Foto: Ivan JAMIČIĆ
Roman Simić Bodrožić jučer je gostovao u Zadru, te je predstavio svoju novu knjigu “Nahrani me”, u izdanju Profila. Treća zbirka kratkih priča dolazi nakon zbirke “U što se zaljubljujemo”, te donosi priču o djeci, obitelji…
Umjesto romana dobili smo ponovno zbirku priča? Hoćete li uopće pokušavati izdati roman ili ćete se jednostavno prepustiti kratkoj priči? Je li to vaša odrednica?
– Ma, bilo bi sjajno napisati roman, ali ja jednostavno želim pisati. Što će to na kraju biti – pjesma, pripovijetka, drama – nije mi najvažnije. Ono što jest važno, i oko čega strepim svaki put kad sjedam pred ekran, jest hoću li u svijetu oko sebe prepoznati stvari koje će me natjerati da ih zapišem, snage da to napravim dobro. Roman i priča tu su nešto poput stotke i maratona: traže se različiti talenti i različite moći, discipline se ne mogu zamijeniti, uspjeh u jednoj ne jamči uspjeh i u drugoj, ali sredstvo, radnja i potreba zapravo su isti. Meni je, eto, u cijelom tom poslu najljepše – trčati.
Beneficirani staž
Vaša posljednja zbirka nosi naslov “Nahrani me”. Zašto taj naslov i koliko je stvar u tome “nahraniti”, odnosno omogućiti?
– Između svih ostalih stvari kojima se bavi, “Nahrani me” je možda najviše knjiga o roditeljstvu. Naslov je neka vrsta sažetka, jedan jedini imperativ ili molba na koji bi se cijelo to silno bogatstvo osjećaja, situacijā i odnosa moglo svesti – onaj koji bi (vjerujem) izabralo dijete. Ali, hrana o kojoj pišem nije ni brza, ni laka. Nahrani ih i voli ih, a sve ostalo će ionako biti kako će biti, kaže jedan od likova u knjizi, a ja bih sažeo još malo: nahrani ih ljubavlju. Zvuči jednostavno, ali nije, nimalo. U ovih jedanaest priča dio je svih onih iskustava koja sam o toj temi stekao sām – s četrdeset i jednom godinom staža djeteta i posljednjih sedam roditeljskog radnog staža. Uz Klaru i Donata: beneficiranog.
Je li ovo svojevrsna zbirka odrastanja? Nakon knjige o zaljubljivanju, koje se nekad može protumačiti kao nešto infantilno, ili čisto afektivno, dolazi knjiga o djeci, odgoju… što je nešto ipak puno ozbiljnije?
– Knjiga o odrastanju, da; ali i knjiga o zaljubljivanju, o ljubavi, o braku, o društvu u kojem živimo – jer sve nas to određuje i kao roditelje i kao djecu. Ona je možda najmanje o odgoju, zato jer sam u zadnjih sedam godina naučio i to da je davanje savjeta o tome kako odgojiti dijete najbolji put da izgubite prijatelje, znance i poslovne partnere, a i zato što ne vjerujem u književnost koja donosi formule i gotove odgovore. No, djecu odgajamo i onda kad nam to nije namjera – svime što činimo pred njima, onime kakvima nas vide, a gledaju nas stalno – pa bi nekog pokušaja odgoja možda moglo biti i u ovoj knjizi. Priče o samohranom roditeljstvu, o neželjenom roditeljstvu, o nemoći roditelja i nemoći djece, o njihovom udaljavanju i gubitku, o svim onim razlozima zbog kojih se međusobno gubimo; možda se nešto može razabrati i iz njih, ali i iz smijeha, i jako puno ljubavi koje u ovoj knjizi ima. Da ne bi bilo zabune – sve je to zbog ljubavi; i djeca, i pričanje priča.
Kao lijepo putovanje
Kako Vi gledate na odgoj djece? U tom kontekstu i na rasprave i napise u medijima oko zdravstvenog odgoja, odnosno četvrtog modula?
– Meni je žao što je u toj raspravi sve postalo važnije od argumentiranog razgovora; što malo tko od onih koji su protiv mari za ono što u tom modulu doista piše, što malo tko od onih koji su za razgovara o onome što u njemu treba popraviti, gdje je manjkav… što nas je cijela ta priča razvrstala po rovovima, a iz rova se nikad ne vidi bog zna što. Djecu smo opet uključili u bitke koje nisu njihove, preko njih se tuče, bjesni i mrzi, pozivajući se na njihove interese i njihovu budućnost. U to, nažalost, ne vjerujem. Ne vjerujem da način na koji se ova rasprava vodila donosi išta dobro – ni nama, ni njima, ni Hrvatskoj u kojoj će sutra živjeti.
