogledaš nekoga i sviraju ti faul. Ovo je  mnogo, mnogo teže. Tu su  kontakti bez milosti. Ponekad  te može izvući talent, ali ako se  protivniku ne možeš suprotstaviti snagom tijela, odgurnuti ga, udariti, izgubit ćeš se.  Jednostavno, moraš biti čvrst u  kontaktu i ne popuštati.
Žuža dodaje.
– U svakom slučaju, bolje je  odigrati 20-25 minuta, jer osim  što možeš više dati momčadi,  manja je mogućnost ozljeda i  manje se potrošiš pa si odmorniji za sljedeći trening i  utakmicu. S obzirom da smo  mi igrali jednu utakmicu tjedno, bilo nam je lakše, ali da  igraš dvije utakmice tjedno u  ovakvom ritmu pa još 40 minuta, nema šanse. I onda se  netko pita zašto su igrači ozlijeđeni. Kako neće biti? Danas  je sve u doziranju, kako bi svi  igrali i dali svoj maksimum.  Zato momčadi imaju po 12  igrača i rotiraju što više mogu,  nema više igre s pet igrača.
Liga sve kvalitetnija
Tursku ligu već sada mnogi  svrstavaju odmah iza španjolske na ljestvici najjačih europskih liga. Razlog su ponajviše velika ulaganja u  košarku i sport općenito.
– Turski klubovi imaju predsjednike koji mnogo ulažu i  pokušavaju odmah stvoriti jaku momčad. Evo, najsvježiji  primjer je dolazak Derona  Williamsa u Bešiktaš. S druge  strane, postoje i klubovi poput  Tofaša, čiji je sponzor Fiat,  koji također imaju novaca, ali  idu godinu po godinu, korak  po korak. Neće odmah uložiti  10 milijuna eura u momčad pa  što bude. Tofaš svake godine  ulaže sve više. Ovo mu je četvrta uzastopna godina u prvoj  ligi i ide postepeno. Baš zato  što je već imao problema s  financijama i ne želi da mu se  dogodi ponovno ista stvar. No,  turska liga je definitivno sve  kvalitetnija i svake godine dolazi sve više dobrih igrača –  kaže Ružić.
U Bursi ništa nisu prepustili slučaju. Nastojali su zadržati okosnicu momčadi iz  prethodne sezone, na čelu s  bosanskim trenerom Nihatom Izićem, te je još malo  pojačati.
– Čim je završila sezona,  potpisao sam novi jednogodišnji ugovor. I prije kraja su  mi rekli da žele da ostanem,  razgovarao sam s trenerom i  on također je izrazio želju da  ostanem. Prošle godine su  promijenili cijelu momčad i  sada to ne žele ponoviti. Ostali  smo nas dvojica i jedan Amerikanac, doveli su dva nova,  možda će još jednog Turčina i  to je to. Neće biti mnogo  promjena i to je dobro. Znamo  što se radi, kakvi će biti treninzi i zato nam je mnogo  lakše – kaže Žuža, a Ružić  dodaje kako su mu već u siječnju dali naznake da ga žele  zadržati i sljedeće sezone.
U razgovoru o Tofašu i Turskoj, Zadrani su zadovoljni  gotovo svime, osim jednim  malim detaljem.
– Moramo tamo već 7. kolovoza. Bilo bi lijepo ostati još  tjedan dana kući, no to je profesionalizam.
Kao dugogodišnji profesionalci i to na europskoj razini,  kakav savjet možete dati mladim igračima?
– Formula je vrlo jednostavna. Trening i samo trening.  To je najbolje održavanje vlastitog tijela. Ako ispadneš iz  treninga, dva-tri mjeseca ne  radiš ništa i onda dođeš na  pripreme, normalno je da ćeš  se ozlijediti. Odmarao sam se  mjesec dana, nisam se bavio  drugim stvarima tipa igranjem  basketa na asfaltu, što apsolutno nije dozvoljeno ni potrebno zbog koljena i leđa i  onda sam počeo s treninzima.  Najbitnije je raditi i održavati  se non-stop. Preko ljeta najviše možeš napraviti. Kroz sezonu radiš samo ono što ti  treba da bi se održavao, ali  preko ljeta napraviš bazu. Poslije je to lako održavati do  kraja sezone. Najvažnije je biti u tonusu, ne gubiti treninge  i onda nema nikakvih problema. Bar je tako u mom slučaju,  posljednjih četiri-pet godina  nisam imao ozljede.
