Pripovijedanje je subjektivni odraz objektivne stvarnosti

Ne smetaju me usporedbe ni s manjim, a nekmoli će me smetati s tako velikim piscima. Osobito ne s Andrićem, koji je nastavljač Matoševa načina pripovijedanja. I ja sam nastavio tamo gdje je Matoš stao. A orijentalnu komponentu nisam mogao izbjeći, kad je živalj o komu pričam pod turskom vlašću živio stotinama godina
Nemoguće je iznijeti u kratkom uvodu svo bogatsvo biografije akademika Ivana Aralice, pa se zadržimo samo na nekim dijelovima: politički angažiran potkraj 60-tih i početkom 70-tih godina u ostvarenju hrvatskog proljeća, uključuje se u višestranački politički život Hrvatske početkom 90-tih. U romanu “Konjanik” 1971. i nekim drugim djelima bira teme iz hrvatske povijesti te time najavljuje glavnu kreativnu fazu svojega književnog opusa, koju čine romani “Psi u trgovištu” 1979., “Put bez sna” 1982., “Duše robova” 1984. i “Graditelj svratišta” 1986.
Potkraj 80-tih vraća se društveno angažiranim temama s početka karijere, bavi se analizom etičkih devijacija svojstvenih socijalističkom sustavu i odnosom kreativnog pojedinca prema represiji. Piše naglašeno rodoljubne romane, a zatim i romane s ključem, neki ga obožavaju i hvale, drugi napadaju i blate. On ostaje svoj. I onda u ‘Znanju’ objavljuje najnoviji roman od 1.000 stranica. “Život nastanjen sjenama”, u kojem iskreno govori o sebi i svojoj obitelji, ali i o vremenu Domovinskog rata… Život i književno stvaranje akademika Aralice toliko je prepuno događaja, utjecaja i značenja da pitanja sama naviru, a odgovori će biti i te kako zanimljivi.
Važno je jedno: književnik je to koji je duboko usađen u svoje korijene i svoju hrvatsku domovinu, autor koji ne bježi ni od tzv. dnevne politike. Pa je tako jednom prigodom rekao:
– Simbioza politike kao sudbine i književnosti kao izbora, nije nikakva rijetkost, prije će biti da je kod velikih pisaca (Dostojevski) pravilo. Smeta li onima, koji misle da sam precijenjen, što se moja djela bave politikom ili im smeta što se u mojem djelu susreće političku orijentaciju kakvu se tamo može susresti?-
A o odnosu književnika i njegovoga djela, i ovo:
– Izvanjski uzrok, koji se javlja prilikom objavljivanja neke knjige, toj knjizi, bez obzira na njenu stvarnu vrijednost, igrajući ulogu reklame, može trenutno priskrbiti veliko značenje. (…) Dakle ima podcijenjenih i precijenjenih knjiga u trenutku kad nastaju, ali je veličina književnih imena onolika koliko je izrasla dok je nastajala. –
Novi roman – sinteza znanja o pisanju
Krenimo međutim s novim pitanjima i uvijek intrigantnim odgovorima. Iz pera i uma Ivana Aralice.
Poštovani akademiče Aralica, vaša je najnovija knjiga “Život nastanjen sjenama” u vrlo kratkom roku privukla veliku medijsku pozornost. Možete li je za početak nekako odrediti i smjestiti unutar vašeg vlastitog književnog korpusa?
– Ma, ne samo pozornost medija, što me ne čudi, jer mi se to i dosad znalo događati, nego i pozornost čitalaca, što me, obzirom na broj stranica i sadržaja na tim brojnim stranicama, poprilično iznenadilo. Računao sam, i o tom računanju postoji trag u tekstu knjige, na koju stotinu čitalaca, a na koju tisuću nisam. Možda je uzrok u sadržaju knjige, u priči, a možda u cijeni! Možda u oboje ili u nečem trećem! Što god bilo, i obzirom na stil, i obzirom na kompoziciju, i obzirom na sadržaj, “Život nastanjen sjenama” predstavlja sintezu svega onoga što sam znao o pisanju i svega onoga što sam dosad pisao. Valjda drukčije i nije moglo biti: čovjek u mojim godinama, i to o sebi samu, može napisati samo knjigu koja izrasta iz njegova djela isto onako kao što izrasta iz njegova života.
U vašim je posljednjim radovima (prije svega mislim na roman “Sunce”) primjetan zaokret prema autobiografskoj građi i tematici. U kolikoj mjeri takav osobni diskurs ograničava pisca u obradi teme, a u kolikoj mjeri mu poznavanje građe olakšava i/ili zamjenjuje sam proces pisanja?
