PIJAT TRADICIJE (9) Nemaju ćevape, oduševljavaju sipom na privlački i dalmatinskim delicijama

Restoran Amico nezaobilazno je mjesto privlačke gastronomije, mjesto koje slavi bogatu tradiciju ovoga kraja, prilagođenu današnjim trendovima.

Gosti koji se vraćaju iz godine u godinu, praktički od malih nogu kasnije dolaze sa svojom djecom, dokaz su da je to recept uspjeha, a obitelj Kurta dokaz je kako se trud, rad od jutra do sutra, bez petka i svetka, na kraju ipak itekako isplati.

Skupa rade i grade od 1990.

Prijatelji iz Italije

Iza ove obitelji je gotovo osam desetljeća rada, već su čak četiri generacije u ugostiteljstvu, a Katica i Klaudio ponosni su i na nasljeđe obitelji, ali i na dvojicu sinova koji su otvorili svoje restorane koji također rade itekako uspješno.

A sve je započelo kada je Klaudijev djed 1947. godine otvorio malu gostionicu Korlat na Poluotoku u Zadru.

– Posluživala se domaća spiza, slane srdele i vino. Dido je radio marende za ribare, putnike s trajekta, radnike iz tvornica… Ali moji roditelji nisu bili ugostitelji, barem ne odmah. Radili su u Bagata, a onda su u potrazi za boljim životom otišli u Kanadu gdje su bili 15 godina. Vratili su se, mislili se što će i otvorili sada već legendarni Sabunjar, na istoj lokaciji gdje je i danas, na magistrali, prepričava Klaudio.

Amico su otvorili 1990., u najgore vrijeme, u suradnji s prijateljima iz Italije, zato se tako i zove restoran. »Amici« su ih naučili pripremati pizzu koje u to doba u našim krajevima baš i nije bilo.

Zatvorili su u vrijeme Domovinskog rata, a kasnije krenuli malo po malo, radeći sve obiteljski. U ponudi je u početku bila spomenuta pizza, roštilj, pršut, sir…

– I danas je meni autentičan, ali smo odlučili izbaciti ćevape, bečki, tzv. balkanski grill… Okrenuli smo se u potpunosti mediteranskom, dalmatinskom. Pa bar toga nam u Privlaci ne fali, sa smješkom priča Katica koja je s Klaudijom od samih početaka ovog restorana.

Simpatični konobari Damjan, Milan, Davor i Duško

Fotografije i recenzije

Doduše, govoreći o jelovniku, napominju da zaokret i nije bio najlakši.

– Tada je npr. brudet strancima bio nepoznanica. Danas nam je najtraženije jelo. Obožavaju i crni rižot, ragu, gulaš od hobotnice. Spremamo sipu na tisuću načina. Moj je otac imao dva broda za sabun, mama i ja smo nosile marendu, uvijek je to bila sipa, s krumpirima, s paštom… Jednostavno, tada smo imali samo sipu. Ali, ono što smo prije spremali iz potrebe danas su najbolje delicije, govori Katica, također Privlačanka.

I njen suprug Klaudio najviše je naučio od svoje majke koja je, kaže kroz smijeh, ispekla više janjaca nego što ih je većina vidjela i koja je, s njegovim ocem, odlazila raditi u zoru, vraćala se noću.

– Završio sam za kuhara, odradio praksu po tadašnjim velikim turističkim kompleksima u okolici. Ali majka je – glavna. Nakon prakse sam počeo u našem restoranu, u kuhinji, za šankom, kao konobar, nabavu… I danas mi je nabava najdraža, kaže Klaudio.

A kada je riječ o nabavi namirnica, ključni su im lokalni proizvodi, surađuju s ovdašnjim OPG-ovima i ribarima. Ipak, nekad, kad je bilo više vremena i force, Klaudio je sa sinovima i ocem išao na ribe. No, ne hvali se previše ulovima, nema ni potrebe, fotografije na zidovima restorana govore više od tisuću riječi.

Puno govore i recenzije gostiju u kojima se ističe kako ovo nije »jelovnik za turiste«, nego prava domaća spiza kakvu su i željeli. Oduševljeni su svježinom, načinom pripreme, sipom po privlački, raznim tjesteninama u kojima se kreativno spaja tradicija i moderno…

Gosti se vraćaju

– Dolaze nam ljudi iz cijeloga svijeta, Slovenci, Austrijanci, Mađari, Slovaci, Česi, a u zadnje je vrijeme sve više Indijaca i Kineza. Sve žele probati i stvarno budu zadovoljni. Vraćaju se naravno, mnogi od njih dođu svaku večer dok su na odmoru, to nam je drago, znači da su zadovoljni. Vraćaju se i iz godine u godinu, neke smo goste upoznali dok su bili bebe, sad nam dolaze sa svojom djecom, priča Katica zadovoljno.

– Mi smo uvučeni, nismo odmah uz more, nama gosti neće naići, kod nas ciljano dolaze. Zato se moramo truditi još i više. Ipak, čini se, prepoznali su kvalitetu, dodaje Klaudio.

Ipak, nisu se uljuljkali, svake sezone obogaćuju jelovnik, primjerice sad su hit ravioli u umaku od pršuta i tartufa, grdobina u umaku od kozica, crna pasta s kozicama… Šokol i bruskete su uvijek traženi, a važno je napomenuti da sami rade deserte, cheesecake, palačinke i drugo, ali i tjestenine.

Jasna je samo iz tih jela filozofija ovoga restorana – tradicija je to u modernom ruhu. Takav je i interijer, ugodna terasa čiji je kapacitet oko 80 ljudi, dok u zatvoreni klimatizirani dio stane oko 130 ljudi.

RESTORAN AMICO

Zvijezde odlazile site

Dok razgovaramo i uživamo u pijatima okusa Dalmacije, u pozadini sviraju pjesme velikog Olivera Dragojevića koji je, kaže Katica puna emocija, bio i gost u restoranu, kao i brojna druga velika imena hrvatske glazbene scene, oduševili su Zoricu Kondžu, jeo je tu i Jole, Maja Šuput i brojni drugi.

Tko god je došao, otišao je sit i zadovoljan. I vratio se. Tako to obično biva kada se hrana priprema s ljubavlju, kada se radi po receptu majki i baka, ali se jelovnik stalno i obogaćuje i usavršava.

A na koncu, provjerili smo recept uspjeha, konkretno što su savjetovali sinovima kada su pokretali svoje restorane.

– Rad, rad i samo rad. Rekli su im da oni svojim radom moraju biti primjer svim radnicima. Nema ništa preko noći, kažu oboje složno i nastavljaju s poslom.

U sezoni nema odmora, a ni ne priželjkuju ga, ovaj je restoran njihov život, a svaki pijat djelić obiteljske tradicije koji rado dijele s drugima, čuvajući i slaveći tako gastronomiju ovoga kraja.