Dakle, ništa od angažmana  na terenima Ljetne lige u dresu Maraska parka, kako se  moglo čuti i pročitati?
– To je ekipa s kojom se  družim i ima dosta igrača s  kojima sam prije trenirao, Roko Alavanja, Toni Kozina,  poznajem još nekoliko momaka i rekli su zašto me ne bi  prijavili za Ljetnu ligu. Rekao  sam im da neću igrati, ali oni  su me prijavili, kažu, da zastraše protivnike – s osmijehom  će Žuža.
– Naravno, nije mi palo na  pamet igrati na betonu. Ne daj  Bože da se nešto dogodi, na  koji način bih to objasnio u  klubu. Žao mi je što su ispali,  ali sve je to dobra zabava.
Cibona veća od Zadra
Nezaobilazna tema – Zadar.  Tomi je još uvijek dužan, Juri  ne, ali i on je na čekanju.
– Rekao sam da mi nisu ništa  dužni, osim onoga što smo  potpisali, a to je da mogu otići  u svakom trenutku kada dođe  bolja ponuda. Oni su to poštivali i sve je u redu. Jedino sa  Cibonom još vučem spor. Tu  smo svi još na čekanju.
Kad ste se već dotakli Cibone, ovoga ljeta je još jedan  Zadranin prešao u redove zagrebačkog rivala.
– Mi Zadrani, koji smo otišli  gore, uvijek smo bili dobro  prihvaćeni i ljudi su nas cijenili, jer znaju da smo prošli  zadarsku školu košarke. Na  kraju krajeva, kada te kupi jedan takav klub kao što je Cibona, a u našim okvirima je to  sigurno najveći klub, to znači  da nešto vrijediš. Pavlu želim  svu sreću i nadam se da će se  uklopiti, jer je Cibona ipak  nešto veći rang od Zadra. Igrat  će kvalifikacije za Euroligu i to  je definitivno stepenica više.  Cibona je mnogo veći izlog od  Zadra i zato igrači odlaze tamo  – smatra Žuža.
Malo je Zadrana, koji su  posljednjih desetljeća imali  pristojnu karijeru, a da nisu  prošli kroz Cibonu. Nećemo ih  nabrajati da ne bi nekoga izostavili, ali prsti jedne ruke bili  bi sasvim dovoljni.
– Cibona igra Euroligu i ti,  kao mladi igrač vidiš priliku da  se kroz Cibonu pokažeš Europi i da vidiš gdje si u tim u  okvirima, možeš li ili ne  možeš. Želiš pokazati prvo sebi, pa onda i drugima da možeš  igrati na tom visokom nivou.  Jedini recept da Zadar dosegne  taj nivo je da kroz godine i  godine ulaganja i rada napreduje, a ne da se svake godine  stvari mijenjaju i kreće sve ispočetka. Rezultat se ne može  napraviti preko noći – ističe  Ružić.
Žuža nastavlja u istom tonu.
– Oni se moraju zapitati  zašto su se doveli u situaciju  da nitko ne želi ostati i da  moraju dovoditi mlade igrače  sa strane, jer ih nemaju dovoljno u vlastitom omladinskom pogonu. Zadarski igrači  su najmanje cijenjeni u vlastitom klubu. Što je taj klub  ponudio nekom igraču, primjerice Pavlu, da ostane tu?  Kažu iste novce, ali Cibona mu  nudi siguran Eurokup, a  možda i Euroligu. To je velika  razlika. Prvenstvo Hrvatske  nikoga ne privlači. Zadar se  doveo u situaciju da nitko tu  ne želi doći, zbog neplaćanja,  ovoga ili onoga…
Ružić se nadovezuje.
– A vjerujte mi da se to čuje  među igračima. Primjerice,  prošle godine mi je došao jedan Amerikanac, za kojega se  Zadar zanimao, a koji je preko  prijatelja od prijatelja čuo kakva je situacija. I što sam mu  mogao reći? Rekao sam da isplate nisu redovite, ali se na  kraju ipak naplatiš. Ali kod  Amerikanaca nema igre ako  nisu redovito plaćeni.
Za kraj, Žuža se vraća na  priču o domaćim igračima.
– Dosta se spominje ljubav  prema klubu. Sve je to u redu,  ali ne možemo od toga živjeti.  Pred Zadrom je jako, jako puno posla želi li promijeniti trenutnu situaciju.

