Trojica vrških pomoraca iskusila su ratnu zonu u Perzijskom zaljevu: 'Uspjeli smo pobjeći, lancane smo pokidali sjekirama'

Završio je prvi krug razgovora između visokih američkih i iranskih dužnosnika u Švicarskoj, nakon početka obilježenog objavom Teherana da je ponovno zatvorio Hormuški tjesnac. Strane su se dogovorile o mehanizmu za okončanje sukoba u Libanonu te uspostavile komunikacijsku liniju radi osiguravanja sigurnog prolaska trgovačkih brodova kroz sporni tjesnac.

Prošlotjedno potpisivanje sporazuma SAD-a i Irana donijelo je dašak optimizma i dubrovačkoj Atlantskoj plovidbi, čiji je brod AP Astarea od početka sukoba zaustavljen u Perzijskom zaljevu. S tog se broda prije nešto više od mjesec dana u Vrsi vratio drugi časnik palube Duje Milutin, koji je u emisiji Radio Zadra Pomorska večer ispričao što je posada proživjela u području zahvaćenom sukobom.

Milutin se na AP Astarei nalazio od samog početka krize. Brod je iz Kine doplovio u luku Jebel Ali, gdje je iskrcao generalni teret. Posada je posljednjeg dana iskrcaja već imala ugovoreno novo putovanje, no ubrzo je stigla obavijest da je Hormuški tjesnac zatvoren.

– Od početka sam se tamo nalazio. Iz Kine smo dovezli generalni teret u luku Jebel Ali, nakon iskrcaja, znači zadnji dan iskrcaja smo ugovorili jedno putovanje, međutim, dobili smo obavijest da je Hormuz zatvoren. Čekali smo naredbe kompanije što nam je dalje činiti. I nakon nekoliko sati dobili smo upute, po kojima smo postupali, po sigurnosnim uputama radi sigurnosti broda i posade, te što je najbolje učiniti da se zaštitimo od mogućih opasnosti. Pa smo odredili jednu točku sidrišta i ondje smo se usidrili i i čekali – ispričao je Milutin.

Jebel Ali nalazi se tridesetak milja od Dubaija. Kompanija je u međuvremenu ugovorila prijevoz umjetnog gnojiva iz Saudijske Arabije prema Tajlandu, pa se brod zaputio prema luci Al Jubail. Nakon ukrcaja tereta stigla je vijest da je prolaz kroz Hormuz ponovno otvoren, no posada nije uspjela stići na vrijeme. Ponovno su se usidrili, a sljedećih su dana, kako kaže Milutin, „imali što gledati“.

Rakete i dronovi iznad broda

U prvim danima čule su se snažne detonacije, a članovi posade mogli su vidjeti rakete i dronove. Posebno ih je zabrinjavala protuzračna obrana, odnosno mogućnost da dijelovi oborenih projektila padnu u blizini broda.

– Bile su jake detonacije prvih par dana i vidjeli smo i rakete, dronove. Međutim, imate prividni osjećaj da to ide prema vama, al’ zapravo, kako raketa parabolom ide, onda mislite sad će na nas, al’ ona ide svojim putem. Najviše nas je bilo strah te protuzračne obrane kad oni obaraju te rakete. Mislim, uz sve te sigurnosne procedure i i povećanje sigurnosti svega, opet treba neka doza sreće da prođeš dobro – kazao je.

Strah nije proizlazio samo iz onoga što su članovi posade gledali iznad sebe, nego i iz neizvjesnosti. Milutin je znao da njegova obitelj kod kuće prati događaje i razumije u kakvom se području nalazi. Veliku pomoć pomorcima danas pružaju suvremene komunikacije, koje im omogućavaju svakodnevni kontakt s najbližima.

– Ja sam osjećao dozu straha upravo zbog toga, samo na temelju toga u kojem se području nalazimo, jer i ta sama neizvjesnost što će biti. I onda doma, familija, svi znaju situaciju i onda svaki dan… Hvala Bogu dragom što danas stvarno postoji ta komunikacija, svaki dan ste dostupni. Zato ja kažem da je nama mlađim pomorcima za mrvu lakše navigati. Oni su imali osam kora, mi imamo jednu manje. Upravo zbog tog što imamo kontakt s obitelji, što je vrlo bitan čimbenik – rekao je Milutin.

