Zadovoljni smo, ali naša je 2011.

Filipi: Biciklizam je momčadski sport. Isto kao nogomet i košarka. Mi se teško možemo nositi samo s dva ili tri vozača, no dajemo sve od sebe ne bismo li iz utrke u utrku napredovali
Miočić: S reprezentacijom smo ove godine četiri puta gostovali u Italiji i jednom u Švicarskoj. Ambicije su, razumljivo, drugačije nego u Hrvatskom Kupu. Cilj je bio završiti utrke, što smo u pravilu i ostvarivali
Žuta, koja u biciklizmu označava vodećeg u poretku, boja je dresa vozača Biciklističkog kluba Sveti Donat. S puno simbolike nose je Stipe Filipi i Josip Miočić, perspektivni dvojac čija je najveća zasluga što je 2009. godina u povijest zadarskog kluba upisana kao najuspješnija. Uz dva odličja Bartola Novaka, Filipi i Miočić u Donatove su vitrine pospremili čak pet medalja, potvrdivši tako dominaciju u kadetskom uzrastu. Takav je niz, naravno, bilo teško reprizirati i ove sezone, posebno iz razloga što su kadetske dionice zamijenili gotovo dvostruko dužima, a prva godina juniorskog staža, kažu biciklisti, nešto je sasvim drugo. Međutim, i ove godine imaju razloga za zadovoljstvo.
Stipe Filipi okitio se naslovom pobjednika cestovnog Kupa Hrvatske, dok je njegov kolega u istom natjecanju zauzeo vrlo dobro, peto mjesto.
Zlato u Kupu
Filipi: Sretan sam što sam ponovio lanjski uspjeh kada sam osvojio kadetski Kup Hrvatske. Bilo je neizvjesno sve do posljednje utrke: pao sam i ozlijedio se pred samu završnicu i tako dao priliku Marku Barbiru iz šibenske Fortice da konkurira za naslov. No, za moju pobjedu u Kupu pobrinuo se Josip Miočić koji je, iako je utrku u Skradinu mogao završiti na prvom ili drugom mjestu, pričekao i pomogao mi sve do dolaska u ciljnu ravninu. Mogu reći da ne bih pobijedio u Kupu da nije bilo Josipa.
Miočić: Praksa je da pomažemo jedan drugome, stoga, nisam napravio ništa neobično. Što se mojih nastupa tiče, moglo je i bolje, no zadovoljan sam petim mjestom u Kupu. Ove smo godine tek prešli u juniore i natječemo se s godinu dana starijim vozačima tako da je rezultat s četiri, od pet odrađenih utrka, po meni zadovoljavajući.
Pretpostavljamo da je početak sezone bio najteži. Kilometre, a s njima i napore, trebalo je udvostručiti.
Miočić: Ponegdje su dionice i više nego dvostruko duže. Primjerice, u kadetima smo vozili 60-ak kilometara, dok kao juniori znamo preći od 100 do 140 km. Razlika između juniorskog i mlađih uzrasta je u tome što u mlađim kategorijama talent i fizičke predispozicije mogu igrati ključnu ulogu, a kod juniora je u prvom planu rad i samo rad. Dobro smo se pripremali pred početak sezone tako da nam tranzicija i nije teško pala.
Što je s ostalim rezultatima? Kako ste zadovoljni plasmanima na utrkama za Prvenstvo Hrvatske?
Filipi: Sve prije Kupa bilo je loše. Ozljede i kvarovi utjecali su na moje slabije rezultate na PH. Na Učkoj, na primjer, gdje se vozilo za brdskog Prvaka, mogao sam sigurno biti među prvih četiri, pet, no meni je pukla guma i morao sam odustati.
Zato je Miočić uzeo brončanu medalju na Učkoj, što je bio i jedan od njegovih najvrjednijih ovosezonskih rezultata.
Miočić: Inače sam “brdaš” tako da me prilično veseli ovaj rezultat. Bio sam treći junior ukupno, a prvi među mlađim juniorima. Dionica je jako teška, a samim time veći je i gušt popeti se na postolje.
Reprezentacija i inozemni nastupi
Paralelno s utrkama u Hrvatskoj, često ste gostovali u Sloveniji i Italiji. Kakva je tamo konkurencija i gdje se nalazite u odnosu na vršnjake iz susjednih zemalja?
Miočić: Tu smo negdje. Primjerice, na utrkama u Italiji 10 od 150 vozača spada u top kategoriju i redovito pobjeđuju, dok smo mi negdje iza njih. Znalo se dogoditi da Stipe na nekim od tih utrka bude u bijegu i po 80-ak kilometara, međutim, na kraju je teško parirati timu od 15 vozača koji rade jedan za drugog.
Filipi: Biciklizam je momčadski sport. Isto kao nogomet i košarka. Mi se teško možemo nositi samo s dva ili tri vozača, no dajemo sve od sebe ne bi li iz utrke u utrku napredovali.
Vaša su imena već dvije godine redovita na popisu izbornika reprezentacije. Nakon kadetske, sada vozite za najbolju juniorsku vrstu. S kakvim je ambicijama Hrvatska nastupala ove godine, i jesu li ostvarene?
Miočić: S reprezentacijom smo ove godine četiri puta gostovali u Italiji i jednom u Švicarskoj. Ambicije su, razumljivo, drugačije nego u Hrvatskom Kupu. Cilj je bio završiti utrke, što smo u pravilu i ostvarivali.
Filipi: I tu je slična situacija kao u Hrvatskoj: većina vozača bila je starija od nas godinu dana, a to je značajna razlika.
Bliža i dalja budućnost
Zato dogodine prelazite u starije juniore. Znači li to da bismo mogli očekivati rezultate kao iz 2009. godine?
Miočić: Sigurno je da će na Hrvatskoj razini biti rezultata, a vani se također trebamo predstaviti u što boljem svjetlu.
Filipi: Sljedeća godina trebala bi biti naša, barem u Hrvatskom biciklizmu. Naravno, to je lakše reći nego ostvariti, no ako kvalitetno odradimo pripremni ciklus i dobro otvorimo sezonu, uz malo sreće možemo ponovno do nekoliko medalja.
Druga godina juniorskog uzrasta razdoblje je kada se biciklisti iz “manjih” sredina odlučuju na prelazak u renomiranije klubove, ili s druge strane, aktivno bavljenje sportom podrede fakultetskim, odnosno poslovnim obvezama. Kakvi su vaši planovi? Je li možda na adresu kluba već pristigla koja ponuda?
Filipi: Još je malo rano za ponude drugih klubova. Pričekajmo sljedeću godinu. Tada se obično i realiziraju transferi.
Miočić: Nakon juniorskog staža u Zadru realno nemamo što raditi. Opcije su Loborika ili Merdijana Kamen, inozemni angažman ili prestanak bavljenja biciklizmom. U svakom slučaju nadam se da se ovo posljednje neće dogoditi. Imam želju i dalje nastupati, vjerujem i Stipe isto tako.
Filipi: Naravno.