Prekid utakmice zbog vrijeđanja

Kakva je situacija s navijačima u Turskoj?
– Vrlo su vatreni. Usporedio bih ih s grčkima, ludi su za sportom. Na  naše utakmice dođe u prosjeku 1500-2000 ljudi, ali na svakoj nogometnoj  utakmici je pun stadion. Mi obično igramo prije, a nogometaši poslije, tako  da se navijači samo presele iz dvorane na stadion, koji je preko puta. Bilo  je i malo nereda protiv Bešiktaša pa su ih kaznili s 2-3 utakmice igranja  pred praznim tribinama. Ali imaju kulturu navijanja i u pravilu na  utakmicama nema vrijeđanja. Inače su takvi, vrlo pristojni – kaže Žuža.
Njegov suigrač se, pak, prisjeća situacije kada je baš zbog  vrijeđanja došlo do prekida utakmice.
– Kada smo igrali protiv Bešiktaša, bila je krcata dvorana, jer se naši i  njihovi navijači ne vole. Sudac je, kod 25 razlike za nas, prekinuo utakmicu  zato što su naši navijači počeli psovati protivničke igrače. Čim je takva  situacija, sudac ima pravo prekinuti utakmicu. Dvaput ih je upozorio, a onda  prekinuo pa su se oni povukli u svlačionicu. Kada su se vratili, navijači su  bacili petardu pa su suci htjeli isprazniti dvoranu. Onda ih je naš direktor  nagovarao pa su ipak popustili pošto je bila velika razlika, a samo nekoliko  minuta do kraja. Na kraju su nas kaznili s 10 tisuća turskih lira, što je otprilike  10 tisuća dolara i jednom utakmicom bez gledatelja.

Nedostaje jedan za jaku petorku

Pod paskom trenera Šime Tomaševića svakoga dana, uz Ružića  i Žužu, treniraju još dva Zadrana, Jakov Vladović i Tomislav Zubčić.  Uz jednog dobrog šutera, bila bi to poprilično jaka petorka.
– Nedostaje nam još jedan, može i Šime odigrati – smije se Tome  pa u ozbiljnijem tonu nastavlja.
– Već pet godina radim s njim, svi se znamo i ugodnije je raditi u  dobroj atmosferi. Mora se raditi, sport nije više da dođeš na pripreme  i to je to, nego moraš cijelu godinu raditi na sebi.
Jurica pojašnjava.
– Meni je ovo četvrto ljeto sa Šimom. U treningu sam već dva  mjeseca, Tome se priključio malo kasnije, ali sve u svemu dobri smo.  Imao sam sasvim dovoljno vremena za odmor, pet-šest tjedana i onda  sam počeo trenirati. Svaki dan odradimo dva treninga, ujutro u teretani,  navečer na Baninama i to je to. Moramo doći što spremniji, jer nas  očekuje teška sezona. Liga se pojačala, a ove sezone moramo uhvatiti  doigravanje. Uostalom i oni očekuju da dođemo u dobroj formi već na  početak priprema. Zato i idemo ranije, kako bi prošli liječničke preglede  i sve što treba. Stavi te na traku i odmah vidi gdje si, nema varanja.

Razbijen ritam spavanja

Što zadarski dvojac radi u Bursi u slobodno vrijeme?
– Tome inače voli duže spavati i kada je slobodan dan, nitko ga ne  može probuditi prije 11-12 sati. A ja se probudim već u 9 i onda ga  tražim – u šali će Jurica.
Tome potvrđuje.
– Kada je došao, razbio mi je ritam. Na slobodan dan sam mogao  spavati koliko hoću, a on već rano ujutro zove da idemo na kavu.  Živimo blizu, 200 metara jedan od drugoga, tako da smo non-stop  zajedno. Kada imamo volje odemo na ručak, večeru, do trgovačkih  centara, igramo igrice. Trenutno je u điru Angry words.
Obojica voze Fiatove automobile, koje im je klub dao na korištenje.  Kako se snalaze u prometu “gradića” od 2 milijuna ljudi?
– Grad je stvarno velik, ali nije se problem snaći. Postoje glavne  prometnice, znamo doći do dvorane za utakmice, dvorane za trening,  šoping centra… Utakmice igramo u dvorani u centru, odmah do nogometnog stadiona, a dvorana za trening je u sklopu Fiatove tvornice.