Kući je stigao 2. svibnja, nakon gotovo pet mjeseci provedenih na brodu. Za smjenu se prijavilo devet članova posade, a kompanija im je omogućila iskrcaj u Dubaiju. Smjenu su, dodao je, dobili i pomorci koji su se željeli vratiti prije isteka ugovora.

Unatoč blokadi i ratnoj opasnosti, posadi nije nedostajalo hrane, vode ni ostalih osnovnih potrepština. Kompanija je, kaže Milutin, reagirala profesionalno i brod na vrijeme opskrbila većim količinama zaliha.

– Ne, ne, što se tiče toga, firma je djelovala stvarno profesionalno. Dobili smo sve što smo tražili, dobili smo vodu za piće, hranu i više nego što nam je bilo potrebno, jer naravno, morali smo se pripremiti jer puno je brodova u Zaljevu. Bili smo svjesni ako sve to potraje predugo, da može ponestati zaliha hrane. Tako da se brod dosta opremio s glavnim zalihama potrebnima za život. Tako da znam da su kolege sada isto osigurani što se tiče hrane i vode. Nadam se da će ubrzo izaći, jer nije ugodno biti ondje – naglasio je.

Milutin sada provodi godišnji odmor, a novi poziv kompanije i ukrcaj očekuje u rujnu.

– Sad uživam u godišnjem odmoru. Trenutno ne znam na koji brod idem, ali u rujnu očekujem poziv i nove izazove.

Evakuacija osam tisuća ljudi

Duje Milutin nije bio jedini Vršanin koji se u vrijeme krize našao u Perzijskom zaljevu. Na kruzeru kompanije MSC bio je i njegov sumještanin i kolega Enio Vukić, koji radi kao glavni tehničar.

Vukić se na brod ukrcao 28. studenoga prošle godine u Dubaiju. Kruzer je obavljao turističke plovidbe između Dubaija, Abu Dhabija, Bahreina i arapskih otočja. Kada je izbila kriza, na brodu se, zajedno s posadom, nalazilo oko osam tisuća ljudi.

Evakuacija putnika trajala je približno 15 dana jer je zračni promet bio blokiran. Potom je stigla iznenadna naredba da se brod pripremi za noćni manevar i prolazak kroz Hormuški tjesnac.

– Iznenada je došlo, ni mi sami ne znamo. Popodne je sazvan sastanak. Nas je bilo oko sto članova posade, mada je brod kad je došlo do krize imao oko osam tisuća ljudi s posadom i trajala je evakuacija oko 15 dana dok su se ljudi iskrcali, jer je u biti u blokadi bio zračni promet. Iznenada je došla ta naredba da se brod kupi, da će biti manovra kroz noć i da ćemo ujutro biti pred Hormuzom. Tako je bilo, bili smo pred Hormuzom mi i još dva kruzera jedne njemačke kompanije. I bila su četiri velika kontejneraša koji su isto trebali ići s nama. Ali tu se nešto dogodilo, pa moglo bi se reći po priči, kad smo bili u pola Hormuza, prolaz se opet zatvorio. To nikome nije bilo jasno, tako da su četiri kruzera ostala, povukli su se opet tamo na stranu Omana s perzijske strane, a mi smo izašli, tako da se s ove strane Omana, kad smo izašli iz zaljeva, ukrcao security do ulaza u Sueski kanal. Prihvatio nas je brod NATO-a i onda kad smo ulazili u Sueski kanal oni su tu ostali, a mi smo preko Sueza krenuli za Mediteran – ispričao je Vukić.

Iz Hormuškog tjesnaca izašli su tijekom noći. More je bilo potpuno mirno, a nakon dana provedenih u neizvjesnosti i među ratnim djelovanjima posadu je obuzeo neobičan osjećaj olakšanja.

