ROKO ERSLAN Od mladog košarkaškog reprezentativca do fitness trenera i vrhunskog trkača

Kada se u Zadru govori o sportu gotovo je nemoguće izbjeći košarku. U gradu koji desetljećima živi uz parket i tribine, mnogi dječaci odrastaju sanjajući dres KK-a Zadar i pune Jazine ili Višnjik. Jedan od njih bio je i Roko Erslan. Danas 26-godišnji Zadranin iza sebe ima bogat košarkaški put – prošao je sve mlađe uzraste kluba, igrao za hrvatsku reprezentaciju i osvajao medalje sa sveučilišnom ekipom. Ipak, život ga je rano odveo u drugom smjeru.

Danas je fitness trener, student na Pomorskom odjelu Sveučilišta u Zadru, suprug i otac dvije kćeri, a posljednjih godina veliku strast pronašao je u trčanju. Na ovogodišnjoj utrci Wings for Life istračao je čak 33 kilometra, što je rezultat kojim bi se ponosili i iskusni trkači. Iako je profesionalnu košarku ostavio iza sebe, sport je ostao središnji dio njegova života.

Obiteljsko nasljeđe

Rokova sportska priča počela je gotovo prirodno. U obitelji Erslan košarka je bila dio odrastanja.

– Imam četiri starije sestre, a tri su igrale košarku, Antonia, Marija i Marta. Roditelji su valjda zaključili da je to pravi put i za mene. U Zadru je košarka jednostavno dio identiteta grada – govori kroz osmijeh.

Prve treninge odradio je s pet godina u Školi košarke Leonardo Bajlo. Već tada bilo je jasno da sport za njega neće biti samo prolazna dječja zanimacija.

– Nikad me nijedan drugi sport nije zanimao. Nisam tražio da me upišu na nešto drugo, jednostavno sam stalno htio biti s loptom. To mi je bio cijeli svijet – prisjeća se Erslan.

Nakon početaka u školi košarke, put ga vodi kroz sve mlađe kategorije KK Zadra. Od mlađih kadeta, preko kadeta i juniora, došao je i do seniorske momčadi.

– Bio sam potpuno posvećen tome. Trening, škola i košarka – to je bio moj život. Nisam nikada razmišljao o nečemu drugome.

Uz klupske obaveze uslijedili su i reprezentativni pozivi. Nastupao je za hrvatske selekcije od U-14 do U-18 te sudjelovao na dva Europska prvenstva.

– U Poljskoj, u Radomu, nisam imao veliku minutažu; ali u Rigi na U-18 prvenstvu uspio sam se izboriti za ozbiljniju ulogu kod trenera Anzulovića. Mislim da sam odigrao dobar turnir i pokazao da mogu igrati na toj razini – kazuje Erslan te ističe kako posebno žali za činjenicom da zbog pandemije nije održano U-20 Europsko prvenstvo, jer vjeruje da bi bio barem na širem popisu reprezentacije.

Ljudi, a ne trofeji

Kada ga se pita koji mu je trenutak najviše ostao u sjećanju iz košarkaških dana, Erslan ne govori o utakmicama, medaljama ni velikim pobjedama.

– Iskreno, nije mi ostao jedan poseban trenutak. Više mi je ostala ekipa. Ljudi s kojima sam prolazio sve te godine. Posebno bih istaknuo razdoblje s trenerom Rajkom Vidakovićem. Gurao me do granica, a ja sam osoba koja voli takve izazove. Uživam u treningu i u pomicanju svojih limita. Taj period me obilježio – iskreno će nekadašnji košarkaš naglašavajući kako ga je košarka naučila disciplini, radi i odnosu prema obavezama, ali i više od toga.

– Isto tako košarka me naučila važnim društvenim vještina – kako funkcionirati u kolektivu, nositi se s pritiskom, poštovati druge i biti odgovoran. To su stvari koje kasnije koristite cijeli život.

Životni zaokret

Iako je košarka bila njegova velika ljubav, život je donio okolnosti koje su ga natjerale da razmisli o budućnosti. Tadašnja djevojka, danas supruga, ostala je trudna.

– Očekivali smo dijete i prioriteti su mi se promijenili. U tom trenutku igrao sam na posudbi u Jazinama i još uvijek sam mogao pokušati graditi ozbiljniju profesionalnu karijeru. No odlučio sam drugačije. Mogao sam nastaviti, ali nisam vidio sigurnost koju sam želio imati zbog obitelji. Htio sam biti stabilan i biti prisutan otac – iskreno će Erslan koji je prvi put postao otac prije šest godina.