– Na samim počecima pisao sam crtice iz života koji sam dotad proživio. Kad sam, nakon mnogo godina i mnogo romana, naumio te dotada neukoričene crtice preraditi i pripremiti za tisak pod naslovom “Balade o šiblju i vodama”, vidio sam da bi se od njih, i ne samo od njih, nego i od onoga što je ostalo u pamćenju i bilo još neispričano, mogli napraviti romani. Tako sam po jednoj crtici napisao “Sunce”. A kad sam njega napisao i kad je onako dobro prošlo kod čitalaca, vidio sam da u tim crticama i u mom pamćenju ima još bar deset romana sličnih Suncu. Ovih mi se dana preko telefona javio jedan čitalac i kaže: «Pobogu, što ste to učinili!» «Što?» «Objavili ste nekoliko romana odjednom, a mogli ste mirne duše kroz narednih pet godina objavljivati jedan ili dva romana godišnje. I tako više zaraditi!» Inače, od vlastitih je doživljaja roman oblikovati mnogo lakše nego od tuđih.
“Život nastanjen sjenama” jest izrazito voluminozan roman, od gotovo tisuću stranica. U njemu se miješaju različiti žanrovski i poetološki elementi povijesnog i ratnog romana, preko ljubavnog i bildungsromana, sve do reporterskog romana. Je li takva struktura djela posljedica planirane modernističke konstrukcije ili naprosto plod nesvjesnog kombiniranja, plod narativnog slijeda asocijativnih slika? Mogla bih proširiti pitanje, kako zapravo pišete? Kako nastaju vaša djela?
– Sve romaneskne forme i sadržaji, što ih u pitanju navodite, mogu se pronaći u mom dosadašnjem djelu. I ne samo to što ste naveli! Zato sam ovo djelo i nazvao stilskom i sadržajnom sintezom. Romanom izraslim iz autorova cjelokupnog djela, koji i zbog te sintetičnosti i zbog toga izrastanja iz mene sama postaje specifičan. I, koliko vidim po recepcijama, začudan oblik romana.
Oluja – raspoloživi dokumenti i fotografije
A ta struktura je i posljedica, kako kažete, planirane modernističke konstrukcije i plod nesvjesnog kombiniranja, odnosno plod narativnog slijeda asocijativnih slika. Uostalom, kao i svako drugo moje dosadašnje djelo, krupno i najsitnije. Ja naprosto tako pišem. Prije nego ću sjesti i početi s pripovijedanjem, ja u čitavom nizu radnji, kroz period od nekoliko godina, pravim i u glavi i na papiru konstrukciju djela. I kad sam posao planiranja do kraja završio, kad znam gdje će se što u romanu od tisuću stranica naći, ja počinjem pripovijedati. Ja se prepuštam magiji pripovijedanja, tomu što vi zovete nejasnim kombiniranjem i slijedom asocijativnih slika.
Priča koja uokviruje radnju romana odnosi se na događaje vezane uz vojno-redarstvenu akciju «Oluja». Recite u kolikoj su mjeri navedeni događaji, opisani u knjizi, autentični? Je li moguće na toj razini govoriti o svojevrsnom dokumentarizmu kao poetskom postupku?
– Sve što se odnosi na «Oluju» ili je iz dana «Oluje», autentično je. Moj doživljaj ili ono što se u mom prisustvu dogodilo. Druga je stvar koliko u tom doživljaju i događanju ima onoga što zovemo objektivnim, a koliko onoga što pripada subjektu, meni. Pa, zar još uvijek ne vrijedi ona stara definicija da je pripovijedanje subjektivni odraz objektivne stvarnosti! Kad bih težio apsolutnoj objektivnosti, gotovo nepostojećoj kategoriji, bilo bi to što kazujem reportaža. A kad to propuštam kroz subjektivnu vizuru, reportaža se pretvara u literaturu. To i jest središnja misterija žurnalističkog romana: objektivni se svijet prelama kroz autorovu subjektivnost, da bi dao poetski učinak. Najrizičniji postupak od svih koje sam iskušavao! S mnoštvom poželjnih i nepoželjnih posljedica. Ali, njegove rezultate, čini se, čitaoci vole!
Sada me zanima onaj dio vaše motivike i tematike koji se odnosi na daljnju prošlost, na razdoblje prve polovice dvadesetog stoljeća, Drugog svjetskog rata i slično. Jeste li se pri tomu služili kakvim obiteljskim dokumentima, službenim fotografijama, ili je u prvom redu riječ o posve osobnim zapisima?