Krpina: Financije su jedina prepreka

Ivan Krpina, tajnik i trener Svetog Donata, osvrnuo se na proteklu sezonu riječima:
– Iako ove godine nismo uzeli mnogo odličja, na kraju smo zadovoljni sezonom koju možemo okarakterizirati uspješnom. Juniori imaju dvije medalje, a mlađe kategorije napredovale su iz utrke u utrku. Ne mogu sa sigurnošću tvrditi, no smatram da bi dogodine mogli biti vrlo blizu uspjehu iz 2009. godine. Medalje će se dijeliti na 12 natjecanja u Hrvatskoj, nadam se da će ih se u našim rukama naći što više. Jedina zapreka u daljnjem napretku mogu nam biti financije, bez brige o njima, Sveti Donat ostvarivao bi još bolje rezultate.

Kao na motorni pogon

Iako ih pokreće ljudski pogon, bicikli u rukama i nogama Filipija i Miočića dosežu brzine i do 100 km/h. Kako smo u nevjerici slušali ovaj podatak, Josip Miočić nas je pobliže uputio.
– Bez preuveličavanja, “ulovimo” 100 km/h bez većih problema. S tim da moram naglasiti da se radi o nizbrdicama, na ravnom dijelu u sprintu najveće brzine kreću se oko 60 km/h.