Poljaković: Homoseksualnost je bolest; Forum mladih: Pomoć treba Vama!

Kada bi postojao navodni “homoseksualni gen”, onda bi homoseksualna populacija već davno izumrla obzirom da humana reprodukcija nije moguća među istospolnim partnerima
Kada u jednoj zemlji ne smijete iznijeti jedno znanstveno stajalište, koje je usput rečeno, ujedno i službeno stajalište Katoličke crkve, Pravoslavne crkve, Židovske zajednice i Islama, te osobno stajalište mnogih ateista, dakle, stajalište od preko 90 posto građana ove zemlje, onda se to više ne zove demokracija već diktatura. Ne radi se tu ni o kakvim homoseksualcima, baš Vladu briga za njih, već o novoj ideologiji kulture smrti, čiji ideolozi samo iskorištavaju angažirane homoseksualce kao toljagu za ušutkivanje neistomišljenika. Da im je stvarno stalo do zaštite homoseksualaca onda bi u prvom redu stali u zaštitu onih koji su stvarno diskriminirani, a to su diskretni homoseksualci koji se žele izliječiti i voditi normalan obiteljski život, piše u svom priopćenju sveučilišni profesor Ivan Poljaković.
Loša znanstvena metoda
Da se radi o pukoj ideologiji, isto toliko znanstvenoj koliko je bila i komunistička ideologija, govori upravo znanost. Dr. Simon LeVay je u časopisu Science u kolovozu 1991. god. objavio članak pod naslovom Razlika u strukturi hipotalamusa kod heteroseksualnih i homoseksualnih muškaraca. U toj studiji LeVay tvrdi da je pronašao skupinu neurona u hipotalamusu (nazvani INAH3) koja je dvostruko veća kod heteroseksualnih nego homoseksualnih muškaraca. Dio hipotalamusa on povezuje sa seksualnim ponašanjem te zaključuje kako je seksualna orijentacija biološki određena. Međutim, svih 19 muškaraca koje proučava ova studija bolovalo je od AIDS-a, a poznato je da AIDS može utjecati na mozak i prouzrokovati kemijske promjene. Prema tome, možemo slobodno reći da je to studija o učincima AIDS-a, a ne uzrocima homoseksualnosti. Osim toga, u kontrolnoj skupini Le Vay uopće nije ni ispitao seksualnu orijentaciju, već je samo pretpostavio da se radi o heteroseksualcima. Tvrditi nešto na osnovu pretpostavke vrlo je loša znanstvena metoda. Povrh svega, LeVay je sam izjavio da je on krivo interpretiran od strane angažiranih homoseksualaca, te da je “važno istaknuti ono što nisam našao. Nisam dokazao da je homoseksualnost genetska, niti sam za nju pronašao genetski uzrok. Nisam pokazao da se homoseksualni muškarci rađaju kao takvi, što je najveća pogreška u interpretaciji moga rada.”
Genetika da ili ne?
Iste godine u prosincu objavljena je i studija dr. J. Michaela Baileya i dr. Richarda Pillarda u časopisu Archives of General Psychiatry pod naslovom Genetska studija seksualne orijentacije kod muškaraca. Bailey i Pillard su istraživali prevagu homoseksualnosti kod braće od kojih je barem jedan bio homoseksualac. Otkrili su da su u 52 posto slučajeva kod jednojajčanih blizanaca oba blizanca homoseksualci, kod dvojajčanih 22 posto, kod usvojene braće 11 posto, a u 9 posto slučajeva da su obojica homoseksualci kod biološke braće. Stoga su zaključili da postoji genetski uzrok homoseksualnosti. Najveći nedostatak ove studije je interpretacija njezinih autora. Budući da gotovo 50 posto ispitanih slučajeva jednojajčanih blizanaca nisu bili obojica homoseksualci može se prije zaključiti da genetika ne igra neku ulogu u njihovoj orijentaciji, jer da je genetika uzročnik homoseksualnosti onda bi svi u 100 posto slučajeva kod jednojajčanih blizanaca trebali biti homoseksualci. Da bi studija koja pretendira dokazati genetski utjecaj na osnovu promatranja blizanaca uopće bila znanstveno utemeljena morala bi promatrati blizance koji nisu rasli zajedno, ovako ona ustvari dokazuje suprotno, da na spolnu orijentaciju utječe socijalizacija, a ne genetika. Dr. Peter S. Bearman i dr. Hannah Brückner, istraživači sa sveučilišta Columbia i Yale objavili su 2002. godine rezultate vrlo opsežnog istraživanja, koje je uključilo preko 45 tisuća parova braće i sestara u SAD; uzet je genetski materijal za čak 289 parova jednojajčanih blizanaca i 495 parova dvojajčanih blizanaca (Bailey i Pillard su radili na statističkom uzorku od samo 56 parova blizanaca). Prezentirajući znanstvenu građu koja je prethodila njihovom istraživanju, oni nalaze da su ranije provedene studije – uključujući i gore spomenutu studiju Bailey/Pillard – redom imale premale i na problematičan način prikupljene statističke uzorke, te na problematičan način postavljale hipoteze. Na temelju prikupljenih podataka i analize rezultata Bearman i  Brückner zaključuju: “nema dokaza za jaki genetski utjecaj na istospolne sklonosti. Među jednojajčanim blizancima 6,7 posto su konkordantni … Ako postoji genetska komponenta kod istospolne privlačnosti, ona je neznatna u odnosu na druge faktore.”