– Služio sam se svim raspoloživim dokumentima i fotografijama, svim artefaktima, iako toga, obzirom da je kućište Revačevića bilo zapaljeno, nije bilo u dovoljnoj mjeri Ali sam se najviše služio onim što sam, rastući u brojnoj obitelji mojih djedova i baka, stričeva i tetaka, slušao o obiteljskoj prošlosti. Dosta sam preuzeo od mog brata, moje sestre, tete Zlate, koja je još među živima i od drugih članova naše brojne obitelji. Čak sam imao i obiteljsko stablo s očeve i majčine strane koje je napravio sin moje sestre. Sve mi je korisno poslužilo, a najizdašniji sam izvor našao u svom pamćenju, koje je, čini se, slično pamćenju moje majke Ona je u devedesetim govorila: «Evo, ono što je jučer bilo zaboravim, a ono što je bilo kad sam bila curica, pamtim kao da se jučer dogodilo.»
Vezano uz prethodno pitanje, u kolikoj je mjeri Život nastanjen sjenama moguće čitati kao djelo koje prikazuje kao objektivno historijsku pozadinu, a u kojoj mjeri kao neku vrstu autorske memoaristike? I što mislite pišu li povijest pobjednici? Je li povijesna znanost zapravo bliže književnosti, negoli egzaktnoj znanosti?
– I iz kompozicije u cjelini i iz svakog dijela te kompozicije vidi se da je povijest fon, ili kako vi kažete, pozadina, a da su u prvom planu priče o osobnim sudbinama, ono što bi se moglo držati memoaristikom. Ono što mi se u toj simbiozi povijesti i memoaristike, fona i priče na njemu, čini rizičnim jest da priča bude samo ilustracija povijesne podloge. To svim silama izbjegavam i nastojim da se povijest, taj fon, pročita kroz priču, kroz ono što je od autora viđeno i doživljeno. I to je jedan od razloga čitljivosti mojih tekstova.
O pisanju i o dopisivanju
U svojim počecima, Tacit, Plutarh i svi ostali, povijesna je znanost bila čista proza. Danas to nije. Danas se u njoj mogu naći samo poticaji za pripovijedanje i orijentiri da se, slijedeći svoje pamćenje, ne izgubiš na bespućima. A što se tiče toga tko piše povijest, ja imam nešto drukčije iskustvo od te tvrdnje da je pišu pobjednici. Istina, u početku, dok traje despotizam pobjednika, pišu je oni, a poslije, kad taj despotizam onemoća, dopisuju je poraženi. I tada se stvara ravnoteža, koju se, i dalje uz mnogo ograda, može držati istinom. U mom se romanu, onoliko koliko je tamo povijesti, radi i o jednom i o drugom. I o pisanju i o dopisivanju!
Neke su reakcije već stigle upravo na račun toga povijesno-ideološkog sloja romana. Smetaju li vas takve kritike? Jesu li utemeljene? I što mislite o njima?
– Reakcije su nastale na srazu pobjednika koji su pisali povijest i poraženih koji je tek sada dopisuju, da bi se uspostavila ravnoteža i došlo do istine. Nisam mogao očekivati da će pristalice Mesićeve interpretacije «antifašizma» biti zadovoljne onim što sam ispričao u poglavlju Nacimetar! Te me kritike, jer sam ih očekivao i izazivao, ne smetaju. Štoviše, koliko god bile neutemeljene, smatram ih poželjnima.
Vratila bih se na prostor romana. Naime, čini mi se da je mitogena zemlja, Dalmatinske zagore, Bosne, Like, Hercegovine, odredila vaš umjetnički svijet, i da zapravo o čemu god pišete, vi pišete o srazu civilizacija, o srazu kršćanstva i islama, o srazu katolika i pravoslavaca. Jesam li u pravu, i je li moguće piscu izmaći iz društveno povijesnog konteksta u kojemu je ponikao?
– Kad je o tomu riječ, rado se sjetim razgovora sa srpskim piscem Aleksandrom Tišmom. Družili smo se u Lipicama nekoliko dana. U to sam vrijeme namjeravao napisati roman o sudbini jednog splitskog Židova u vrijeme Napoleonove vladavine u Dalmaciji. Kako je Tišma Židov i najviše je o Židovima pisao, htio sam i od njega nešto naučiti, pa sam mu saopćio svoju namjeru. On me prijateljski posavjetovao: «Ne činite to, pričajte i dalje priče o svom narodu. Druge možete shvatiti u visoku stupnju, ali nikad tako visoku da o njima možete pričati dojmljive priče.» Ne uvijek, ali sam se toga savjeta držao i pričao o svojima. Što god da je to svoje značilo. A što se toga sukoba civilizacija tiče, ja time nikad nisam bio fasciniran, što se može vidjeti po tomu da se, iako sam jednoj pripadao, nikad nisam strasno svrstavao ni na jednu stranu. Čak ni u ovom romanu, gdje se svrstavanje nameće kao nužan imperativ! Ja sukobe civilizacija, kako vi to nazivate, držim izvorom ljudske tragedije, kao i svaki drugi međuljudski sukob, i zaobići ih ne mogu, jer su oni tvoračka snaga priče.
