Čak 19 “suvišnih” općina u Zadarskoj županiji?!

Metodologija je baratala podacima Fine o poduzetništvu te Ministarstva financija o poreznim i inim kapacitetima, bez niza drugih pokazatelja bitnih za konačne političke odluke te je među 221 “ekonomski neodrživu” općinu ubrojila: Vir, Škabrnju, Tkon, Sali, Galovac, Kolan, Povljanu, Polaču, Vrsi, Bibinje, Jasenice, Starigrad, Novigrad, Zemunik Donji, Lišane Ostrovičke, Pakoštane, Preko, Kukljicu i Ražanac, a Pag je svrstala među 20 najlošijih gradova
Vječna hrvatska tema, odnosno tema stara koliko i njezin nastanak začet 1993. godine, pitanje je brojnosti gradova, općina i županija u Hrvatskoj te svrsishodnost općeg lokalnog i područnog (regionalnog) ustroja zemlje. Ovog se puta u koštac s temom kojom se svako malo netko pozabavio uhvatila redakcija hrvatskog izdanja časopisa Forbes. Gradove i općine secirali su prema naglašeno ekonomskim i poreznim kriterijima. Naglasak je proizišao iz podatka Fine o poduzetničkim pokazateljima prema jedinicama lokalne samouprave odnosno Ministarstva financija o poreznim, proračunskim i inim kapacitetima.
Naravno da to nisu svi kapaciteti kojima se motivira kod odluka o postojanju ili nepostojanju svrhe za neke jedinice, jer tome treba priključiti i prostorne, demografske, prometne i druge specifičnosti kao i tradicije. Ipak analiza je ako ništa upozoravajuća.
555 jedinica sa zadarskih 34
Temeljni problem s kojim se bavimo oduvijek je svrsishodnost postojanja 555 jedinica lokalne samouprave, odnosno 428 općina i 127 gradova u zemlji Hrvatskoj. Sa 4,4 milijuna stanovnika i društvenim bruto proizvodom od 40-ak milijardi eura. Uz to i 21 je županija, odnosno 20 županija i Grad Zagreb s istim statusom. A u konačnici na toliku hrpu svih mogućih jedinica živimo u iznimno centrtaliziranoj i unitarnoj zemlji čija centralna vlast raspoređuje 120 milijardi kuna proračunskih sredstava ili oko 85 posto takvog novca, Grad Zagreb daljnjih 7-8 posto, a svih tih 555 i onih 20 jedinica ostalo.
Zadarska županija čvrsto je koraknula u mnogobrojnost općina i gradova već kod prvog ustroja prema novim propisima, a nastavljeno je to odvajanjima donedavno. Tako područje Zadarske županije, inače prilično veliko ali slabo nastanjeno, sa 165.000 stanovnika prema prošlom popisu, iako svi vjerujemo da će na ovom imati barem 185.000 ima šest gradova i 28 općina. Da ne napominjemo da od prethodnog popisa polovica stanovnika živi u Zadru, a uz to Zadar u poduzetničkom smislu predstavlja vrhunac centraliziranosti u zemlji, jer se u njemu upisuje preko 80 posto gospodarskih pokazatelja županije.
Bez zadarskih uspjeha
Zadar, ali i neki drugi gradovi (Biograd) odnosno općine (Poličnik, Kali, Stankovci..) u pojedinim su godinama u sličnim iskazima kojima se ovog puta bavio Forbes uzimali istaknuta mjesta u zemlji. Zadar je jedno vrijeme bio vrh zemlje prema dohodovnosti, pripadao u gradove koji pokreću Hrvatsku, a prema nekim anketnim analizama i u najpoželjnije gradove za život u zemlji. Sada od toga nema ni traga. U onom prvom, pozitivnom dijelu Forbesove analize najuspješnijih gradova, najboljih gradova, najmanje ovisnih o državnom proračunu, sa značajnim rastom prihoda, s velikim prihodima po zaposlenom, rastu zaposlenosti, uspješnosti poduzetnika, dobiti i sl. Zadra, ali i ni jednog drugog ovdašnjeg grada – nema. Značajnijeg zastupanja ovdašnjih gradova nema ni među najgorima. Ispalo bi da se većina uvukla u (loš) prosjek.
Ipak, među najgore su uvrstili Pag na 15. od 17 najgorih gradova zbog slabe poduzetničke snage, deficita, zaduženosti, troškova zaposlenih i funkcioniranja jedinice itd. Ovdje, ipak valja reći da se Pag pojavljuje i među vrhunskim gradovima po prihodima po zaposlenom (na 12. mjestu) onda kada se analiziraju pozitivci.