Nakon odlaska iz ozbiljne košarke neko vrijeme igrao je rekreativno za Diadoru.

– To su bile lijepe godine jer sam prvi put igrao potpuno bez pritiska. Uživao sam u košarci na drugačiji način. No nakon što je košarka godinama bila središte mog života, uslijedilo je teško razdoblje prilagodbe. Kada cijeli život živite po rasporedu treninga, a onda odjednom to nestane, osjećate se izgubljeno. Imao sam previše slobodnog vremena i nisam znao što sa sobom – iskreno će.

Od konobarenja do fitnessa

Kako bi osigurao obitelj, zaposlio se kao konobar te je dvije godine radio u restoranu.

– Iskreno, nije mi žao zbog tog iskustva. Naučio sam komunicirati s ljudima i snalaziti se u raznim situacijama. To mi danas puno pomaže u poslu trenera. Međutim, u tom razdoblju mi je nedostajao sport i rutina. Tijelo mi je počelo »propadati«. Od dva treninga dnevno i strogo organiziranog života došao sam do toga da više nisam znao što radim tijekom dana.

Preokret je ponovno došao zahvaljujući supruzi.

– Poslala mi je oglas za posao u Zadarskom ludilu. Rekla je: Pogledaj ovo. Javim se, dođem na razgovor i tako je sve krenulo. Nakon edukacije i certifikata počeo sam raditi kao trener, najprije u većim skupinama funkcionalnog fitnessa, a zatim i u manjim grupama. Odmah sam osjetio da mi to odgovara. Volim raditi s ljudima, volim trening i znam što znači disciplina – ističe ovaj trener te dodaje kako danas uživa u svom poslu, pa je iskoristio priliku zahvaliti vlasnicima Prime Time Fitnessa i Zadarskog ludila gdje trenutačno vodi treninge, Davidu Perici i Viktoru Bogutu, što su prepoznali potencijal u njemu i dali mu priliku.

Nova strast

Iako je godina bio vezan uz košarku, posljednjih godina ozbiljnije se zaljubio u trčanje.

– Još tijekom košarkaških priprema volio sam trčati. Dok su moji suigrači mrzili atletsku stazu, meni je to bio gušt.

Prvi ozbiljniji koraci u trčanju dogodili su se prije nekoliko godina, a ključni trenutak bio je prvi nastup na Wings for Life utrci.

– Došao sam potpuno nespreman, u starim tenisicama i istrčao sam 21 kilometar. Tada sam shvatio koliko zapravo volim trčanje. Ljudi često podcjenjuju trčanje. Misle da je dovoljno obuti tenisice i krenuti. To je ozbiljan sport i ako krenete prebrzo, ozljeda je gotovo neizbježna.

I sam je, priznaje, naučio kroz pogreške.

– Nakon polumaratona Nin – Zadar bio sam ozlijeđen jer sam previše forsirao u premalo vremena. Nakon toga sam usporio i počeo trenirati pametnije – priča Erslan koji je na toj utrci ostvario vrijeme od sat i pol, a zatim se ozbiljno pripremao za Wings for Life.

– To su bile najbolje pripreme koje sam odradio. Kombinirao sam posao, obitelj i treninge. Tražio sam svaki slobodan trenutak za trčanje.

Rezultat je bio odličan – istračao je 33 kilometra, čak deset više nego prethodne godine.

– Bio sam 75. u Zadru i stvarno sam zadovoljan. Najvažnije mi je što sam ponovno pronašao onu sportsku emociju koju sam imao u košarci – iskreno će ovaj mladi sportaš koji je trčao Zadar Night Run polumaraton driblajući cijelo vrijeme košarkašku loptu.

Uvijek košarka

Iako više nije profesionalno u Akošarci, ona je i dalje dio njegova života. Danas studira na Pomorskom fakultetu, trenutačno piše završni rad, a paralelno igra za sveučilišnu košarkašku ekipu.

– Sa sveučilišnom momčadi prošli smo puno toga. Igrali smo u Barceloni, Parizu i Rimu. Osvojili smo Svjetsko međusveučilišno prvenstvo 2023. u Parizu, a ja sam dobio MVP nagradu.

Košarka je prisutna u manjoj mjeri, a ljubav prema njoj nikada nije nestala.

– Kad cijeli život dajete jednom sportu, teško je pronaći nešto što će ispuniti tu prazninu. Sretan sam što sam kroz trčanje ponovno pronašao taj osjećaj uzbuđenja i natjecanja, a sada uz posao i obitelj – zaključuje Erslan.