Prošlo je dosta vremena, sedam godina, od posljednje knjige? Zašto? Koliko djeca tu igraju ulogu?
– Sedam godina od zadnje knjige, sedam godina od prvog djeteta – ne želim zvučati paranoično, ali nekako slutim da poveznica postoji. Biti tata jedno je od najdragocjenijih iskustava koje sam imao prilike steći i urodilo je daleko najvrednijim plodom; ništa se ne može mjeriti s njih dvoje. Sve to moćno i novo i prastaro čime nas je život zapljusnuo kad smo dobili klince, jednostavno me usisalo, uzelo mi neki moj uhodani život i planove a da to nijednom (ili barem ne više od pet-deset puta) nisam zažalio. Niti u tome prestao uživati. To je kao jedno od onih lijepih putovanja na kojima ne želite fotografirati, želite uživati u onome što vam se događa. Tako je bilo i s ovom knjigom. Roditeljstvo je, na kraju krajeva, pokrenulo pisanje, a ni u jednom ni u drugom ne treba žuriti; najvažnije je stvar napraviti dobro.
Zadru se uvijek vraćam
Knjigu ste predstavili u rodnom gradu. Zadar zauzima mjesto i u uvodnoj priči. Koliku važnost on ima u vašem životu?
– Zadar je rasut u svemu o čemu pišem, nekad je to slika, sličica, nekad miris, boja, prizor, obris – nekad cijela priča – u ovoj knjizi ih ima nekoliko. Jedan od meni najdražih domaćih pjesnika i promatrača, Danijel Dragojević, rekao mi je nedavno da on tlocrt Zadra osjeća u svim mojim knjigama i pričama, u njihovoj arhitekturi, omeđenosti, otvorenosti na jednu i zatvorenosti na drugu stranu. Ako je tako, sretan sam. Zadar mi mnogo znači, ali koliko taj moj grad ima veze s ovim u kojemu danas žive ljudi, uključujući i meni najbliže, roditelje i brata, ne znam. Znam samo da mu se vraćam, ili da ga se sve ovo vrijeme nisam uspio osloboditi.
Jednom ste spomenuli kako, ipak, od svih faktora, najveći utjecaj na vas imaju emocije?
– Da. Kao piscu važne su mi jer mislim da tekst u čitatelju nešto mora pomaknuti, promijeniti, makar i na kratko, makar i samo za milimetar. Zvuči naivno, ali doista vjerujem da književnost mora mijenjati svijet, svijet u svakome od nas; da ne vjerujem da to može književnost i da to mogu ja, ne znam koji bih drugi motiv imao da nastavim pisati. Emociju sam prepoznao i kao neko svoje polje interesa; primijetiti ono kraj čega drugi prolaze, pokazati priču ondje gdje drugi misle da je nema, stvoriti je od neuhvatljivog. I učiniti da ta priča nekome nešto znači, ne kao parola ili skup ideja, nego kao emocija, ono što u čovjeka ulazi trajnije i dublje. Za mene kao pisca, osjećaj je ujedno i jamstvo poštenja; ako vas ne dira ono o čemu pišete, ne možete očekivati niti da će dirnuti ikoga drugoga.
Kome je namijenjena vaša knjiga?
– Svima. Za početak, roditeljima i djeci (svatko je nečije dijete, tako da su kvalificirani svi). Zatim bračnim partnerima, starijima i mlađima i naposljetku: onima jačih živaca. Toliko djece i toliko roditelja na jednom mjestu može podnijeti samo čitatelj spreman na sve.
najnovije
najčitanije
Nogomet
Ligue 1
PSG je ponovo francuski prvak! Pobjeda Lyona donijela je veliko slavlje Parižanima
Svijet
IZDANA UPOZORENJA
Azija na udaru toplinskog vala, temperatura doseže 45 stupnjeva, škole zatvorene
Crna Kronika
TRAGEDIJA NA CESTI
Motociklist poginuo u sudaru s automobilom u Samoboru
Hrvatska
formiranje vlade
Nova runda pregovora u ponedjeljak, DP se sastaje sa SDP-om i HDZ-om
Košarka
Završila Prva ženska liga
FANTASTIČAN UČINAK Sjajna sezona Zadranki, 20 utakmica, 20 pobjeda
Crna Kronika
MAKARSKA
Preminula starija žena, policije privela 40-godišnaka koji ju je gurnuo
Crna Kronika
Osuđen je
Pijan vrijeđao suprugu, a kasnije tvrdio: “Rekla mi je da imam malo spolovilo i da sam – kit!”
Zadar
KUPNJA NEDJELJOM
Evo u kojim trgovinama u Zadru danas možete obaviti kupnju
Crna Kronika
1,59 promila
U Zadru vidno pijan vikao na ulici, policija ga uhitila
Moda
analiza subotnjeg đira