Naravno da se ovakvoj metodologiji može mnogo toga zamjeriti, što je gradonačelnik Paga već učinio. Naime, pitanje je trenutka u kojem se oslikava stanje jedne jedinice i je li se, moguće, upravo događaju neke neponovljive i iznimne investicije koje se i uobičajeno provode uz podršku državnog proračuna ili drugih izvora, a dogodit će se tada i više nikad. Moguće je recimo spomenuti obnovu mosta, Kneževa dvora ili ogromnih zahvata na odvodnji, kanalizaciji itd.
No navodimo ono što je navedeno, dakle da je zlatno doba nekih lokalnih samouprava iz Zadarske županije – prošlo. U Forbesu su se, kako je ovo i izborna godina, upustili i u analizu uspješnosti i neuspješnosti određenih stranaka u vođenju sredina, što na manjem obrascu Zadarske županije s dominantom vlasti HDZ-a samog ili u koalicijama nema previše smisla. Da ne ostanemo gluhi na pohvale najboljima kažimo da vrh gradova u zemlji prema ovoj metodologiji drže Sveta Nedjelja, Rovinj, Poreč, Samobor, Varaždin… Dodat ćemo da se ovi gradovi već godinama pojavljuju u vrhu svih analiza uspješnosti u zemlji, a sa žalom se sjećamo vremena kada se i Zadar i ponekad još poneko s ovog područja znao vinuti među njih.
Općine
Nakon 127 gradova, kojih niz nema 5.000 stanovnika, dolazimo do 428 općina u Hrvatskoj. Po ovoj metodologiji autori u Forbesu ističu da ih je čak 221, ili više od polovice – neodrživo.
Neodrživost su temeljili na poduzetničkim, financijskim, proračunskim, poreznim i sličnim pokazateljima kroz šest grupa, odnosno broj zaposlenih u poduzetništvu u odnosu na administraciju (10 općina ima više zaposlenih u upravi nego u poduzetništvu); opći broj zaposlenih (barem više od 100 – ne zadovoljava 146 općina); da iz pomoći države ne primaju preko pola sredstava s kojima raspolažu ne zadovoljava 32 općine; zaduženost preko 50 posto sredstava rijetka je (na sreću) pojava; da za zaposlene i materijalne troškove troše manje od 50 posto prihoda (četvrtina općina ne udovoljava) a 161 općina ne zadovoljava kriterij da su u tri godine imali proračun pozitivan ili na nuli.
Možemo ponoviti čitav niz dodatnih kriterija koje politici, društvu i zajednici mogu biti bitne kod odluke o održavanju statusa neke općine i kad ovakvi kriteriji to ne bi dopustili. Jasno je da će neki otok imati i drugi kriterij, neka rijetko nastanjena, ratom opustošena i oduvijek nerazvijena velika površina nepovezana s drugima i sl.
Neodrživo 19 od 28 općina?!
Valja, također uvažiti prije spomenute rezerve spram trenutka u kojem se neka jedinica provjeravala u smislu jedinstvenih i neponovljivih investicija koje su bile nužne i sl.
Uglavnom, među negativce na 26. mjestu stavili su oni Općinu Vir, na 40. Škabrnju, 46. Tkon, 54. Sali, 73. Galovac, 77. Kolan, 107. Povljana, 142. Polača, 148. Vrsi, 153. Bibinje, 165. Jasenice, 170 Starigrad, 171. Novigrad, 173. Zemunik Donji, 183. Lišane Ostrovičke, 193. Pakoštane, 195. Preko, 196. Kukljica, 200. Ražanac, smatrajući ih – “neodrživim autonomijama”.
Moguće je analizirati svaku od pojedinih općina i naći razloge, ili dio opravdanja ovakvom određenju. No nevezano s čitavim nizom eventualnosti stoji da je broj jedinica lokalne samouprava određen neodrživim u Zadarskoj županiji više nego zabrinjavajući, odnosno da se dvije trećine od 28 općina u Zadarskoj županiji smatra neodrživim.
Pri tome valja kazati da je položaj i održivost primorskih općina, a mnogo naših takvih našlo se na ovom popisu, načelno lakši od općina u brdsko planinskim i sličnim predjelima. Naime, more i običaji masovnog građenja kuća za odmor, iznajmljivanja, ljetnih boravaka, stolova i sjedalica na javnim površinama, koncesija na plažama, komunalnih davanja i onog što najšire vezujemo uz striktno komercijalne, ali i prividno nekomercijalne oblike turizma uvećava prihode takvih sredina. Kada ih prate i gospodarski objekti, udjeli u boravišnim pristojbama i sl. tim prije. Tim je teže ovakvo saznanje.
 