U srpnju 1993. u časopisu Science objavljena je studija dr. Deana Hammera pod nazivom Veza između markera DNK na kromosomu X i muške seksualne orijentacije. Njegova grupa istraživača je ispitala 40 parova braće homoseksualaca s pretpostavkom da su neki slučajevi homoseksualnosti povezani s kromosomom Xq28. Ispostavilo se da je 64 posto (33 para braće) imalo istu varijaciju uzorka na jednom kraku kromosoma. Međutim, živčane mreže se mogu rekonfigurirati kao reakcija na neka iskustva, stoga razlika mozga kod dotičnih homoseksualaca može biti rezultat ponašanja i okoline. Sam Hammer je istaknuo da “ti geni ne uzrokuju da ljudi postanu homoseksualci”. Osim toga za ovu studiju nije bilo kontrolne skupine, što je loš znanstven pristup. Jedan od Hammerovih suradnika u tome istraživanju podnio je tužbu protiv Hammera tvrdeći da je Hammer zatajio neka otkrića koja poništavaju cijelu studiju. A znanstvenici iz Kanade koji su pokušali reproducirati slične rezultate došli su do suprotnog zaključka u svojoj studiji: Muška homoseksualnost: Odsutnost povezanosti s mikrosatelitskim markerima na X kromosomu u kanadskoj studiji.
Navodni “homoseksualni gen”
Na osnovu ovih studija, na koje se novi ideolozi najčešće pozivaju, možemo zaključiti da pod utjecajem postnatalne socijalizacije, utjecaja okoline i AIDS-a dolazi do mijenjanja u strukturi mozga, što znači da su karakteristike zapažene u tim studijama ustvari posljedica homoseksualnog ponašanja, a ne njegov uzrok. Uostalom, kada bi postojao navodni “homoseksualni gen”, onda bi homoseksualna populacija već davno izumrla obzirom da humana reprodukcija nije moguća među istospolnim partnerima. Većina znanstvenih istraživanja dokazuje da je homoseksualnost stečeno stanje. Dr. Jeffrey Satinover, koji je stekao nekoliko akademskih titula na sveučilištima Harvarda, Yalea i Nice iz kliničke psihologije i fizike, jasno pokazuje kako, homoseksualnost iako može biti duboko usađena, niti je urođena, niti nepromjenljiva.
Jedan od najzapaženijih znanstvenika i svjetski lider u preventivnom liječenju homoseksualnosti, dr. Gerard van den Aardweg, izvanredan psihoterapeut i predavač na sveučilištima diljem Europe, SAD-a i Brazila, izjavio je da se brojna otkrića o  “homoseksualnim genima”, i vijesti koje preplavljuju naslove znanstvenih časopisa i javnih medija, uvijek iznova pokažu lažnima: “Ništa nije pronađeno. Jedino što smo otkrili je da su ti ljudi (kasnije deklarirani kao homoseksualci) s biološke točke gledišta – savršeno normalni i s cjelokupnim genomom, a ne poremećenim. To znači da svi imamo isti osnovni heteroseksualni nagon. Činjenica da se taj normalni nagon kasnije ne ispoljava kod svih ispravno, ukazuje na poremećaj tog seksualnog nagona, a to je jedan od oblika neuroze – u ovom slučaju, seksualne neuroze”.
Sada bi mogli navoditi stotine znanstvenih radova koji potvrđuju Aardwegovu tvrdnju, ali za to nemamo toliko prostora, a nije ni potrebno, jer je znanost po tom pitanju prilično nedvojbena. Ono što je pak dvojbeno u Hrvatskoj, jest pitanje kako to da nakon 45 godina ispiranja mozga isti, doduše prerušeni ideolozi, opet prodaju maglu. Očito je da oni ne mogu funkcionirati bez neke ideološke matrice, pa su sada komunističku zamijenili rodnom ideologijom. Zašto se oni toliko boje, kao vrag svete vode, da netko javno ne kaže da je homoseksualnost bolest? Pa zato jer im tada pada u vodu cijela ideologija koja je bazirana na premisi da je biti homoseksualac super. Kroz rodnu ideologiju homoseksualnost se želi promovirati kao nešto poželjno i hvale vrijedno. A bolest ne možete promovirati. Zato se građane po svaku cijenu želi uvjeriti kako homoseksualnost nije nikakav poremećaj.
