Nema zanimljivijeg posla od glumačkog

Fascinantna mi je ta preobrazba u velikih glumaca, ta promijena glasa, kretnji, to što su svaki put drugačiji, svaki put novi. I ja inzistiram na tome da publika razmišlja o tome kako je glumac nešto napravio

Prošlomjesečna premijera u Hrvatskoj kazališnoj kući Zadar, predstava “Kurve” Feđe Šehovića u režiji Jasne Ančić, što su je odigrali polaznici njene kazališne radionice iznjedrila je novu zadarsku glumačku nadu. Svojom briljantnom izvedbom luckastog njemačkog oficira, glavne uloge u predstavi, posebno se iskazao mladi glumac-amater Vinko Radovčić. Iako tek na začetku svoje glumačke karijere s obzirom da mu je ova uloga tek četvrta odigrana, Vinko se vrlo profesionalno “unio” u svoj lik, pokupivši brojne komplimente, kako publike, tako i kazališnih znalaca. Sposoban da se u potpunosti transformira, “oživi” ulogu, ovaj dvedesetpetogodišnji Zadranin svakako obećava. U svom prvom intervjuu otkriva kada se po prvi puta zaljubio u glumu, zašto misli da je to najbolji posao na svijetu, kako sprema uloge, kakvi su mu profesionalni planovi, snovi, nade, što je ono što ga pokreće i zbog čega, usprkos svim preprekama glumačkog poziva, ne misli stati.   
* Kada si po prvi put osjetio poriv da se baviš glumom?
-Poriv da se bavim glumom osjetio sam već u trećem razredu osnovne škole. Gledao sam predstavu “Šuma Striborova” koja me toliko fascinirala da sam počeo razmišljati o glumi. Prvi konkretan korak dogodio mi se u prvom razredu srednje škole. Pročitao sam da režiser Zrinko Ogresta raspisuje audiciju za kratki film te sam se odlučio prijaviti. Dakako, bez znanja roditelja, za koje nisam znao bi li im se svidjela moja ideja. Rekao sam im da idem na nekakav izlet u Zagreb i krenuo. I prošao, tražili su se mladići do 16 godina starosti i dobio sam jednu malu ulogu. Bila je riječ o kratkom filmu koji je tematizirao rat, pratio skupinu mladih ljudi koji su proživljavali ratne nedaće u maloj sredini. Bilo mi je to veliko iskustvo, veliko priznanje proći jednu takvu audiciju, dobiti ulogu između brojnih drugih kandidata.
* Što su rekli roditelji kada su saznali da si otišao u Zagreb ne rekavši im ništa?
-Bili su jako ljuti, ipak sam im lagao, ali kasnije su bili ponosni i pomogli mi. Tata me opravdavao u školi, a cijelo snimanje mama je bila uz mene.
* Nakon toga?
-Nakon toga prvi angažman u predstavi “Priče iz 1001 noći” Ivana Lea Leme u HKK Zadar.
* Bez pripreme? Jesi li prošao kakvu naobrazbu prije te predstave?
– Ne, kazališna radionica u okviru koje sam se počeo glumački educirati je uslijedila poslije, za “Priče iz 1001 noći” bilo je dovoljno proći audiciju. Bilo nas je jako puno pa sam mislio kad sam već uspio proći audiciju da ću dobiti neku veliku ulogu. Ipak cijela je predstava bila grandiozna, no dodijeljena mi je jedna sitna mala uloga statista sa zadatkom. Usprkos tome to je bilo iskustvo koje nikada neću zaboraviti. I onda se pojavila  Jasna Ančić.
* Kazališna radionica?
– Da, Jasna je pokrenula kazališnu radionicu, raspisala audiciju za svoju klasu koju sam prošao i zapravo po prvi puta ozbiljno počeo s glumačkom naobrazbom.
* Jesi li već tada osjetio da imaš potencijala, da imaš dara za glumu, da si izabrao pravi životni put? Što je Jasna rekla?
– Jasna nam je svima dala puno samopouzdanja. Ona ne izdvaja nikoga, sa svima radi podjednako. Radeći s njom, dobio sam na samopouzdanju što mi je najviše nedostajalo. A samopuzdanje je jako bitno za jednog glumca, ta opuštenost na sceni. Često je to ono što mnogim glumcima amaterima jako nedostaje.
* Trema je dakle nešto što te ne muči?
– Naravno da postoji trema, normalno je da pri svakom ulasku na pozornicu osjetiš malo treme. Čuješ žamor publike iza zastora, napet si, no to traje par minuta najviše. Kasnije se opustiš, uđeš u lik i  kad osjetiš da si u liku nema više treme, nema više nesigurnosti, o publici ne razmišljaš.