 U ZADARSKOJ ŽUPANIJI 34 JEDINICE

Zadarska županija ima na svom području ustrojeno šest gradova i 28 općina. Neke imaju površinu manjih županija (Gračac) i broj stanovnika većeg sela, neke čine jedno mjesto, neke i preko 20 naselja (Grad Benkovac), neke otok (Sali), a negdje ih je tri i više na jednom otoku s jedinstvenom specifičnosti Otoka Paga u dvije županije i četiri lokalne samouprave.
Hrvatska je kao članica nekadašnje jugoslavenske federacije, kao i sve druge sastavnice osim Slovenije, imala neprihvatljivo velike jedinice lokalne samouprave. Sadašnje područje Zadarske županije nekada je bilo bez međustepenice do republike, a jedno vrijeme sa zajednicama općina, a još puno prije s kotarevima. Kada su općine u pitanju nakon reforme 1950-ih ukinute su manje općine i desetljećima je prostor imao Općinu Zadar (od Velebita do granice ka Italiji), Općinu Benkovac, Općinu Biograd, Općinu Obrovac, dok je Općina Pag kao cijeli otok pripadala pod Primorsko-goransku zajednicu općina, a njoj je pripala i Lika. Uz navedene općine, dakle sadašnju Zadarsku županiju čini dio nekadašnje Općine Pag i dio nekadašnje Općine Gračac (bez sadašnje Općine Lovinac) i Općine Donji Lapac, odnosno dio oko Srba. Osim Zadra ostale općine imale su status – nerazvijenih uključujući, čak i Biograd.
Tako goleme općine sukrivci su uz centralizirani i etatistički način upravljanja. O ostalom da ne govorimo. Ogroman dio prostora izgubio je organizaciju, sadržaje, poduzetničku aktivnost itd. Iznimka na koju nas je svojevremeno zorno upozorio Ivo Bavčević kartom jedinica lokalnih samouprava na području Alpe Jadran, a bliska po ustroju Italiji i Austriji, bila je Slovenija. Slovenije je zadržala i stanovništvo i poduzetničke aktivnosti u ogromnom dijelu zemlje, osnivala pogone, provodila društvene, sportske, kulturne, prosvjetne i druge aktivnosti i na najsurovijim područjima. Uostalom, neke od čuvenih slovenskih tvrtki djelovale su i djeluju u naizgled beznačajnim mjestašcima.
 Hrvatska je nakon prethodne negativne krajnosti, kojom se brisalo identitet i dosegnutu razinu organizacije niza mjesta, pa i propasti i iseljavanja put Zadra (Novigrad, Preko Smilčić, Nin….) napravila drugu krajnost s kojom je uz niz pozitivnih pomaka preuzela i mnoštvo negativnih na čelu s kroničnom nesposobnošću dijela lokalnih samouprava da brinu i osiguraju vlastiti razvoj.

 NEMA STRAHA

Većina se političkih analitičara slaže da na kratku, a mnogi i na dugu stazu neće biti promjena, ili barem ne bitnijih u ustroju jedinica lokalne samouprave. Ima jedna gotovo anegdotalna stvar u toj priči. Naime, i zakon onemogućuje, a javno mnijenje i čini vrijednim prezira i podozrenja svako mijenjanje propisa kojima se zadire u izbore, izborne jedinice i sl. u izbornoj godini. Kako su kod nas u izmjeni izbora oni gotovo svake druge godine i nešto češće (za Sabor, odnosno lokalni i regionalni, odnosno predsjednički) dok bi se političari i dogovorili oko “kresanja” općina ili gradova upali bi u izbornu godinu.
O svim drugim političkim i politikantskim razlozima da se to neće dogoditi da ne govorimo.