Reprezentaciji treba kontinuitet

Što očekujete od hrvatske reprezentacije na skorašnjem Europskom prvenstvu u Litvi?
Ružić: Nadam se da će izboriti nastup na Olimpijskim igrama. Mladoj  reprezentaciji treba što više nastupa na velikim natjecanjima, jer jednostavno  mora imati kontinuitet da bi ti igrači sazreli. To su moje želje, a vidjet ćemo  kakve su mogućnosti i kako će izbornik sve to posložiti. Dosta toga će ovisiti  i o problemima s ozljedama, kojih, koliko čujem, ima dosta.
Treba li Hrvatskoj Amerikanac?
Žuža: Doveli smo se u situaciju da nema mladih igrača i da moramo  uzimati sa strane. Nevjerojatno je i sramotno da nam mlada reprezentacija ispadne u diviziju B. To se nikada nije dogodilo i vjerojatno  se više neće ponoviti. Na poziciji razigravača smo dosta kvalitetno  popunjeni. No, ako će Amerikanac pomoći i ako će to donijeti korak  naprijed, zašto ne? Neka pomogne, kao što je Holden prije nekoliko  godina donio Rusiji naslov prvaka Europe u Španjolskoj. Nadam se da  ćemo proći skupinu, a onda ćemo vidjeti kako će se dalje odvijati  situacija. Sigurno će biti teško, tim više što je trenutno kompletna  vanjska linija ozlijeđena. Ima tu još nekoliko mlađih igrača, ali nitko od  njih nema to iskustvo kao trojac Popović, Ukić, Tomas, iza kojih je  odlična klupska sezona. U svakom slučaju, bilo bi važno plasirati se u  London i zadržati kontinuitet nastupa na velikim natjecanjima.

Tata koliko još?

Tome je s klubom iz Burse produžio ugovor na još dvije godine.
– Jure je ipak čovjek u godinama pa je on samo na jednu –  s osmijehom dobacuje kolegi.
Razmišljate li o kraju igračke  karijere?
– Baš me neki dan kćer Zara  pitala isto to pitanje: “Tata, koliko  ćeš ti još igrati?”
– Ne znam, sigurno još dvije godine. A koliko bi ti htjela da igram?
– Samo još te dvije.
– Vidjet ćemo. Ovisi o zdravlju.  Imam želju igrati, a kako će tijelo  reagirati, vidjet ćemo.
Slično razmišlja i Žuža, koji  je već natuknuo da bi se volio  okušati u trenerskim vodama.
– Nešto razmišljam o tome, ali  ne bih još prekinuo karijeru, zato  što mi je predobro dok sam igrač.  Poslije imaš mnogo više obveza.  Kao igrač razmišljaš samo kako  ćeš doći na trening i na utakmicu,  a kao trener moraš razmišljati o  sebi i još njih dvanaest. Dok god se  dobro osjećam i dok me zdravlje  služi, igrat ću. A hvala Bogu, sada  se dobro osjećam i nema razloga  da razmišljam o prestanku igranja.  U šali znam reći da, ako ne prestignemo Petranovića, nismo ništa  napravili. Ako je Veljko mogao do  pedesete, valjda ćemo moći i mi.

Život u Turskoj

Dojam je da u Turskoj i nema baš gospodarske krize, o kojoj priča  cijeli svijet.
– Ipak je to tržište od 70-80 milijuna ljudi i ima mnogo velikih stranih ulaganja.  Iskreno, ne znam odakle im toliko novaca, ali jednostavno imaju. Baš su bogati.  Naravno, kao i svugdje ima onih prebogatih i onih siromašnih – kaže Ružić.
Žuža se nadovezuje.
– Neke stvari, poput hrane, su jeftinije, ali primjerice gorivo dođe skoro dva  eura. No, zato se u nekom restoranu pošteno najedemo za deset eura, a ovdje  za to možeš dobiti pizzu i pivo. Na koncu je sve to u nekoj ravnoteži.
Kakav je status košarkaša u Bursi?
– Nogomet je u Turskoj definitivno broj jedan, pogotovo u Bursi. Sada  grade novi stadion, kapaciteta 50 tisuća mjesta, u obliku krokodila.  Košarka je dosta zastupljena, ali ipak daleko od nogometa.
U turskoj ligi igra sve više Hrvata. Prošle sezone su, uz zadarski dvojac,  tamo bili i Roko Ukić, Marko Tomas i trener Neven Spahija u Fenerbahceu,  Lukša Andrić u Galatasaraju, Andrej Štimac u Mersinu i Nikola Vujčić u  Efes Pilsenu, kojega je jedno vrijeme vodio Velimir Perasović…
– Kad nas toliko ima, valjda nas cijene. Moja iskustva su stvarno  dobra i u gradu i na treningu i na utakmicama, nikada nije bilo nikakvih  problema. Mislim da im mi to vraćamo na najbolji mogući način. Da  nas ne cijene, ne bi nas ni tražili toliko – kaže Žuža.
Ružić nikada nije krio svoju simpatiju prema Turskoj.
– Meni je Turska stvarno odlična zemlja. I nakon prve godine provedene  tamo, rekao sam da bi u Turskoj mogao provesti cijelu karijeru.