Hrvatska se oslobodila jednog totalitarizma da bi upala u drugi, još opasniji, jer se u ovom ne ide samo protiv određene klase društva, već protiv obitelji kao osnovne institucije cijelog društva. Ministarstvo “znanosti” obrazovanja i sporta praktički zabranjuje čitanje znanstvenih studija, a za obavezno štivo nameće žuti tisak, jer kako drugačije protumačiti činjenicu da ne možete iznijeti znanstveni, osobni i vjerski stav da je homoseksualnost bolest, a da vas se ne pozove na odgovornost, kao u “dobra” stara komunistička vremena.

 FORUM MLADIH: PRIMJER KRŠENJA LJUDSKIH PRAVA

Profesore Poljaković,
Osjećamo se dužnima reagirati na Vaše nedavne homofobne ispade. Ne reagiramo jer ste tom izjavom prekršili zakon, već jer time vrijeđate i kršite temeljna ljudska prava. Vrlo dobro znate da je homoseksualnost 1973. godine izbačena sa popisa psihičkih poremećaja. Time ne želimo reći da zaostajete 38 godina u razvoju civilnog društva u poštovanju ljudskih prava, već da se od Vas kao sveučilišnog profesora očekuje da koristite znanstveno dokazane činjenice. Mnoge znanosti poput psihologije, psihijatrije, biologije, medicine, sociologije i drugih, nedvojbeno su dokazale kako homoseksualizam nije bolest, te kako homoseksualci nemaju poremećaj socijalne prilagodbe kao što se prije vjerovalo.
Ono što smatramo puno većim problemom od samog prihvaćanja znanstvenih činjenica je Vaš javni istup koji je očigledni primjer vrijeđanja i kršenja ljudskih prava. Zabrinjava Vaše svjesno kršenje zakona i poticanje drugih na isto. Zanima nas što je po Vama veći društveni problem; dva muškarca koja će prošetati Kalelargom držeći se za ruke ili muškarci koja će se na toj istoj, dragoj nam Kalelargi, potući? Dvije žene koje žive zajedno ili narkomanska ovisnica? Naš grad, a i država, imaju društvenih problema poput nasilja među mladima, nezaposlenosti, ovisnosti, socijalnih slučajeva i sl. Homoseksualci nisu društveni problem, oni nisu bolesni, oni sasvim normalno žive i rade među nama. Njihov jedini problem su ljudi poput vas, koji ih konstantno stavljaju na društvenu marginu. Zbog takvih poput Vas oni ne mogu prošetati rivom držeći se za ruke, poljubiti se na Morskim orguljama, živjeti zajedno bez stigmatizacije. Upravo iz tih razloga, svi zajedno ih moramo podržati u njihovoj borbi za ostvarenje temeljnih ljudskih prava. Moramo zajedno inzistirati na tome da im se omoguće ljudska prava koja još nemaju. Nemaju pravo naslijediti imovinu svog partnera, bez obzira na to koliko su dugo živjeli s njim ili njom, nemaju pravo posjetiti partnera koji je teško bolestan i još mnogo problema s kojim se heteroseksualne osobe ne susreću, pa samim time to i ne percipiraju kao velik problem.
Posebno smo zaprepašteni Vašom idejom o pokretanju telefonske linije za pomoć osobama istospolne seksualne orijentacije. Već smo Vam objasnili da njima ne treba pomoć toga tipa, a ukoliko im zaista želite pomoći, telefonsku liniju koristite kako biste pomoć pružili pojedincima i društvenim grupama koji homoseksualce verbalno ili fizički zlostavljaju i diskriminiraju. Ukoliko pokrenete telefonsku liniju za homoseksualce koja ih difamira i tretira kao bolesnike, mi, članice i članovi Foruma mladih SDP-a također ćemo pokrenuti telefonsku liniju kako bi građani mogli savjetima pomoći Vama. Smatramo da Vam treba pomoć kako više ne biste kršili zakon, diskriminirali i vrijeđali. Shvatite ovo kao dobru namjeru da prikupimo savjete i priče ljudi, gdje ćemo Vas uvjeriti životnim iskustvima kako homoseksualnost nije bolest.
Forum mladih SDP-a Zadarske županije