Čitati u kodu magijskog realizma
U romanu polemizirate s nekim od domaćih književnih kritičara i književnika koji su vas prozivali i žestoko kritizirali u umjetničkom, ali i u političkom smislu. Postoji li uopće, danas, jasna granica – gdje završava novinarstvo, a gdje počinje književnost? I u kakvoj su vezi uopće intermedijalne i intertekstualne veze suvremene književnosti? Pri tomu ne mislim samo na utjecaj novinarstva na književnost, već i na utjecaj televizije, filma, interneta i slično.
– Te kritičare i ne imenujem! Bili su mi potrebni, u obliku prvi, drugi i treći kritičar, da komponiram priču u tom poglavlju. I ništa više! Jer polemike s njima za mene su davna prošlost. A između novinarstva i književnosti postoji dosta jasna granica, čak i u žurnalističkom romanu, o čemu sam prethodno nešto rekao, ali je nevolja u tomu što ne postoji granica između novinara i književnika kad je to ista osoba. Onda nastaju bastardi, kojih je danas prepuna hrvatska književnost.
Ti bastardi brkaju književnost i novinarstvo, pa proizvode tekstove kojima nitko živ ne može izmjeriti ni literarnu ni književnu vrijednost. Ne znam dokle će nas ti ljudi, mahom porijeklom Splićani ili od njih inficirani, s tim bastardnim tekstovima mučiti i dokle će sami u tom bastardnom stanju – čak i kad je to stanje na razini čiste ludosti, kao u slučaju Borisa Dežulovića – izdržati.
Već ste mnogo puta bili pitani za uzore, i mnogo puta je pisano o vama na način da su vas dovodili u vezu s nekima od najpoznatijih imena europske, ali i južnoslavenske književnosti. Jesu li vas smetale usporedbe, primjerice, s Andrićem i Selimovićem? I što mislite u kojoj su mjeri usporedbe obzirom na povijesnu i orijentalnu tematiku bile na mjestu?
– Ne smetaju me usporedbe ni s manjim, a nekmoli će me smetati s tako velikim piscima. Osobito ne s Andrićem, koji je nastavljač Matoševa načina pripovijedanja. I ja sam nastavio tamo gdje je Matoš stao. A orijentalnu komponentu nisam mogao izbjeći, kad je živalj o komu pričam pod turskom vlašću živio stotinama godina.
Vratimo se sada u širi, europski kontekst, ili čak svjetski – naime, kako se odnosite i što mislite o usporedbama vaših tekstova s velikanima tipa Marquez, Yourcnar, Hamsun? Je li moguće Život nastanjen sjenama djelomično čitati u kodu magijskog realizma?
– Knut Hamsun je formativni zanos moje mladosti. Otkrio sam ga, jer je u to vrijeme, zbog suradnje s fašizmom, bio gotovo zabranjen, kad sam pisao diplomski rad o Ivi Kozarčaninu, koji je o Hamsunu mnogo pisao. Marquez i ostali doći će poslije! Čitavo se moje djelo može i mora čitati u kodu magijskog realizma. Ne samo zbog toga što se u njemu isprepliće fantastično i realno, naravno i nadnaravno, nego i zato što ja, i kad govorim o pukoj realnosti, govorim samo o onomu što je u toj realnosti fantastično, neviđeno, začudno.
Na kraju, zanima me što mislite o aktualnoj situaciji unutar domaće institucije književnosti? Što se iz vaše perspektive klasika hrvatske književnosti događa sa suvremenim autorima, s tekstovima, i s današnjim čitateljem? Postoji li nešto što biste mogli izdvojiti kao zajedničku značajku, kao možda neki tranzicijski ukus razdoblja? I gdje se, u tom kontekstu, nalazi Život nastanjen sjenama?
– Onoliko koliko pratim recentnu hrvatsku proznu književnost, a nije da je ne želim pratiti kad čitam i očite tričarije, mogao bih zaključiti da njoj, nazovimo to tako, pogonsko gorivo nije ni oponašanje uzora u trendu, što je nekad bilo rašireno, ni težnja da se iskaže sebe sama, što je dugo vremena bio imperativ književnosti, nego je to pogonsko gorivo traganjem za ukusom čitalačke publike. Ne kažem da čitalac nije važan, daleko od toga, ali kažem da se njegova pažnja ne može zaokupiti podilaženjem njegovu mušičavu i neulovljivu prohtjevu, već upozoravanjem na svoju osobnost sadržanu u književnom djelu. Zar moram reći gdje smještam svoj najnoviji roman!