Čovjek glavni krivac za širenje invazivnih vrsta

Mr.sc. Morana Babajko, ekologinja i stručna voditeljica pri Javnoj ustanovi za upravljanjem zaštićenim dijelovima prirode na području Zadarske županije ističe kako pojedine “strane” vrste biljaka i životinja pokazuju nevjerojatnu sposobnost brzog samostalnog razmnožavanja te se vrlo uspješno rašire, i to u velikom broju, na području na kojem su unesene

Europska komisija objavila je podatak kako čak 11.000 stranih biljnih i životinjskih vrsta prijete prirodnom staništu, autohtonim vrstama pa i ekonomiji, a najveći krivac za širenje invazivnih vrsta, kako biolozi nazivaju ove “predatore”, jest upravo čovjek. U želji za sve bržim razvitkom, urbanizacijom, prometnom povezanošću pa čak i kulturnom razmjenom, u većini slučajeva čovjek uopće ne razmišlja je li ugrozio svoje prirodno stanište. Svaka promjena u našem okolišu izravno ugrožava bioraznolikost. Zbog lova i ribolova, uglavnom nekontroliranog, u svijetu je zauvijek nestalo na stotine vrsta. Uzgoj stranih biljnih i životinjskih vrsta također je prijetnja. U tom, možda naoko nevidljivom, “ratu svijetova” najveći će gubitnik na kraju biti upravo onaj tko ga je nenamijerno izazvao – čovjek.
Od 100 unesenih stranih vrsta, najmanje će ih deset opstati na novom staništu, a među njima će oko 3 posto biti invazivne, što znači da će uzrokovati štete autohtonom biljnom i životinjskom svijetu, a nerijetko će ugroziti i ljudsko zdravlje. U Hrvatskoj takvih vrsta i podvrsta ima 64.
Bez prirodnih neprijatelja
Mr.sc. Morana Babajko, ekologinja i stručna voditeljica pri Javnoj ustanovi za upravljanjem zaštićenim dijelovima prirode na području Zadarske županije ističe kako pojedine “strane” vrste biljaka i životinja pokazuju nevjerojatnu sposobnost brzog samostalnog razmnožavanja te se vrlo uspješno rašire, i to u velikom broju, na području na kojem su unesene.
“Glavni razlog je što te vrste nemaju prirodnog neprijatelja. Autohtone vrste, nenavikle na “došljake” jednostavno nemaju obrambeni mehanizam, a alohtone vrste ih stoga brzo izguraju s njihovog staništa”, objašnjava Babajko. No, nisu sve invazivne vrste opasne. Mnoge od njih uzgajamo i koristimo u prehrani i medicini. Mnogi ni ne znaju da je, primjerice, bagrem invazivna biljka, a isto tako i mnoge druge vrste voća, povrća i ukrasnog bilja.
“Alepski bor, koji se proširio sve do Šibenika, na područjima gdje je nekoć bila šuma crnike, jedan je od primjera. Ljudi su ga sadili na opožarenim površinama, jer je ta biljka rasla brzo i uništeno područje se brzo oporavljalo”, kaže Babajko.
Invazivne vrste dolaze iz cijeloga svijeta, a taj se transfer događa već stoljećima. Nažalost, i mnoge naše aktivnosti posredno olakšavaju dolazak alohtonih vrsta.
“O divljim svinjama na zadarskim otocima slušamo već godinama, mufloni na otoku Pelješcu zbog nedostatka ispaše brste vinograde, a mungosi su na otoku Mljetu postali domaći. Svega 11 primjeraka ove životinjske vrste, sedam mužjaka i četiri ženke, potamanili su ne samo zmije otrovnice zbog kojih su početkom 20. stoljeća donešeni na ovaj otok, nego i nekoliko vrsta malih životinja, ptica, a potom su se ohrabrili te se počeli gostiti i u peradarnicima.
Nutrija, koju smo uvozili zbog uzgoja krzna, danas u Istri potkopava riječne nasipe i doprinosi riziku od poplava”, kaže Babajko.
Predator u Povljani
Na našem zadarskom području također imamo malog, ali opasnog predatora. Riječ je o ribi gambuziji. Navodno je ova vrsta donesena iz Amerike u Povljanu na Pagu radi uništavanja komaraca malaričara. No, agresivna gambuzija nije uništila samo komarce. Hranila se i jajima vodozemaca, što je smanjilo njihovu brojnost, a agresivna gambuzija napada, kida peraje i ubija druge riblje vrste. Iako su male, nimalo se ne plaše navaliti i na veće primjerke riba poput brancina ili šarana.
Koliko ste puta čuli priču kako se dijete trebalo “riješiti” kućnog ljubimca koji je postao prevelik ili mu je jednostavno dosadio pa ga je s roditeljima pustio na slobodu u prirodu. Lijep je to čin, ali jednostavno besmislen i vrlo opasan. Zapamtite, sunčanica, zlatna ribica ili crvenouha kornjača koje možete kupiti u gotovo svakoj trgovini kućnih ljubimaca, neće naći nove prijatelje u fontani gradskog parka ili u obližnoj rijeci i jezeru.
“Ove male i simpatične kornjače iz Sjeverne Amerike, koje mogu narasti do 30 cm i žive oko 40 godina, pravi su huligani koji će tako brzo istjerati domaću barsku kornjaču. Barska kornjača je upravo zbog neodgovornih ljubitelja životinja postala ugrožena vrsta i danas je strogo zaštićena te se ne smije uzimati iz prirode”, napominje Morana Babajko te dodaje:
“Nikada nemojte puštati kućnog ljubimca u prirodu. Ako je riječ o stranoj vrsti, a uglavnom jest budući da se u trgovinama prodaju egzotične životinje, nemojte to raditi jer to nije njihov okoliš. Ružno zvuči, ali je radije odnesite na eutanaziju. Možda ste puštanjem u prirodu spasili njen život, ali ste automatski ugrozili domaće vrste. Zato dobro razmislite i educirajte se o nekoj životinji koju namjeravate kupiti i držati u vašem domu”, kaže Babajko.
Samo tijekom 20. stoljeća u rijeke dunavskog i jadranskog slijeva uneseno je 16 stranih vrsta riba. Posebno su ugrožene naše jadranske rijeke zbog velikog bogatstva endemičnih vrsta riba. Predatori su: kalifornijska pastrva, babuška, sunčanica, zlatna ribica, sivi glavaš, bijeli glavaš, bijeli amur, bezribica, patuljasti somić, jezerska zlatovčica, potočna zlatovčica, pastrvski grgeč, crni somić, sjeverna ozimica, velika ozimica i gambuzija.
Od životinjskih vrsta koje su “izvršile invaziju” na Hrvatsku, spomenimo još i tigrastog komarca, koji se uglavnom proširio na širem dubrovačkom području. Ovaj dosadni napasnik ne napada samo u noćnim satima. Vrlo je aktivan tijekom cijeloga dana, a prije nego vas ubode – uopće ga ne čujete da vam se približava.
Lijepe, a opasne
Nisu samo životinje predatori. Dekorativne hortikulturne biljke, “odbjegle” iz uzgoja, također uzrokuju probleme svojim širenjem. Biljka pajesen, jedna je od najopasnijih invazivnih drvenastih biljaka, u Europu je unesena iz Kine još početkom 18. stoljeća. Ova se biljka toliko brzo širi i prilagodi da podsjeća na izvanzemaljske vrste iz znanstveno-fantastičnih romana ili filmova. Naime, pajesen se prilagodi na sve vrste tla i kvalitetu zraka. Apsolutno mu ništa ne smeta (osim vatre i sjekire), a ono što je najgore, ova biljka luči otrov ailanton koji zaustavlja rast drugih biljaka u blizini. Razmnožava se vegetativno izbojcima iz korjenja pa se od matičnog stabla može proširiti u radijusu od deset metara. Ljudskom zdravlju ne šteti, ali je jedan od najopasnijih neprijatelja biljnog svijeta.
Ambrozija, unešena prije dva desetljeća kao slijepi putnik u Hrvatsku, vrlo se uspješno širi od sjevernih krajeva prema jugu. Zakonske odredbe o pokušajima njenog istrebljenja i sve akcije koje provode zavodi za javno zdravstvo jednostavno ne daju veliki uspjeh. Lijepi, mirisni i medonosni bagrem, baš kao i pajesen, prijetnja je autohtonim šumama graba i hrasta. Još su neke “ljepotice” vrlo opasne zbog svog nekontroliranog širenja, poput japanskog pridvornika, velike zlatnice, vinobojke i srebrnolisne pomoćnice. Upravo ova zadnja najviše napada mediteranske kulture. Spremnik je niza opasnih nametnika, otrovna je i smrtonosna za sve, čak i za ljude. Vinobojka se pak širi sporo, ali ima velik i snažan korijen koji se u potpunosti mora odstraniti. Bobice ove biljke otrovne su za sve sisavce, ali ne i ptice koje ih rasprostranjuju. Priroda kao da nas stalno kažnjava zbog naše gluposti i neinformiranosti. Konstantno širimo put stranim vrstama i remetimo prirodnu ravnotežu. Iako postoje zakonski propisi unutar Zakona o zaštiti prirode, ljudi još uvijek malo znaju i stalno, uglavnom u dobroj namjeri, ponavljaju greške i stvaraju nove probleme. Izgleda da je čovjek najopasnija invazivna vrsta jer gdje mi napravimo štetu, teško je i gotovo nikako ne uspjevamo popraviti, a kada i mislimo da smo napravili nešto dobro za očuvanje prirode, nerijetko smo ugrozili ono što je preostalo na našem staništu.

