Yule se običavalo slaviti punih 12 dana

Danas, u 5 sati i 18 minuta, zbilo se nešto što možemo riječima opisati na više načina. Može se kazati da se odigrava zimski solsticij, suncostaj ili kratkodnevnica, da počinje kalendarska zima, da Sunce ulazi u jarca, da dani postaju duži, da je Svjetlo u širenju,….Sve to skupa govori nam da je riječ o značajnom datumu koji se oduvijek obilježavao i to širom svijeta i u svim kulturama. Osim mnogih religijskih, kulturoloških, astroloških i okultnih razloga, današnja znanost pridodaje i one psihološke. Naime, stanje sve dužeg mraka djeluje na ljudsku psihu, a ne smijemo zaboraviti da je zapravo donedavno, do Teslinih i Edisonovih vremena, izostanak Sunčeve svijetlosti, često značio i tamu u kućama. Tisućljećima su mnoge kulture, osobito one što žive više prema sjeveru provodile jesenske mjesece u velikoj tami. Rasvjetna su tijela bila rijetka i skupa, a i kad se industrija svjetiljki u klasično doba dosta razvila, ostala su i dalje dodatni trošak, uz ekstra potrošnju ulja. Zbog svega navedenog ljudima je uistinu trebao blagdan svjetlosti a bi se oporavili od mraka i uvjerili da sad Sunce i svijetlost počinju rasti ili kako kažu Burjati: »Sad će zima poći ususret Sunašcu«.

U Europi i svijetu
Tako nije nimalo čudno da su se svetkovine vezane uz zimski solsticij znale obilježavati i po čitavih dvanaest dana, što je osobito slučaj s rimskim Saturnalijama ali i drugdje u Europi. Jedan od raširenih naziva za ovaj blagdan je i Yule, što je norveški izraz u značenju »kotač« koji simbolizira kretanje Sunca kroz godinu, a pod ovim nazivom se i obnavlja zadnjih nekoliko desetljeća u Europi i Sjevernoj Ameriki.
No, daleko od toga da je kratkodnevnica tipična samo za Europljane, odnosno Zapadnjake. Svetkovine toga dana obilježava i niz drugih naroda širom globusa. Japanci tako imaju svečanost u čast boginje Sunca, Amaterasu, koja izlazi iz spilje i ponovno će osvjetljavati i ogrijati svijet. Kalaši u Pakistanu obilježavaju Chaomos u kojem se žene i muškarci međusobno pročišćavaju ritualnim pranjem i ne sjedaju na stolice sve do večeri kad se poškrope krvlju žrtvovane koze. S večeri počinje proslava na kojoj se služi kozletina.
Diljem čitave istočne i jugoistočne Azije slavi se Dongzhi festival, koji ima svoje značenje u povratku svijetlosti i predstavljen je posebnim simbolom u I-Čingu. Dan koji se poklapa s danom zimskog solsticija, ujedno je u Koreji i južnoj Kini obiteljski blagdan kad se svi članovi okupljaju i zajedno blaguju jelo od riže zvano Tang Yuan, odnosno Patjok, od riže i slatkog crvenog fažola. U Koreji je običaj razasuti nešto Patjoka i oko kuće da bi se tako zaštitilo ukućane od utjecaja zlih duhova.

Tajna Dogona
Dogoni, narod iz Malija u zapadnoj Afriki koji je poznat po tajni zvijezde Sirius o čijem su siustavu znali sve detalje davno prije suvremenih teleskopa koji su potvrdili njihova vjerovanja, također svetkuje kratkodnevnicu. Nazivaju je »Goru« i to je ujedno žetvena svečanost i obilježavanje dolaska ljudskog roda s nebesa na Zemlju. Stručnjaci nisu suglasni treba li i židovsku Hanuku, smatrati proslavom zimskog suncostaja, pogotovo što je u njoj jako naglašena simbolika svijeće i svjetla. Oponenti, međutim, upozoravaju da obzirom na solarno-lunarnni karakter židovskog kalendara, Hanuka može pasti i u studenome.
Zimski solsticij obilježavaju i potomki Inka u Peruu i nazivaju ga Inti Rami, samo što to čine u svojoj najdužoj noći, to jest 24. lipnja. Premda je ovaj običaj bio stoljećima zabranjivan od strane crkvenih vlasti, tradicija je na kraju ipak pobijedila i od 1944. Inti Rami se javno obilježava na ruševinama drevnog grada Sascayhuamana, dijela Tivanačke kulture.

