Pakoštanci "ludi" za briškulom i trešetom: 'Kod nas je Sveto pismo da muškarci svaki slobodan trenutak igraju na karte'

U Pakoštanima je tradicija, kažu čak, Sveto pismo da muškarci gotovo svaki slobodan trenutak igraju na karte! Udarni termin je, jasno, nedjelja popodne i to je trenutak opuštanja, dokolica koja ih silno usrećuje, a mjesto susreta konoba Obala. Igra se »u piće«, onaj tko izgubi, plaća, a kako nam otkrivaju pravi znalci, uvijek se zna tko je pobjednik. Onaj koji dobije ide ponosno centrom mjesta, a onaj tko izgubi gornjom stranom, kroz Bužak.

Nikad ne dosadi

Ipak, rezultati su manje bitni, poanta svega je druženje i vježbanje moždanih vijuga, sve začinjeno zafrkancijom.

– Svi se oni poznaju jako dobro, rođaci su, kumovi… Znaju slabe točke protivnika, što reći da izazovu određenu reakciju, govori kroz smijeh direktorica TZO-a Pakoštane Danijela Vulin, u kafiću u kojem je pun baš svaki stol, ponosna što kartanje i dalje slavi nadaleko poznatu lakoću postojanja u Dalmaciji.

– Igra se uvijek, bilo ljeto, bila zima. Igra se briškula, trešeta i škova, rjeđe bela, za njih kažu u šali da su izdajice. Uključuju se i mlađi, zarazili su se i oni šijavicom. Zimi organiziramo turnire, o tome se priča cijelu godinu, veliko veselje!, kazuje Vulin i dodaje kako turisti obožavaju ovakve prizore igre i njihov način komunikacije u tom žaru.

Luka Vukoja

Nikada im kartanje ne dosadi, ne daj Bože, kaže nam Janko Juričin, ostavština je to koju si im ostavili njihovi stari, koju oni svakodnevno čuvaju i prenose mladima.

– A, to je nama ušlo u krv. Tako su i naši stari. Znade bit’ svađa, a kako ‘ko, ovisi kakav je ‘ko, kaže Juričin i nastavi miješati špil karata.

Muška igra

Ive Bakija spremno kaže da je u kartama »najjači« Martin, nismo uspjeli razviti raspravicu računajući na natjecateljski duh, ali jesmo spomenuvši belu.

– Belu igraju samo Zagorci. Mi igramo naše domaće, dalmatinske igre. Prenose se s oca na sina i tako u krug! Naučio sam i ja svoje!, zadovoljan je Bakija.

Zaista, ima i mladih, Luka Vukoja govori da često zaigra tu s ekipom, a tu su i djedovi, stričevi…

– Oduvijek igramo na karte, oni su nas učili, briškulu, trešetu, škovu. Tako od malih nogu provodimo zimske mjesece, svaki dan se igra, a nedjeljom nas se skupi najviše, govori Vukoja.

Skupi ih se puno, muškaraca, posjet novinarske ekipe bila je rijetka prilika kad su došle žene. No, nema praznovjerja da donose nesreću, samo eto, ističe Bakija, to je muška igra.