– Baš u noći smo izašli vani i more je bilo mirno, kako bi kod nas rekli bonaca. Bio je neki čudan osjećaj da smo izašli iz one neizvjesnosti, iz rata, praktički nama nepoznatoga, to su, što je rekao Duje, dronovi, avioni, rakete. Nije to bilo kao kod nas u Domovinskom ratu da očekuješ pješaštvo. Imali smo sreću u nesreći da smo prošli kroz ta čuda i izašli na mirno more i dovukli smo se do prvog porta u Malti i dalje za Norvešku. Eto, ja sam se prije 15 dana iskrcao iz Kiela i došao doma, hvala dragom Bogu – rekao je.

Dubai se pretvorio u pusti grad

Vukić i Milutin bili su u redovitom kontaktu. Čuli su se gotovo svaka dva ili tri dana, nastojeći razmijeniti informacije i doznati što se događa na drugom brodu. Dok je AP Astarea bila na sidru, Vukićev je kruzer bio vezan u luci, ali je kretanje članova posade bilo ograničeno.

Nekada užurbani i turistima prepun Dubai u kratkom se razdoblju, kaže Vukić, pretvorio u gotovo sablasno mjesto.

– Duje i ja smo se čuli skoro svaki drugi, treći dan, zvao sam ili ja njega ili on mene, nekako da čujemo što je, on je ipak bio na sidru. Mi smo eto imali tu sreću, mislim koliko-toliko, nas su vezali u portu, nas i još jedan kruzer iz Saudijske Arabije. Ograničena su nam bila kretanja, nigdje nikoga. To je sve za nekih desetak-petnaest dana izgledalo sablasno. Znači, u Dubaiju su bili samo domaći ljudi ili tko putuje. A inače taj turizam, kao što je bilo ranije od milijuna ljudi, sve se svelo na pustoš – opisao je.

Članovi njegove obitelji, kao i obitelji drugih pomoraca, neprestano su razmišljali o tome što bi se moglo dogoditi. Među pomorcima je, pak, prevladavao osjećaj da su se našli usred tuđeg rata, daleko od kuće i bez mogućnosti da utječu na razvoj događaja.

– A eto, njima je to malo čudno i razmišljaju o tome što se sve može dogoditi. Oni su uvijek u nekoj brizi. A kod nas neka neizvjesnost, nisi u svome ratu, u nekim si ratnim situacijama, ali eto gledaš da to sve prođe, da bude mir, žao ti je i broda, žao ti je tog života, pomorstva, da to krene, da se vrati, ipak ono vlada kao neka tuga. Svim našim pomorcima Hrvatima na svim brodovima, stranim, našim želim mirno more, da se sretno vrate, da ne upadnu u neke ratove i da ih čuva dragi Bog – poručio je Vukić.

Sto dana na sidru bez dovoljno hrane

Gotovo identičnu situaciju u Perzijskom zaljevu prije 46 godina proživio je još jedan Vršanin, Branko Maraš. U rujnu 1980. godine, kada je iračkim napadom na Iran počeo osmogodišnji rat između dviju država, Maraš je radio kao kuhar na brodu tadašnje Jugolinije.

Brod je trebao uploviti u Basru, na području rijeke Shatt al-Arab, ali ga je početak rata zaustavio na sidrištu. Ondje su proveli čak stotinu dana, iako su zalihe bile planirane za putovanje od približno dva i pol mjeseca.

– To je isto bila dosta teška situacija. Trebali smo u Basru, to je porat u u Perzijskom zaljevu, Shatt al-Arab, a onda je počeo rat između Iraka i Irana. To je bilo, ja mislim, ’80. Bili smo na sidru sto dana, ostali smo bili bez hrane, nismo toliko planirali. To je bilo putovanje do dva i pol mjeseca i na toliko uzmeš hrane otprilike. I sve je bilo dobro, nismo imali neke veće probleme dok nismo ušli u porat i ondje su bila još dva broda naše firme. Mi smo uspjeli pobjeći, oko pola noći smo lancane pokidali sjekirama i sami, bez pilota, smo izašli van. A dva broda Krasica i Uljanik su ostali ondje. Posada se uspjela nekako spasiti, ali su brodovi ostali ondje – prisjetio se Maraš.

Iako se njihov brod nalazio na vanjskom sidrištu i nije bio izravno izložen napadima, u daljini su se vidjeli bljeskovi i čula ratna buka. Na sidrištu je bilo toliko brodova da je noću, kada bi se upalila njihova svjetla, cijelo područje izgledalo poput grada.

