Otpor nekupovanjem

Ne zadužiti se u svrhu kupovanja privida blagostanja, priznati siromaštvo u spoznaji kako krivnja nije na poštenom pojedincu koji je sustavno potkradan, danas ima potencijal postati, ne više razlog za marketingom nametnuti sram, već politički stav kojim se pruža otpor

“Uzimali smo zdravo za gotovo da će se stvari razviti prema našim željama bez da bismo se morali brinuti. Onog proljeća 1929. dijelili smo optimizam čitave francuske ljevice. Mir se činio definitivno osiguran…Kolonijalizam će biti likvidiran u kratkom vremenskom periodu. Jamčili su to kampanja koju je Gandhi započeo u Indiji i komunistički nemiri u Indokini. Iznimno snažna kriza koja je drmala kapitalistički svijet dopuštala nam je predvidjeti kako ovo društvo neće još dugo potrajati. Ovo je s odmakom od 34 godine, u svojoj drugoj autobiografskoj knjizi, o sebi i Jean-Paulu Sartreu napisala Simone de Beauvoir.
1990. uzimali smo zdravo za gotovo da će se stvari razviti prema našim željama, 2000. dijeli smo optimizam ljevice. Prosperitet se činio definitivno osiguran. Nelikvidnost, potplaćenost, neisplata plaća, nepotizam i korupcija bit će likvidirani u relativno kratkom periodu. Jamčilo se to u svakoj kampanji. Iznimno snažna kriza koja je uzdrmala neokapitalistički svijet pokazala nam je kako smo niz stečenih prava uzimali zdravo za gotovo.
Kolektivna odgovornost
“Nije da se hvalimo, ali smo krenuli od sebe pa smo smanjili vlastite plaće i ja svoju osobnu, pa smo se evo odrekli i božićnica i uskrsnica”, rekao je gradonačelnik Zvonimir Vrančić na sjednici Gradskog vijeća na kojoj je prošlog tjedna donesen proračun Grada Zadra.
Ekstenzija gradonačelnikovog sebstva u slučaju odricanja od božićnica preslikana, dakako, od ekstenzije  sebstva Vlade RH koja je ukinula božićnicu za državne zaposlenike i zaposlenice, nije međutim ništa manja hipokrizija već zaboravljenog Sanaderovog poziva da poskupljenju goriva doskočimo vozeći se  sredstvima javnog prijevoza.
Država i lokalne vlasti ukidanjem božićnica  danas kad na naplatu dolaze posljedice provođenja  dugogodišnje prakse pogodovanj , rasprodaje i najobičnije otimačine. naplaćuju račun, ne sebi, već istim građanima i građankama čije je društveno vlasništvo pretvorno u privatno, obezvrijeđeno i preprodano, čiji je porezni novac premješten u crne fondove i na tajne račune. U općoj amneziji najbližih suradnika o tome kako je porezni novac postao stranački i privatni, ili kako je proizvodni pogon pretvoren u građevinsko zemljište, činom ukidanja božićnice, oni koji “nisu znali” vlastitu odgovornost pretvaraju u kolektivnu. Brisanjem božićnice, koja je ionako bila tek domaći eufemizam onoga što je u zemljama s  jakim sindikatima trinaesta plaća,  krivnju za rupu u proračunu prisiljeni su podijeliti  građani koji ni na koji način nisu sudjelovali u donošenju političkih odluka. Učiniti na ovaj način suodgovornim skretničara u Hrvatskim željeznicama, radnika ili radnicu u naplatnoj kućici na autocesti, medicinsku sestru u Općoj bolnici Zadar, tetu u gradskom vrtiću, nastavnika ili profesoricu nije ništa drugo do parodija preuzimanja odgovornosti jednaka Šukerovoj poruci o stezanju remena.