 UKLANJANJE CAULERPE SIZIFOV POSAO

Od kad se tropska zelena alga Caulerpa racemosa prvi put pojavila u Sredozemnom moru, 30-ih godina prošlog stoljeća, vjerojatno unesena iz Crvenog mora nakon prokopa Sueskog kanala, plavo se podmorje polako pretvara u zelenu ravnicu. Racemosa se pojavila i kod nas prije deset godina na otočiću Marinkovac pokraj Hvara, a od tada se grananjem svojih stabalaca širi u gustu mrežu koja potpuno prekriva morsko dno. Racemosa tako postaje monokultura, a ispod njenog pokrivača ugibaju svi drugi organizmi. Smanjuje biorazlonikost područja, što uzrokuje manju raznolikost biljnog i ribljeg fonda. Mijenja se i morsko tlo, ali i mikroklima. Raste od površine do 60 metara dubine. Nažalost, nemoguće je odrediti koliku je ukupnu površinu u Jadranu ova alga dosad zahvatila. Za sada je samo poznato da je potvrđeno oko 90 nalazišta na području od Vrsara do Cavtata. Potrošeni su milijuni kuna kako bi se ova alga uklonila s Brijuna, Kornata, Telaščiće i Mljeta, ali nitko ne može jamčiti da se ona neće ponovno proširiti. Dovoljan je samo jedan brod koji će je opet donijeti. Talijani i Francuzi već dva desetljeća ratuju s ovom algom, još uvijek bezuspješno. Vrsta Caulerpa taxifolia, koja se širi ljudskim djelovanjem, nije toliko opasna poput racemose, a jedino stanište joj je u Starogradskom zaljevu. Ovoj vrsti ne pašu niske temperature mora, pa je uz akcije čišćenja i zimske temperature s područja Malinske nestala.