Posada je uglavnom prevozila drvnu građu. Kako su se zalihe hrane smanjivale, pokušavali su se snalaziti loveći ribu, ali ni to nije moglo biti trajno rješenje. Nakon dva i pol do tri mjeseca dobili su dopuštenje da odu prema Kuvajtu i preuzmu nove zalihe.

– Nije bilo velikog izbora. Onda se znalo uhvatiti ribe, ali dosadi i riba. Ali nakon nekih, mislim, dva i pol do tri mjeseca, dozvolili su nam da dignemo sidro i otiđemo u Kuvajt. Onda smo uzeli u Kuvajtu hrane za jedno, ne znam, određeno vrijeme, možda za mjesec. U Kuvajtu se nismo vezivali, nego su nam na sidru dovezli s jednom barkom tu hranu, tako da smo uspjeli preživjeti – kazao je.

Od prvog ukrcaja sa 16 godina do posljednje plovidbe 1994.

Maraš je plovio do 1994. godine. Na posljednjem brodu, kontejnerašu koji je povezivao Europu sa Sjevernom i Južnom Amerikom, ostao je jedini kuhar nakon što su ukinuta druga radna mjesta u kuhinji. Svakoga je dana sam morao pripremiti tri obroka, oprati posuđe te održavati kuhinju i hladnjake.

Takav ritam, od šest sati ujutro do osam navečer, postao mu je pretežak.

– Tako je, ’94. sam bio na kontejnerašu, zadnji brod za Ameriku, Sjevernu Ameriku, Argentinu, doli Južna Amerika, Sjeverna Amerika. Bilo je puno posla. Najprije su ukinuli maloga od kužine, pa drugog kuhara, ostao sam sam za iste novce, sve moraš sam spremiti, tri obroka dnevno, oprati to sve suđe i kuhinju doli, frižidere i tako dalje. To se mora biti od ujutro u šest, navečer do osam u kuhinji. Tako da je to meni postalo prenaporno, nitko te nije razumio. Ako nešto nije dobro za ručak, odmah po tebi: “Zašto ovako, zašto onako?” I onda sam ja lijepo, kad smo bili na Atlantiku prema doma, rekao: “Barba, ja u prvi porat odlazim doma” i to je bilo to – ispričao je.

Na more je prvi put otišao sa samo 16 i pol godina. Prije toga nikada nije bio dalje od Vrsi. Ukrcao se kao „mali od kuhinje“ na brod Ivan Mažuranić, koji je plovio prema sjevernoj Europi i dvaput mjesečno prolazio kroz Biskajski zaljev.

– Pa da, istina je. Kažu da se bolje svaditi sa zapovjednikom nego s kuharom. Moj početak je bio jako turbulentan. Ja sam počeo kao dečko, 16 i pol godina, otišao sam, nigdje nisam bio dalje Vrsi. Kao mali kuhinje sam se ukrcao na brod “Ivan Mažuranić”, to je bio mali brod od tri i pol tisuće tona. To je jako mali brod, linija je bila za Sjevernu Europu, znači Biskaj dva puta u mjesecu. I tako godinu dana. Bilo je žestoko krštenje, ali sam se prilagodio brzo jer tako je bilo. Moraš, sila te natjerala da se prilagodiš, a škodilo je, bilo je muke. Škodilo mi je more ispočetka, nismo ni krenuli iz Rijeke a meni je već bila muka – rekao je Maraš za Radio Zadar.

Na brodovima je ukupno proveo 19 godina. Nakon prvih iskustava i odsluženja vojnog roka školovao se u Lošinju i Opatiji te završio za kuhara, posao koji je obavljao sve do posljednjeg iskrcaja 1994. godine.

Iskustva trojice Vršana, premda ih dijeli gotovo pola stoljeća, pokazuju koliko se malo toga promijenilo kada se trgovački i putnički brodovi nađu usred ratnog sukoba. Tehnologija je pomorcima omogućila bolju komunikaciju s obiteljima i brži pristup informacijama, ali neizvjesnost, strah i ovisnost o sigurnom prolazu kroz Hormuški tjesnac ostali su gotovo isti.