* Znači vi glumci niste ni svjesni gdje ste, u svom ste liku, ni ne znate da vas mi gledamo?
– Pa ne baš tako, osjetiš publiku, no ne opterećuješ se s njom, postaješ likom kojeg igraš.
* Je li teško pripremiti ulogu, savladati sav taj tekst, naučiti toliko toga napamet?
– Kada imaš toliku želju oživjeti dodijeljeni ti lik, onda tekst nije problem. Ja imam osjećaj da bih mogao naučiti i tisuću stranica. Uloga postaje tvoja, i ako je nešto kvalitetno napisano, sviđa ti se lik, sve to postaje poticaj da svladaš tekst. Nikad ne razmišljam o tome da tekst moram naučiti napamet, kod mene se to događa spontano.
* Na radionici ste spremali predstavu “Vrijeme za komediju”?
– Da, to je bila prva predstava gdje sam imao veću ulogu, a sljedile su “Planine” Sanje Petrovski te nakon toga “Pepeljuga”, također u Sanjinoj režiji. Dala mi je priliku i uživao sam radeći s njom i cijelim plesnim ansamblom, na čemu joj od srca zahvaljujem i veselim se novim predstavama.
* I onda su usljedile “Kurve”, predstava u kojoj si briljirao. Je li bilo teško pripremiti ulogu, pogotovo odigrati lik s govornom manom?
– Puno je ljudi mislilo da uistinu imam govornu manu. A to smo ubacili jer je lik bio užasno i dosadno strog. Odlučili smo se malo poigrati s njim, učiniti ga zanimljivijim. Kako je lik Nijemac, odlučili smo se na krivi izgovor slova “r” što je publika jako dobro prihvatila. Meni je to fascinantno, promijeniti glas, promijeniti kretnje, ta preobrazba koju vidim kod velikih glumaca, to što su svaki put drugačiji, svaki put novi. I ja inzistiram na tome da publika svaki put razmišlja o tome kako je glumac nešto napravo. Svaka uloga dakako ne zahtjeva takav pristup, no lik u ovoj komediji je baš tražio da ga napravimo malo posebnijim, opaljenijim kako što on to uistinu i jest.
* Izvrsno si to odglumio, komplimenti su došli i od publike i od kritike. Kako si se osjećao primajući sve te čestitke?
– Laskalo mi je što su ljudi prepoznali moj rad, no uložio sam puno truda.
* Što sad, Akademija dramskih umjetnosti?
– Da, namjeravam upisati Akademiju. Probao sam već jednom, no nisam prošao, no ne mislim stati. Za prvi pokušaj sam se puno pripremao za ispit, mjesec dana intenzivnog rada s Jasnom. Svaki dan skoro cijelo ljeto za desetak minuta prezentacije pred komisijom. Mislim da sam napravio jako dobar posao, no potrebna je i sreća, a i neke druge stvari za upisati Akademiju.
* Kako uopće izgleda jedan ispit na Akademiji, što se traži od kandidata?
– Moramo pripremiti dva monologa i tri pjesme, a kada uđeš u užu selekciju, među deset odabranih u drugom krugu, onda sedam dana radiš od jutra do navečer sa svojim mentorima. Na ispitu nas je bilo 200, a ja sam upao u drugi krug te sam nastavio s radom na pokretu, glasu, govoru, pjevanju i plesanju. 
* To je svakako uspjeh, no upisati Akademiju nije lako, misliš li se nastaviti baviti glumom i ako ti ne pođe za rukom upisati Akademiju?
– Da, u tom smjeru vidim svoj život, to sam odlučio. Valjda ću upisati i završiti tu Akademiju, no evo ide mi i bez Akademije.
* Plaši li te ponekad taj tvoj izbor s obzirom da je glumački posao težak, velika je konkurencija, budućnost je vrlo neizvjesna?
– Ne, gluma me toliko ispunjava da uopće ne razmišljam o tome. Možda sam još nezreo i možda me za dvije godine počne zanimati politika, tko zna? No, pokušao sam i nešto drugo, ali sve mi je strašno dosadno. Da se nije pojavila Jasna, da nije bilo Leme, možda bih i otišao nekim drugim putem, no s njihovim dolaskom u Zadar dobio sam priliku, otvorila su mi se vrata i nema šanse da bih išao nazad.
* Što je ono najbolje u glumačkom pozivu?
– To što svaki put možeš biti netko drugi, što je svaki put drugačije, nova lica, nova druženja, odlazak u neki drugi svijet. Nema zanimljivijeg posla od glumačkog.
* Privlače li te neki određeni likovi, što bi volio glumiti?
– Nemam određeni tip uloge, što je karakter kompliciraniji, to mi je zanimljiviji. Kako sam po prirodi dosta smiren, mislim da mi odgovaraju smireniji likovi, no svakako je izazov i lik koji je totalno drugačiji od mene, lik  poput ovog u Kurvama.
