Metem staze prašnjave

Otkud čovjeku tolika potreba za stvaranjem, izmišljanjem drugih, drugačijih bića, entiteta, bivstava? Je li se i to područje može lako dovesti u svezu s činjenicom o našoj smrtnosti, o prolaznosti života? Pa onda u tome istom životu iznalazimo na tisuće mitova, storija, epova… o čudnim, čudnovatim bićima, koja svojom egzistencijom lako transcendiraju onu poput naše, homo sapiensa
Čitam, gledam, slušam…, i ponekad govorim. S ljudima, dakako, jer još nisam došao do toga da razgovaram s duhovima, anđelima, demonima i inim onozemnim bićima. A kojih ima koliko i ljudi, bit će i više. Samo se valja osvrnuti na povijest ljudskog roda, od prvih zapisa i spomenika nadalje. Od Gilgameša do Tore i Biblije, od stare Grčke i Rima preko srednjovjekovnih mitova, Beowulfa, do mračne gotike, i kasnije, fantastike, do magijskog realizma i znanstvene fantastike. Svijet je prenapučen bićima koja nisu s ovoga svijeta. Zanimljiva činjenica, i povijesno antropološka, i sociologijska i književna i svaka druga svjetonazora, pa i vjere, religije, i filozofije, posebice u sferi tzv. tajnih znanosti, bijele i crne magije, ezoterije, okultizma, kabale, itd. Itd.
Zašto? Otkud čovjeku tolika potreba za stvaranjem, izmišljanjem drugih, drugačijih bića, entiteta, bivstava? Je li se i to područje može lako dovesti u svezu s činjenicom o našoj smrtnosti, o prolaznosti života? Pa onda u tome istom životu iznalazimo na tisuće mitova, storija, epova… o čudnim, čudnovatim bićima, koja svojom egzistencijom lako transcendiraju onu poput naše, homo sapiensa.
Imamo ih, svakodnevno, i danas, i to u većoj mjeri nego ikad prije. Od pop kulture i junaka strip serijala poput Supermana, Batmana, Spidermana… do Ghost ridera, od Aliena do Predatora, od .. do, lista je nepregledna. Štoviše, pojavljuju se ta bića i kao anđeli i kao demoni, na desetke je filmova o anđelima koji su se odjednom našli na zemlji, poput Travolte kao Michaela ili Cagea kao anđela u L.A.-u. A najdraži su mi oni naslovi poput “Sto godina samoće” od Marqueza, oni filmovi i knjige u kojima je svijet opisan realno, a s tek jednim ne prevelikim, ali ipak, izletom u nadnaravno. Tada takova bića u okružju realnog i sama gotovo da djeluju realno, dakle – moguće. Poput Johna Coffeya u “Zelenoj milji”, kojega bih i sam volio sresti, da se nagne nada me s onim svojim stopedeset kilograma teškim tijelom poput kakvog diva, i da onda usiše iz mene svu boljeticu, sve metastaze i sve otrove, a onda ih kao roj mušica ispusti kroz usta u proljetno nebo. E, to bi stvarno bilo nešto. I tada bih zacijelo i ja počeo istinski vjerovati u čuda, u sve te kerubine i serafine, pa i u one ‘zločeste’, anti-junake, u sve priče braće Grimm, u himere, gorgone, u sirene i patuljke, kiklope i tezeje i arijadne i ine bogove i božice. A do tada, skeptičan kakav već jesam od puberteta, s Camusom i “Mitom o Sizifu” kao Biblijom, preostaje mi samo čekati da krenem i sam putem zelene milje, prašnjavim stazama prošlosti, osobne mitologije i vjerovanja o Boga sedam svjetova, nadajući se da će me sustići kakav John Coffey i pozvati me na kavu.
Kad bolje promislim, najteže je nevjernicima, ateistima, onima koji se ne nadaju da poslije smrti ima još ičega. Jer takvima je i sam život istodobno konstantno umiranje, svakim danom si bliže smrti, o čemu je još nekoć davno i sam Gauthama Budhha dumao i pisao. Te je stoga toliki htio dosegnuti nirvanu, samo da bi se jednom zauvijek izvukao iz ‘vječnog vraćanja istog’, iz tog kotača življenja i umiranja. Ne čudi ne ta njegova želja, koja je bila toliko jaka da je uspio doživjeti prosvjetljenje. Tako drže budisti. On se, dakle, izvukao, kupio si kartu za vječnost. A mi Zapadnjaci? Više se ne prodaju kuponi za ući u raj, tzv. indulgencije, na koje se obrušio Martin Luther. Nije više dovoljno biti bogat da bi se zadobila vječnost, naprotiv. Valja nam imati vjere. Ili, ako ti Vjera nije žena, nek ti je bar Vjerica djevojka.
Kako god. Al’ teško je biti čovjek. Tuga je to, kaže pjesnik, tuga pregolema…