Ukidanje božićnica pri tom je sasvim besmislen potez u ekonomiji u kojoj prekid potrošnje izaziva lančanu nelikvidnost. Neisplata plaća, smanjenje plaća i otpuštanje, kako je u svojem obrazloženju uzroka manjih prihoda gradskog proračuna navela i pročelnica UO za financije Grozdana Perić, izravan je udar i na proračunske porezne prihode. Manji proračun potom znači i manje novca kojeg je moguće uložiti u standard građana. Ipak, država nije proračune zaštitila zakonom koji bi efikasno sankcionirao neisplatu plaća i neuplaćivanje doprinosa, kao što nije proizvela mjere koje bi rezultirale očuvanjem radnih mjesta. Umjesto toga, uz blagoslov sindikata –  izostala je božićnica, onih nekoliko stotina kuna koje bi, da su ih radnici i radnice dobili, ionako bili proslijeđeni u džep državnih poduzeća u obliku plaćanja računa za struju ili u džep vlasnika trgovačkih lanaca ili objekata koji priređuju novogodišnje dočeke, od čega bi se dio posredstvom poreza vratio u proračunske blagajne.
Odoljeti marketingu
Već i ova jednostavna računica pokazuje kako je ukinuti božićnicu, ukoliko bi to zaista značilo izostanak novogodišnje potrošnje, ekonomski neopravdan potez. No, ako je suditi po procjeni Zdeslava Šantića, glavnog ekonomista Societe Generale Splitske banke “osobna potrošnja na kraju 2010. stabilizirat će se na prošlogodišnjoj razini”. To znači kako bankarski sektor očekuje da će, kao i lani, građani i građanke za božićne blagdane potrošiti oko deset milijardi kuna.  Splitski financijski analitičar Joško Dorić, upozorava kako  se “brojni građani neće moći prepustiti potrošnji, a da ne uđu u veće minuse na svojim tekućim računima, ili ne uzmu potrošačke kredite”.
Znači li olako ukidanje božićnica kako bankari, kartičarske kuće, vlasnici mega trgovačkih lanaca i ini vlasnici krupnog i manje krupnog kapitala koji su se, uostalom, u najvećem broju slučajeva kad je u pitanju neisplata božićnica, poveli za državom, očekuju kako će građanke i građani učiniti upravo to – dodatno se zadužiti? Očekuju li gospodari novca kako bez ikakvog ulaganja u održavanje tijeka novca od osiromašenih građana i građanki  mogu izvući još malo? Procjenjuju li kako i ove godine nećemo odoljeti marketinškim porukama o tome kako se neprocjenjiv osmjeh sreće na licu partnera ili djeteta ipak kupuje na rate i kako ćemo, po navici,  siromaštvo opet prikrivati obročnom otplatom?
Očito očekuju.
Dva desetljeća izloženosti neokapitalističkom marketingu u kojem se projekt o 200 bogatih obitelji maskirao priljepljivanjem  etikete neuspješnosti svima onima koji od poštenog rada ne mogu spojiti kraj s krajem, te pri tom još uštedjeti za automobil, odjeću s potpisom, vikendicu i skijanje, ostavilo je traga u iznosu od 124,8 milijardi kuna koliko su krajem rujna iznosili krediti stanovništvu.
Bez božićnice u džepu, prisiljeni na podnošenje kolektivne krivnje za ekonomsku krizu u Hrvatskoj,  možda ipak danas možemo reklamama života  iznad naših mogućnosti pružiti otpor.  Nezadužiti se u svrhu kupovanja privida blagostanja, priznati siromaštvo u spoznaji kako krivnja nije na poštenom pojedincu koji je sustavno potkradan, danas ima potencijal postati, ne više razlog za sram, već politički stav kojim se pruža otpor pohlepi neokapitalista i odvjetnika njihovih interesa, jer svaka kuna nepotrošena u njihovim trgovinama ili za novac kod njih uzetih zaduženja jest kuna manje u džepu onih koji su bogatstvo stekli na radu sadašnje generacije zaposlenih, na radu umirovljenika i na sudbini 304.479 nezaposlenih koliko ih je, po evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje bilo krajem listopada.