Paradoksi indijske astrologije
Stanovnici Malih Antila, Bahama i Jamajke, afričkoga podrijetla također u ovo doba godine održavaju poseban festival poznat pod imenima Junkanoo, Junkunoo, Dzonku Nu ili Njoku Ji. Sastoji se prvenstveno od kostimiranog plesa po ulicama. Kostimi su međutim određeni i redovito prikazuju kravoglavog, konja, divljeg Indijanca i đavola. Etnologija bilježi skoro identičnu tradiciju u obalnim djelovima Sjeverne Karoline koja je do danas izgubljena, a nazivala se John Canoe, po liku vezanom uz običaje pijančevanja u srednjovjekovnoj Britaniji. Svetkovina je također zadržala elemente obrtanja društvenog reda, poput rimskih Saturnalija kad su gospodari služili robove i mladi naređivali starijima.
U Indiji se ova proslava naziva Makar Sankranti, prema tamošnjem nazivu za jarca, zodijački znak u koji ulazi Sunce. Običaj je priopremati kolačiće sa sezamom i njima se međusobno darivati sa željama da se kroz čitavu godinu bude sladak kao taj kolač. Od države države Indijskog podkontinenta postoje još mnoge inačice proslave, od ukrašavanja kuća, pranja u Gangesu i drugim rijekama, do običaja hranidbe krava kao svetih životinja. Ipak, u indijskoj tradiciji primijećuje se jedan značajan odklon u odnosu na druge djelove svijeta. Indijska astrologija, naime, precesiju proljetne točke shvaća doslovno te postavlja ulazak Sunca u jarca, bolje reći Jarca, zviježđe Capricorniusa, 14. siječnja, kad se rečena proslava odigrava. Pomalo je nejasno kako indijski zvjezdoznanci, znani i kao panditi, povezuju ovaj stav s onim da u horoskopima ne vrednuju položaje Urana, Neptuna i Plutona.

Na sjeveru i na jugu
Maori na Novom Zelandu svetkuju zimski solsticij 20.-22. lipnja budući su na južnoj hemisferi. Događaj se zove Mauraroa o Takarua i povezuje Sunce s uzlazom zviježđa Vlašići te zvijezdom Sirius koja se smatra Sunčevom zimskom nevjestom.
Iz tradicije Zoroastrizma u Iranu potječe Šab e Čeleh, svetkovina pobjede svjetla nad tamom koja se još njeguje kao obiteljski blagdan u kome djeca posjećuju domove svojih roditelja. Uobičajeno je konzumirati različite vrste voća, kako sušenog, tako i svježeg, a posebice lubenice, datulje i mogranje koje se drži za Sunčeve simbole. Nekad je bilo uobičajeno ostati budan sve do svitanja veseleći se ili slušajući pjesme i pripovjedke starijih, no taj se običaj u današnjici uglavnom napustio zbog nepraktičnosti jer Šab e Čeleh, kojeg zovu i Yalda, nije neradni dan. Običaj je izrazito ukorjenjen u kurdskoj zajednici gdje se naziva Ševa Zistane i redovito obilježava, a uobičajeno je i darivati djecu kolačima i slasticama.
Mnoge indijanske zajednice Sjeverne Amerike obilježavaju ovaj datum pa tako i Zuni ili Hopi, poznati po miroljubivom načinu života i smještaju u selima s kućama od gline, umjesto wigvama, kao i po izradi petroglifa. Njihov suncostaj se zove Soyal i održava se u noći 21. prosinca. Drži se da je ovaj dan i početka novog zaokreta na kotaču godine te se otvaraju svete, podzemne prostorije u kojima se drže obredi ili Kašine. Slično njima svetkuju i Araukanci ili Mapuche u južnom Čileu, samo u lipnju kad njihova zima počinje. Slavi se povratak Sunca koje će sad ogrijati Pachamamu, odnosno Majku Zemlju.

Sol i whisky
Ove i mnoge druge nespomenute svetkovine imaju svoje izvore u drevnim vjerovanjima kojih su neke čista preslika, dok druge pokazuju hod povijesnog razvoja s obzirom na okolnosti. Tako se u Škotskoj obilježava Hogmanay koji je u tu zemlju došao s vikinškim osvajanjima u srednjem vijeku pa ga na Shetlandskim otocima još uvijek zovu po norvešku, Yules. Da je ovaj običaj stigao na taj način vidi se i po tome što je kasnije pomaknut na 1. siječanj. Nova godina se u Škotskoj obilježavala 25. ožujka sve do 1600. godine. Po tradiciji su se održavala natjecanja u trčanju, a ljudi su se darivali solju i kolačićima, dok je danas uobičajeni dar – boca domaćeg whiskeya. Kod Iraca i Velšana, proslava se održavala 26. prosinca i nazivala La an Dreolin pri čemu se ubijala ptica carić koju bi maškarani mladići nosili kroz selo, zastajući po kućama gdje bi im se pružala okrjepa. Izvorište većine sredozemnih inačica ove svetkovine je starogrčka Lenaea, koju su izvorno izvodile isključivo žene, Menade. Ove su se svečanosti održavale još u arhajsko doba kad se tom prigodom žrtvovao bik ili čak i muškarac. Kasnije je ta simbolika promijenjena te je središnji misterij bio rođenje djeteta. Kako je događaj bio posvećen bogu Dionizu, izvodilo se i čudo vina pri čemu se u posvećenu prostoriju unosila posuda s voćnim sokom ili vodom, a sutradan bi se iznosilo vino koje se djelilo sudionicima. Iz ovih svečanosti proizišle su kazališne predstave u petome stoljeću koje su se održavale u kazalištu Lenaeion u Ateni. Žrtvovanja i menadske svečanosti su međutim puno duže preživjeli u sjevernoj Europi, osobito Švedskoj pod imenom Midvinterblot, a dokinuta su uslijed kristijanizacije tek oko godine 1200.