* I lik koji si glumio u “Vrijeme za komediju” je bio dosta različit od tebe, vrlo energičan, no odglumio si ga izvrsno. Možda je to zapravo tvoja prava priroda?
-( smijeh) Pa ne znam baš, ne bih rekao, budem jako umoran nakon uživljavanja u likove poput ovih što si spomenuo, tako različitih od mene.
* Ima li neka uloga, neki lik koji ti se posebno sviđa, kojeg bi volio interpretirati?
– Tom Wingfield iz “Staklene menažerije” mi se jako sviđa. E on je totalno anemičan. On je umjetnik, pjesnik zatvoren u tvornici cipela. Ta mi se uloga jako svidjela jer sam se i osobno nekoliko puta u životu našao u sličnim situacijama.
* Svi smo se našli…  
– Da, svi smo se našli u prostoru, situaciji, okruženi ljudima kojima ne pripadamo. Puno je glumaca s kojima sam pričao na akademiji, puno mladih ljudi kojima se isto tako dopada taj lik, žele ga glumiti. Danas zapravo imamo stvarno jako puno dobrih likova, posebice od mladih pisaca.
* Imaš li neke predstave koje su ti posebno zanimljive?
– Jako mi se svidjela predstava “Kaligula” u režiji Tomaža Pandura, sviđa mi se njegov pristup, režija, to što on radi je savršeno. Sviđa mi se i Rene Medvešek kao i Lemo, i on zna napraviti dobru predstavu, zna pogoditi. 
* Neki glumac koji te nadahnjuje? Uzor ?
– Jasna definitivno, fasciniran sam svakom njenom izvedbom, energijom, interpretacijom… Od stranih glumaca John Malkovich. I on je igrao Toma Wingfielda i bio sjajan u toj ulozi.
* Što misliš o medijskoj eksploataciji glumaca, njihovom učestalom pojavljivanju u javnosti? Je li to nužno za uspješnu karijeru?
– Glumce koje ja pratim i s kojima sam oduševljen nećete naći pretjerano u novinama, ni na Red carpetu. Oni nemaju ni vremena ni želje za eksponiranjem, jednostavno nisu takvi, i to mi se sviđa. To ih čini još zanimljivijim!
* Zar ne misliš da bi ti pojavljivanje u medijima moglo pomoći u poslu, pogotovo danas kada je konkurencija velika?
– Nisam uopće o tome razmišljao, nisu mi baš simpatični glumci koji se previše eksponiraju, zanimljivije mi je kad ih sam otkrijem na sceni, a ne u nekim trach novinama, takvi ljudi postanu brzo dosadni, barem meni! Ne bih se osjećao baš ugodno kada bi me svi primjećivali.
* A primjećuju li te, jesu li te nakon “Kurvi” počeli zaustavljati na cesti?
– Da, ljudi me znaju zaustaviti na cesti, to mi svakako laska, govorim o ljudima koje zanima kazalište, koji odlaze u kazalište. No nažalost mala je publika zadarskog kazališta, možda 600 ljudi koji redovito prate repertoar. No to je jako lijepo, volim kada posebice mladi ljudi idu u kazalište, kad vidim da ljude interesira kazalište. A to su ljudi koji me zaustavljaju, koji trebaju teatar, koji mi daju podršku.
* Što jedan mladi i talentirani glumac radi kada nije posvećen glumi?
– Čitam, gledam televiziju, filmove, idem u kazalište i putujem. Pratim, primjerice, sve što se događa u Zagrebu, cijelu kazališnu scenu, sve ono što ne dođe u Zadar, ja – pravac Zagreb. Baš sam nedavno odgledao “Građanin plemić”, super predstava, posebno kostimi, to je moda za mene. Volim i fotografiju, volim fotografirati, pa iako nemam profesionalni aparat,  rado se hvatam kamere, to me odmara.
* Planovi?
– Dobio sam jednu malu, ali jako zanimljivu ulogu u novoj predstavi HKK Zadar “Kate Kapuralica” u režiji Dražena Ferenčine, premijera je u veljači iduće godine, a igraju Jasna Ančić, Žana Bumber, Mirko Šatalić i još neki drugi glumci. U novoj godini očekuje me i filmska uloga. Naime nedavno sam dobio ulogu u jednom filmu koji se počinje snimati u petom mjesecu. Ostvarit će mi se želja da zaigram u značajnijoj filmskoj ulozi, a to me jako veseli. O detaljima ne smijem zbog ugovora. Onda Akademija, a kad jednom završim vidim se u Zadru, svakako Zadar. Treba pokrenuti ovaj grad, ne ga napustiti, ne namjeravam zaboraviti Zadar.