Preplitanje tradicija
Još je rasprostranjenija bila svetkovina bila već spominjani Yul, poznat i pod nazivima Jol, Joul, Joulu, Joulud, Geol, Geul kod mnogih germanskih naroda od Skandinavije do Alpa. U davna doba ga se obilježavalo po Lunarnom kalendaru pa se ne može točno odrediti datum, dok ga nije norveški kralj Haakon 960. propisao kao svetkovinu 25. prosinca da bi se stara tradicija lakše spojila s kršćanskim Božićem. U tradiciji je svetkovina bila posvećena bogu Thoru u čiju čast bi se naložila velika cjepanica i svetkovina bi trajala dok drvo ne izgori što bi moglo biti i više dana. Ove običaje danas oživljavaju mnoge suvremene skupine u Skandinaviji, Britaniji, Nizozemskoj, Njemačkoj, Rusiji, SAD, ali i mnogim drugim državama pa tako i u Hrvatskoj. Iako se wikanske, druidske, thelemitske i wotanističke tradicije međusobno razlikuju, štovanje zimskog suncostaja svima je zajedničko.

Kršćanstvo i mitraizam
Kršćanske i starije tradicije još su se više pomiješale tijekom zadnjih stoljeća Rimskoga carstva kad su zapravo glavne religije bile kršćanstvo i mitraizam. Car Heliogabal je ustanovio svetkovanje Mitrinog rođendana 25. prosinca kad su Rimljani obilježavali solsticij, spojivši dvije tradicije, a isto su stoljeće kasnije učinili i kršćani, ustanovivši na isti datum rođenje Isukrstovo. Sve do kraja petog stoljeća nisu ovi pojmovi bil jasno razgraničeni pa su se vjernici prije ulaska i u samu baziliku sv. Petra okretali i naklanjali prema Suncu dok običaj postupno nije nestao.

I Koleda i Yule znače kotač
Običaji vezani uz ovaj datum u našim krajevima zvan Koleda, obično su potpuno spojeni sa svetkovanjem Božića. Znakovito je svakako paljenje badnjaka, koje je najstariji postupak vezan uz tu večer i koje je identično germanskoj tradiciji Yula, dok su kićenje bora i izrada jaslica došli kao refleksija gradskih običaja. Također se može primijetiti da i Koleda i Yule znače u osnovi isto, to jest kotač. No ono što je svakako bitno jest da se ovaj dio godine treba propisno obilježiti bez obzira na to kojoj tradiciji dali prednost, jer ako sve kulture svijeta od pamtivjeka u ovo doba svetkuju, valjda za to očito ima neki dobar razlog.

Jelovnik za Kratkodnevnicu
Predmeti koji simboliziraju ovu svetkovinu su panj, ili stilizirana prirodna ili umjetna cjepanica na kojoj se pale tri svijeće, zatim vijenac od raznih grančica, a posebice od imele, velike zlatne svijeće, te voće načičkano kličnićem.
Biljke povezane s ovim datum su mirika, čkalj, zimzelen, tamjan, lovor, imela, hrast, bor, kadulja i žuti cedar. Od ovih biljaka te cimeta, rade se i pogodni mirisi za kađenje.
Od hrane tu su najrazličitije vrste kolača koje variraju od zemlje do zemlje, a poželjno ih je umakati u neki napitak, ale i jabučno vino na sjeverozapadu kontnenta, a vino i prošek u južnijim krajevima, uz ovo se obično servira i voće, osobito orašasti plodovi. Popularna su i jela od svinjetine, zatim pečena guska, koju je do danas svuda istisnula tuka. Jajčani likeri su također veoma omiljeni kao napitak.
Boje prikladne za ovu svetkovinu su crvena, zelena, zlatna, bijela, srebrna, žuta i narančasta.